petak, 12.05.2006.
REHABILITACIJA SLUŠANJA I GOVORA
1. Na što utječemo trnsformacijskim postupcima u toku rehabilitacije?
Uvod
O komunikaciji ovisi svaka jedinka i njena razvoj (socijalni razvoj, razvoj genetičkog materijala, somatskog aspekta). Jedinka koja nije u mogućnosti usvojiti komunikaciju razvije specifični psihofizički sustav različit od standardnog. A razvije ga jer naše navike i vještine zavise od komunikacije.
Neophodno je postajanje intaktnih osjetila jer svi podražaji iz okoline jesu neka energija, a za pojedinu vrstu energije specifična su pojedina osjetila. Za oralno-govornu komunikaciju (standardna komunikacija) važne su mehanička, biokemijska i bioelektrična energija. One omogućavaju stvaranje, primanje i obradu informacija.
Rehabilitacijom utječemo na cjelovit bio-psiho-socijalni sustav čovjeka; djeluje se na čovjeka u cjelini. Ako se radi o usvajanju govora radimo i na usvajanju znanja, navika.
Postupci koje primjenjujemo u rehabilitacijskom radu utječu na cjelokupni psihosomatski status osobe. To je tzv. holistički pristup. Postupci koje primjenjujemo u rehabilitacijskom radu nazivaju se transformacijski postupci.
U rehabilitaciji mijenjamo, transformiramo čovjeka iz nekog stanja u neko drugo stanje koje je poželjno prema normama i zahtjevima okoline. Promjene koje nastaju su kvantitativne i kvalitativne prirode.
2. Što su transformacijski postupci?
Postupci koje primjenjujemo u rehabilitacijskom radu nazivaju se transformacijski postupci. Rehabilitacijski rad je trening, odnosno serija operacija koje se primjenjuju u određenom vremenskom intervalu. Svaka operacija ima svoje konkretne karakteristike kao što su sadržaj operacija (transformacijski operatori), način na koji se operacija provodi (metode) i veličina aktivnosti onih na kojima se operatori provode (volumen rada).
Svaki razborit rad koji se oslanja na planiranje i programiranje mora započeti informacijama o najmanje tri bitne komponente - svaka znanost treba imati 3 elementa: cilj, poznavati obilježja materijala kojeg treba transformirati u nekom ciljem definiranom prostoru, te realni prostor koji podrazumijeva kadrove, opremu, prostor. To je vrlo bitno budući da u rehabilitaciji mijenjamo čitavu ličnost.
Vezano uz rehabilitaciju najupitnija su obilježja osobe koja treba mijenjati jer još nismo otkrili dovoljno dimenzija koje bismo kontrolirali da bismo se čim više približili cilju (asimptotsko, beskonačno približavanje cilju). Što više dimenzija spoznamo, lakše ćemo stvoriti program za transformaciju te osobe.
Osoba dolazi u nekom So – početnom stanju, te moramo znati obilježja te osobe da bismo mogli primijeniti transformacijske postupke (postići S1f očekivano finalno stanje, pa Snf konačno finalno stanje); odnosno da bismo mogli pratiti uspješnost rehabilitacijskog rada. Tako se omogućava povratna sprega: dvostruka veza u kontroli akcije u realizaciji (djelovanje na prvotno stanje i uspoređivanje konačnog s početnim stanjem).
Sof ” S1f
Na povratnoj sprezi bazira se čitavo ponašanje čovjeka, posebno izgradnja standardnog komunikacijskog sustava. Ako nije uspostavljena govor se neće razviti.
Ako nije uspostavljena povratna sprega u tom slučaju ne možemo raditi, ne možemo graditi komunikacijski sustav. Znači da su svi procesi u toku rehabilitacije tipično kibernetički.
3. Kako nam pomaže kibernetika u toku rehabilitacijskog rada?
Omogućava smanjivanje stupnjeva slobode, tj kaotičnog stanja. Manji broj stupnjeva slobode znači i manji broj disperzija, te uspješniji rehabilitacijski rad.
Omogućava praćenje akcije u realizaciji i stjecanje uvida je li cilj ostvaren.
4. Što je kibernetika?
Kibernetika je znanost o upravljanju dinamičnim sustavima, najrazličitije prirode, radi postizanja određenog cilja od strane tih sustava, a na osnovi primanja, prijenosa, prerade i korištenja informacija (nastala od grčke riječi koja u prijevodu znači kormilar, onaj koji upravlja brodom). Bavi se stvaranjem, prijenosom, preradom i korištenjem informacija.
Do 20.stoljeća nije funkcionirala kao zasebna znanost, ako su se elementi kibernetike odnosili na strojeve – automatizacija, na ljude – fiziologija.
1948. Winer je napisao knjigu „Kibernetika“, definirao ju, te naveo njenu primjenu i funkcije u smislu dovođenja u vezu funkcioniranje stroja i čovjeka. Prema Wieneru kibernetika je znanost o upravljanju i komunikaciji u živim bićima i strojevima. 1949. Shanon i Viver pišu o matematičkoj teoriji komunikacije i njenoj primjeni u kibernetici, te zaključuju da je teorija komunikacije i teorija informacije jednaka kibernetici. Naglašavaju da se čovjek i stroj ne mogu izjednačiti, ali im je funkcija slična.
Prema Kekiću (1962.) „kibernetika proučava nastajanje, prijenos, prijam, količinu i vrstu informacija. Ispituje mogućnost prenošenja informacija od čovjeka čovjeku, od čovjeka stroju, od stroja čovjeku i napokon mogućnost izmjene i korištenje informacija među strojevima.“. Dragojević (1971.) ističe da ako se kao kriterij definiranja uzme istraživanje sustava onda kibernetiku možemo definirati kao univerzalnu formalnu znanost o strukturi, vladanju i odnosu dinamičkih sustava. Mužić (1979.) definira kibernetiku kao znanost koja proučava primanje, preradu i predaju informacija u sustavima radi što uspješnijeg upravljanja i regulacije, i uz nastojanje da se primijeni matematički odnosno matematičko-logički aparat. Stanišić (1980.) definira kibernetiku kao znanstvenu granu koja ispituje strukture i kvalitativne zakonitosti procesa upravljanja koji se nalaze u živim organizmima, strojevima ili ljudskom društvu. Kibernetika je kako kaže i sam naziv nauka o upravljanju.
Kibernetika je formalna znanost i pomaže u primjeni spoznaja u drugim znanostima – interdisciplinarna znanost. Upravljanje i regulacija tipični su kibernetički procesi.
5. Funkcije kibernetike u surdologiji i logopediji.
Kibernetika u surdologiji i logopediji ima najmanje tri funkcije koje imaju praktični i teorijski značaj:
1) kibernetika omogućava proučavanje rehabilitacijskih procesa kao procesa stvaranja, predaje, primanja i prerade informacija
2) kibernetika omogućava objektiviziranje rehabilitacijskog rada generiranjem različitih modela na osnovi kojih je moguće pratiti transformaciju podsustava i sustava u cjelini
3) kibernetika omogućava znanstvenu sintezu rehabilitacijskih istraživanja i stvaranje surdoloških i logopedskih zakonitosti.
6. Što je sustav?
Sustav je cjelina koja se sastoji od više elemenata među kojima postoje određeni odnosi i koji se nalaze u određenim odnosima s okolinom. Ili – sustav je pregledno i jasno izdvojen skup, na određeni način međusobno povezanih elemenata koji po nekoj zajedničkoj odrednici čine skladnu cjelinu.
Sustav se sastoji od podsustava ali čini cjelinu. Struktura je međuodnos između podsustava. Sustav nije jednostavan zbroj pojedinih podsustava. Što je više međusobnih veza među podsustavima, sustav je dinamičniji. (Npr. sustav receptorike čovjeka: vid, dodir, sluh i okus čine podsustave koji su u međuodnosu).
Sustav je uvijek cjelina i ako jedan podsustav ne funkcionira, ne funkcionira ni cjelina. Međuodnos podsustava nekog sustava naziva se struktura. Tako strukturu govora čine međuodnosi fonacije, rezonancije i prozodije. Povratna sprega je temelj za razvoj govora, a ima podsustave: senzor, mozak, efektor (prijenos, prijem, odašiljanje poruke: temeljni komunikacijski procesi).
Sustav je dakle složena cjelina. Ukupnost odnosa između podsustava predstavlja strukturu sustava. Sustav je dinamična cjelina koja se mijenja u vremenu. Promjene koje se ostvaruju mijenjanjem sustava označavaju proces razvoja.
7. Koje su invarijante sustava?
1. nepromjenjiva karakteristika sustava jest da je sustav cjelovit kompleks međusobno povezanih elemenata.
2. invarijanta: Sustav ostvaruje specifično jedinstvo sa sredinom u kojoj se nalazi
3. invarijanta: Svaki sustav predstavlja u pravilu element sustava višeg reda, odnosno on je podsustav složenijeg sustava.
4. invarijanta: I elementi konkretnog sustava koji je predmetom istraživanja u pravilu su sustavi nižeg reda, odnosno oni su podsustavi.
8. Klasifikacija sustava. (ne pita baš)
Moguća shema klasifikacije sustava prema kriterijima:
a) Vrsta sustava: prirodni, tehnički (umjetni) i organizacijsko-društveni.
b) Složenost sustava: jednostavni i složeni.
c) Karakter ponašanja sustava: statički i dinamički.
d) Mogućnost predviđanja izlaza iz sustava: deterministički i stohastički.
Razlikujemo više vrsta sustava:
1. Deterministički ili određeni sustavi.
2. Stohastički ili neodređeni sustavi - imaju veći broj potencijalnih izlaza na jedan zadani ulaz u sustav.
3. Stabilni sustavi – sami se vraćaju u stabilno stanje (stanje ravnoteže) iz kojeg ih je izbacilo djelovanje neke vanjske sile (homeostaza)
4. Nestabilni sustavi – potrebna je regulacija i upravljanje izvana.
5. Sustavi sa samostalnom regulacijom – ako sustav sadrži i elemente koji reguliraju funkcioniranje ostalih elemenata sustava sustav je samoregulirajući (ako ih nema onda se regulacija vrši izvana i zove se upravljanje). U sustavu sa samoregulacijom postoji negativni feedback jer se teži smanjenju razlike između stvarnog i zadanog stanja.
6. Adaptivni sustavi – sustavi koji na osnovi ulaza u sustav daju određeni izlaz iz sustava. Osnovni element ovih sustava je adaptivni regulator (senzor).
9. Hijerarhija sustava prema njihovoj unutrašnjoj kompleksnosti.
Boulding (1969. prema Mužić, 1979.) daje hijerarhiju sustava po razini unutarnje kompleksnosti. Prema Bouldingu postoji 8 razina sustava od koji su prve dvije razine linearni sustavi, a ostalih 6 kibernetički. Razlika je nepostojanje kružnog toka tj. feedback veze izlaza i ulaza (linearne razine).
1. Razina osnova – polazna točka u znanstvenom razmatranju sustava, statička struktura (npr. slika razmještaja elektrona unutar atomske jezgre).
2. Razina satnog mehanizma – predstavlja dinamičke sustave sa strogo definiranim nužnim kretanjem; svi strojevi za proizvodnju
3. Razina termostata – kontrolni mehanizam kibernetičkog sustava, posjeduje svojstva za primanje, preradu i predaju informacija. Primanje informacija i predaja informacija korite se za upravljane sustave. Treća razina je prva razina kibernetičkih sustava.
4. Razina stanice – sustavi su u mogućnosti prilagođavati se okolini i mogu sebe održavati, javlja se život: samoodržavanje i reprodukcija.
5. Razina biljaka – karakterizira ju generičko udruživanje (??), nema mnogo kretanja: toplo-hladno.
6. Razina životinja – skok u hijerarhiji sustava: postoji diferencijacija osjetila. Dolazi do stvaranja osjetnih tijela specijaliziranih za prijem točno određene vrste energije (vid-elektromagnetna, sluh-mehanička). Zahvaljujući genetičkom potencijalu i učinku življenja, životinja zna da postoji, ali nema razvijen govor i jezik. Zbog toga i kapaciteta mozga ona nije u mogućnosti da stečena iskustva prenese na iduće generacije. Životinja za razliku od biljaka mijenja okolinu: ptice selice, primjerice, odlaze u toplije krajeve, druge životinje kiberniraju. Karakteriziraju ju osjetila i psihički odraz određene stvarnosti, npr. lisica zaključuje da ne može preskočiti ogradu da bi došla do plijena, pa mijenja strategiju – kopa i ostvaruje cilj (a ne mijenja ga). Mijenja strategiju zahvaljujući osjetilima i dosadašnjem iskustvu.
7. Razina ljudskog individua, razina čovjeka – čovjek znade da zna zbog razvijenog mozga i zato što ima jezik i govor, te zna pismo i pomoću pisma prenosi znanja kroz generacije (pa ne počinje sve iz početka kao životinje). Zahvaljujući intelektualnim sposobnostima čovjek je usvojio jezik preko govora, pa pismo, a time i sva zapisana iskustva. Standardizacija kulture omogućava skok iz 6. u 7. razinu funkcioniranja sustava. Tu se javlja problem kontrole, upravljanja i regulacije. Sastavni dio kontrole je upravljanje (kontrola akcije u realizaciji i ispravljanje akcije ako je išla u krivom smjeru) i regulacija (upravljanje akcije u realizaciji djelovanjem).
8. Razina socijalnih sustava – ovdje nije bitan čovjek kao pojedinac nego njegova funkcija u socijalnom sustavu. Na ovoj se razini razmatraju tokovi komunikacije među ljudima i sustavi njihovih vrednota.
Svaki sustav višeg reda ima osobine nižeg rada, ali ne vrijedi obrnuto. Čovjek je sustav koji je najskloniji ispadima podsustava i kaosu. Sustavi na 7. i 8. razini objašnjavaju naše ponašanje – kontrolu, upravljanje i regulaciju sustava u cjelini na temelju intervencije na podsustave.
10. Teorija sustava.
Teorija sustava je znanost koja proučava zakonitosti koje se događaju u sustavima, koje vladaju sustavima. Prva karakteristika teorije sustava je spoznaja da se svaka cjelina promatra kao dio veće cjeline. Dijeli se na normativni i deskriptivni dio. U normativnom dijelu objašnjava se kako se sustavi trebaju ponašati prema nekoj unaprijed određenoj normi. Deskriptivni dio odnosi se na opisivanje ponašanja sustava s podsustavima. Pretpostavka je da oba dijela koriste matematiku. Određeni se podsustavi i njihovo funkcioniranje određuje na temelju modela. Modeli mogu biti matematički i grafički, a češće se koristimo grafičkim modelima. Model je odraz činjenica, znanja, a prikazan je na konkretniji i jednostavniji način.
Teorija sustava proučava fenomen rasta i razvoja, bez obzira na dob jer se rast i razvoj kod čovjeka permanentno mijenjaju. Rast i razvoj najčešći je predmet bavljenja rehabilitatora jer se bave djecom i adolescentima. Dezorganizaciju podsustava ponovo reorganiziramo – dovodimo ga u stanje najsličnije standardnom.
Teorija sustava u svom razvoju nastoji otkriti i formulirati opće zakonitosti koje vrijede za sve sustave. Te su opće zakonitosti prema Birolli i sur. (1988.):
1. Uzajamna povezanost i zavisnost elemenata, atributa, događaja, predmeta ili pojava koje čine sustav.
2. Elementi cjeline sustava (podsustavi) se ne promatraju izdvojeno, već u okviru procesa funkcioniranja cjeline. Takav pristup naziva se holističkim pristupom.
3. Podsustavi sustava uzajamnom su interakcijom usmjereni ka postizanju ciljeva (shvaćanih funkcionalno). To se naziva svrhovito ili teleološko funkcioniranje sustava.
4. Svaki sustav u interakciji sa svojom okolinom iz nje crpi materiju, energiju i informaciju koje su neophodne za njihov opstanak. Crpljenje materije, energije i informacije nazivamo ulaznom veličinom u sustav. Ujedno sustav ispušta u okolinu prerađenu materiju, energiju i informaciju.
5. Proces ili funkcija sustava izražava se kao transformacija ulaznih u izlazne veličine. Npr. podražaj izaziva reakciju; hrana, voda i zrak transformiraju se u energiju, aktivnost i produkt izmjene tvari.
6. Entropija kao pojam suprotan organiziranosti i informaciji, predstavlja mjeru nereda, nefunkcionalnosti i neorganiziranosti u sustavu.
7. Sustav postiže svoj cilj procesom regulacije na osnovi povratne sprege.
8. Svaki je sustav element nekog većeg sustava, a i sam se sastoji od elemenata (podsustava). Postoji hijerarhija sustava.
9. Elementi sustava ili podsustavi diferenciraju se i specijaliziraju za pojedine funkcije što je pretpostavka njihove čvršće integracije u okviru cjeline.
10. Finalno stanje sustava moguće je ostvariti na različite načine. Ista posljedica može imati više različitih uzroka. To se naziva načelom ekvifinaliteta.
11. Analiza sustava. i 12. Čemu služi analiza sustava?
Analiza sustava služi u praktične svrhe za programiranje rada te kontrole tranzitivnih stanja. U praksi služi za programiranje rehabilitacije, omogućuje promatranje onog što se događa na početku i na kraju rehab. sustava. Njome želimo utvrditi što se događa unutar sustava – kako funkcionira biološki sustav i njegovi pojedini dijelovi, te kako se disfunkcija 1 elementa odnosi na cjelinu jer u rehabilitacijskom radu djelujemo na čitavu osobu bez obzira na to što smo pažnju usmjerili na jedan dio.
Omogućava programiranje rehabilitacijskog postupka, izradu rehabilitacijskog programa. Sustavska analiza je usmjerena jer se odnosi na utvrđivanje cilja upravljanja, opis programa upravljanja i opis parametara koje treba regulirati(#). Na temelju analize sustava možemo pratiti tranzitivna stanja, tj razlike između početnog stanja i uspješnosti rehabilitacijskih postupaka u kraćem ili dužem razdoblju. Na taj način mi moramo upoznati strukturu sustava inače ne znamo način kako mjeriti promjene. Svaki podsustav trebao bi teoretski i praktički biti pokriven dovoljnim brojem varijabli koje trebamo kontrolirati.
(#)Opis procesa upravljanja i regulacije ponajprije se odnosi na:
1. određivanje cilja upravljanja
2. opis programa upravljanja
3. opis parametara koje treba regulirati.
Svedeno na zadatke analize sustava to je u biti ispitivanje odnosa:
ULAZ STRATEGIJA CILJ
Elementi analize sustava:
1. Definiranje cilja transformacijskih procesa. Cilj u biti zadnji definiramo ili eventualno u sredini – parcijalni i globalni ciljevi. Finalni cilj našeg rada je osobu naučiti govoriti, a preko toga i jezik. Parcijalni cilj: idemo korak po korak – kako se riječ izgovara, pa idemo na gramatiku…
2. Utvrđivanje i opis inicijalnog stanja. Podrazumijeva diferencijalnu dijagnostiku.
3. Identifikacija činitelja ograničenja. Govorimo o subjektivnim činiteljima ograničenja (samo oštećenje koje osoba ima) i objektivnim činiteljima ograničenja (situacija u kojoj se osoba našla – u Suvagu,…).
4. Izbor i distribucija sadržaja rada. Ako radimo s osobom gdje imamo elemente ograničenja ne možemo bilo kakav sadržaj rada iskoristiti, izbor i distribucija trebaju biti u skladu s ciljem.
5. Utvrđivanje volumena opterećenja. Volumen treba biti prilagođen mogućnostima i sposobnostima osobe.
6. Izbor metoda rada i organizacija rada. Metoda je sustav postupaka pomoću kojih se na određenom području ljudske djelatnosti postiže cilj. Ti postupci nisu uvijek identični, razlikuju se od osobe do osobe, ali metoda ostaje ista – npr. verbotonalna metoda.
7. Praćenje tranzitivnih stanja. To su u biti parcijalni ciljevi koje pratimo, a da bismo pratili moramo vršiti kontrolu. Na temelju povratne sprege koju čini kontrola mi usporedbom parcijalnog cilja i tranzitivnog stanja vidimo da li smo uspjeli. Povratna sprega je osnova svega. Njome vršimo kontrolu, a onda vršimo upravljanje i regulaciju. Regulacija – upravljanje akcije u realizaciji djelovanjem, nije isto što i upravljanje (regulacija ` upravljanje).
8. Analiza finalnih efekata rada.
13. Pojam: kontrola, regulacija, autoregulacija, upravljanje.
Kibernetika se bavi i procesima u živim bićima. U odrednici kibernetike javljaju se dva pojma: komunikacija i kontrola.
Komunikacija: podrazumijeva razmjenu informacija između živih bića, ali i između strojeva. U svakoj komunikaciji ne postoji nužno informacija.
Kontrola: podrazumijeva praćenje akcije u realizaciji. Ona omogućava upravljanje.
Upravljanje: proces kojim se ulazna veličina pretvara u izlaznu. To je rukovođenje procesom koji se odvija. Na temelju konkretnog ulaza želimo dobiti konkretan izlaz.
Regulacija: proces upravljanja akcije u realizaciji djelovanjem. Rezultat je djelovanja povratne sprege.
Povratna sprega, regulacija i kontrola potrebne su da bi se smanjio broj stupnjeva slobode. Sustav čovjeka je stohatički sustav (na jedan ulaz imamo nepredvidiv broj mogućih izlaza, stupnjeva slobode). Naš je zadatak da smanjimo taj broj izlaza, a time i broj stupnjeva slobode. Da nema upravljanja i regulacije rehabilitator bi radio što ga je volja i dijete što ga je volja; upravljanje i regulacija omogućavaju postojanje i razvoj nečega.
Autoregulacija ako sustav sadrži i elemente koji reguliraju funkcioniranje ostalih elemenata sustava sustav je samoregulirajući (ako ih nema onda se regulacija vrši izvana i zove se upravljanje.) Sustav dakle sam sa svojim mehanizmima održava stanje oko neke stabilne točke (homeostaza).
Povratna sprega je nekakav kružni tok informacija. Dvostruko praćenje akcije u realizaciji. Mi pratimo akciju u realizaciji kod djeteta i po povratnoj informaciji vidimo je li ono to shvatilo ili nije. Ako u jednom elementu kružnog toka nastaje greška ne valja cijeli rad! Govor se uči slušanjem što znači da trebamo uspostaviti povratnu spregu između emisije, remisije, recepcije,…
14. Elementi povratne sprege.
Povratna se sprega najčešće objašnjava preko primjera električnog bojlera:
ULAZ zadana temperatura TERMOSTAT
u sustav bojler vode sustav regulator
proces
zagrijavanja
vode
IZLAZ iz stvarna temperatura VODA
sustava bojler vode sustav kojeg se regulira
Kod rada bojlera imamo ulaz – naša želja kolika da bude temperatura vode. Npr. 60ş je zadana vrijednost, a između zadane i stvarne vrijednosti postoji razlika. Bojler je kibernetički sustav, u toku upravljanja postoji regulacija – termometar obavještava termostat da upali grijač zbog razlike između zadane i postojeće vrijednosti, voda se zagrijava i izjednačava se stvarna sa zadanom vrijednosti. Izlaz tople vode nam je povratna informacija, obavijest nama. Kad otvorimo vodu ponovo se počinju razlikovati stvarna i zadana vrijednost i sve kreće iznova ’ to je kružni tok informacija. Mi smo izvršili upravljanje i u samom sustavu imamo automatsku regulaciju sustava.
Ovaj je proces moguć na temelju 3 elemenata – elemenata povratne sprege:
1. osjetilo ili senzor (= termometar koji obavještava termostat; osjetne stanice u uhu)
2. mozak ili upravljač (program) (= termostat, on zaključuje što će raditi – upaliti grijač; mozak–auditivni lingvistički depozit spoznaja)
3. efektor ili izvođač (= grijač; govorni organi).
Kod govora: profesor govori a mi čujemo, to je recepcija, prijam, a primaju naše osjetne stanice (receptori). Osjetilo tj. senzor obavijestilo je mozak u kojemu se nalazi auditivni lingvistički depozit spoznaje. Mozak daje naredbu efektoru da reagira.
Niti jedan sustav koji nema povratnu spregu nije kibernetički sustav već linearni!!! Da je bojler linearni sustav eksplodirao bi. Linearni je sustav primjerice grafoskop koji kad ga uključimo radi sve dok ga ne isključimo.
15. Osjetni organi i njihova funkcija.
Uvod
Funkcioniranje organizma ovisi o podražajima. Podražaji mogu dolaziti izvana ili iz tijela. Da bi čovjek mogao primiti podražaje iz okoline mora imati osjetne organe. Okolina jest sve što nas okružuje. Zaključivanje o tome gdje je okolina nije u osjetnom organu već u mozgu na temelju iskustava koja dobivamo preko osjeta. Osjetni organi nam pokazuju što je i gdje je okolina. Okolinu koju vidimo, vidimo je zahvaljujući podražajima koje zovemo elektromagnetska energija. Onu koju čujemo, čujemo zahvaljujući mehaničkoj energiji. Onu koju njušimo podražaj su kemijski procesi.
O osjetnim organima
Osjetni organi su informatori o stanju i promjenama u vanjskom svijetu.
Svaki osjetni organ ne može primiti svaki modalitet već je u razvoju došlo do specijalizacije osjetnih stanica koje su zadužene za određeni modalitet, za posebne modalitete energije i to nazivamo signalom. Što je jače izražena diferencijacija osjetnog organa, to se u osjetilima točnije odražava objektivno postojeći materijalni svijet. Kod primitivnih živih bića nema takve diferencijacije stanica za pojedine modalitete energije. Primjerice ameba prima sve vrste energije kompletnim tijelom (i na svjetlo i na hranu,… ameba reagira cijelim tijelom). Čovjek reagira specijaliziranim stanicama. On analizira ono što su osjetila primila, te stvara sliku. Stoga se osjetni organ naziva analizator.
Osjetni analizator ili osjetilo ima periferni dio, središte i živčane putove. Ako u bilo kojem od ta tri dijela postoji problem, odmah čitavi sustav ne funkcionira. Periferni receptor prima vanjski podražaj, energiju koju pretvara u drugi oblik i provodi kroz živce. Živčane niti provode živčani podražaj do živčanih centara. Moždana kora analizira podražaj kroz formiranje osjeta, te zatim aktivnu spoznaju o doživljaju.
Osjetni je organ u svojoj prvobitnoj funkciji receptor. Mora izvršiti analizu vanjskog podražaja čime postaje analizator. Mora se promatrati kao kompletan analizator. Čovječji organizam ne reagira na sve podražaje iz okoline (npr. na Zemljin magnetizam). Ptice selice imaju senzore za primanje Zemljinog magnetizma i zato nepogrešivo dolaze s jednog na drugo mjesto. Svaka osjetna stanica mora imati adekvatan podražaj (intenzitet, trajanje, modalitet).
Osjetila se dijele eksteroreceptore, proprioreceptore i interoreceptore s obzirom na udaljenost s koje primaju podražaje i s obzirom na njihov smještaj.
Vid i sluh
Za nas su od primarne važnosti osjetilo vida i sluha koji imaju i najveće kapacitete (1. vid, 2. sluh). Vid je direktan, djeluje u jednom pravcu i odnosi se na prostor samo ispred osobe. Sluhom je u mogućnosti primati podražaje iz svih pravaca i često na temelju njega vidom dolazimo do određenih spoznaja – on pomaže vidu da bi došli do određenih spoznaja. Sluh ne možemo isključiti za razliku od vida (uho sluša 24 sata n/d). Vid i sluh imaju važnu ulogu u biološkom opstanku čovjeka, ali i u učenju govora. Djeca koja vide i čuju brže progovore nego na djeca koja samo vide ili samo čuju: svi se podsustavi međusobno nadopunjuju. Putem vida učimo sadržaj simbola. Uho je više apstraktan osjetni organ, a oko je više konkretno. Njihovo nadopunjavanje omogućuje rehabilitaciju govora.
16. Modalitet podražaja.
Modalitet podražaja odnosi se na energetsku komponentu podražaja. Može biti adekvatan ili inadekvatan za određeni osjetni organ. Neko osjetilo ne može primati sve modalitete energije koja u prirodi postoji – npr. uho ne prima podražaje infra i ultra, na njih čovjek nije osjetljiv.
Modalitet je dakle različita fizikalna energija koja djeluje na organizam. Na temelju fizičke energije koja podražuje naša osjetila i depozita spoznaja mi spoznajemo okolinu. Modalitet je u skladu s adekvatnim podražajem za neki organ ili receptor.
17. Kvalitet podražaja.
U okviru modaliteta podražaja postoji definiran kvalitet podražaja adekvatan osjetilu. Odnosi se na uži pojas unutar nekog modaliteta. Kvalitet adekvatan za uho je 16 do 20000 Hz.
18. Adekvatni podražaj.
Specifični podražaj koji izaziva reakciju na određenom osjetnom organu što dovodi do osjeta koji odgovara upravo tom podraženom organu. Svaka osjetna stanica mora imati adekvatan podražaj (intenzitet, trajanje, modalitet).
kvalitet
intenzitet bitni za energiju koja ako odgovara organu nazivamo
trajanje adekvatni podražaj
Kvalitet je uži pojas unutar nekog modaliteta (npr. frekvencija kod govora).
Intenzitet koji podražuje osjetne organe ovisi o količini energije u jedinici vremena. Jačina je snaga djelovanja određenog modaliteta na jedinicu površine. Jačina objektivno proizvodi intenzitet, a intenzitet subjektivno proizvodi glasnoću ’ kvantitet podražaja (spomenuto vezujemo uz sluh).
Da bi osjetni organ reagirao potrebno je određeno vrijeme trajanja podražaja na određenu površinu (1/10 sekunde je vrijeme trajanja sloga u našem uhu). Latencija podražaja je vrijeme potrebno za reakciju.
19. Diferencijalni limen.
To je podražaj koji omogućava razlikovanje 2 intenziteta unutar istog modaliteta.
Diferencijalnim pragom osjetljivosti naziva se najmanja veličina promjene podražaja koja se može primijetiti. To se odnosi na sve osjete. Kad se govori o akustičkom signalu, možemo razlikovati toliko različitih diferencijalnih pragova koliko različitih dimenzija zvuka možemo definirati. Najčešće se istražuju diferencijalni prag za frekvenciju, za intenzitet, za trajanje, a rjeđe za dimenzije zvuka koje je teže definirati, kao što je boja (timbar) zvuka.
Diferencijalni prag je ona energija koja omogućava razlikovanje 2 intenziteta na istoj frekvenciji – govorimo li o sluhu (5 dB, 6 dB).
20. Weber-Fechnerov zakon.
Intenzitet podražaja i intenzitet osjetnog doživljaja se ne nalaze u ekvidistalnom odnosu. Njihov je odnos po Weber-Fechnerovom zakonu. Ako se doživljaj kreće po aritmetičkoj progresiji onda se podražaj kreće po geometrijskoj progresiji.
Weber-Fechnerov zakon izražen riječima glasi "Intenzitet osjeta jednak je logaritmu intenziteta podražaja". A to opet znači da porast intenziteta našeg doživljaja (osjeta) raste sporije nego što raste intenzitet podražaja (tako na primjer udvostručenje intenziteta podražaja ne će dovesti do udvostručenja intenziteta osjeta, nego će porast biti manji od toga).
21. Živčani sustav.
Razina razvoja živih bića određuje i način njihova ponašanja. Što je razvoj na višoj razini, to je i način ponašanja kompleksniji. Živčani sustav određuje stupanj složenosti ponašanja živih bića. Kompleksnost ponašanja ne ovisi o masi (težini) ŽS-a nego o diferenciranosti ŽS-a koji upravlja različitim aktivnostima čovjeka. Neovisno o količini različito funkcionira živčana masa kod čovječje ribice ili kita ili čovjeka – to što je veća masa ne znači da je i funkcija bolja. Dugo se nije znalo čemu mozak služi, tek se krajem 18. st. utvrdilo da je mozak središte psihičke aktivnosti čovjeka (Aristotel: „funkcija mozga je da hladi krv“). Brodmann 1909. – centristički pristup funkcioniranju mozga. Kaže da su za pojedinu aktivnost mozga zaduženi točno određeni centri. Takvo shvaćanje se ne prihvaća jer neuronska mreža povezuje te centrističke dijelove u jednu cjelinu.
Suprotno je holistički pristup kad promatramo pojedinost u okviru sustava kao dio tog sustava.
Centristički pristup ipak funkcionira jer ako je primjerice oštećen Brocin centar čovjek ne može izgovarati riječi (dakle ipak postoje aktivnosti vezane uz pojedine centre, no ti su centri opet povezani). Primarni centri impulse šalju u sekundarne centre, a tercijarni centri predstavljaju mrežu neurona ’ mozak funkcionira kao sustav, cjelina.
Utvrđeno je da živčani sustav ima značajke:
a) podražljivost, sposobnost primanja podražaja iz okoline
b) sposobnost provođenja impulsa od jednog do drugog dijela živčanog sustava
c) integracija ili povezivanje funkcija u skladu cjeline
d) pamćenje odnosno mogućnost pohranjivanja signala
22. Filogenetski i ontogenetski razvoj ŽS-a.
23. Zadaće ŽS-a.
1. uspostavlja vezu s okolinom
2. regulira rad pojedinih organa i tkiva, a time i čitavog organizma
3. omogućava svjesno doživljavanje jer je središte svijesti čovjeka
Razvoj mozga kod čovjeka omogućio je razvoj govora. Govor je upravljan iz kore mozga dok je hranjenje upravljano iz kralježničke moždine, pa zbog toga životinje ne govore.
24. Funkcije korteksa.
25. Zone u mozgu (primarne, sekundarne, tercijarne).
26. Što je pojam?
Pojam nije dat u stvarnosti. Do njega dolazimo misaonom elaboracijom. Pojam postoji na temelju strukturalnog zahvaćanja osjetilima. Primjerice pojam „val“ ne postoji ali smo naučili da se „to kotrljanje vode“ zove val. Jedino čovjek zahvaljujući SŽS-u i asocijativnim vlaknima može usvojiti pojam.
Predodžbe i pojmovi – znanje o objektivnoj stvarnosti.
27. Što obuhvaća psihofiziologija ponašanja?
Psihofiziologija je znanstvena disciplina koja proučava zavisnost psihičkog života o organskim osnovama. Svaka tvar ima svoju biokemijsku osnovu. Biokemijske promjene u SŽS-u osnove su psihičkih procesa.
Potrebno je razlikovati aktivnosti živih bića (njihovo kretanje) i nežive prirode. Živa priroda podrazumijeva biljni i životinjski svijet s različitim oblicima kretanja. Za živi svijet vrijede fizikalni i kemijski zakoni koji vrijede i za neživu prirodu no u živim se bićima neprestano događaju složene promjene što omogućava hranjenje, procese rasta i razmnožavanja, proces starenja i umiranja. Sve te procese kretanja nazivamo biološkim procesima.
Kod različitih razina evolucijskog razvoja živih bića imamo i različite oblike ponašanja (na 4. razini, razini stanice javlja se život). Kod životinja (i kod biljaka) imamo kretanje koje zovemo ponašanje. Ponašanje može biti jednostavnije i složenije, a najvišu razinu ponašanja koju je postigao čovjek nazivamo psihičkim reakcijama. Jedino čovjek zahvaljujući SŽS-u i asocijativnim vlaknima može usvojiti pojam.
28. Oblici ponašanja od najjednostavnijih do najsloženijih (od taksija do mozga čovjeka).
Najjednostavniji oblik ponašanja imaju jednostanična živa bića poput amebe. Ameba nema izdiferencirana osjetila, ona reagira čitavim tijelom. Takav način reakcije na okolne sustave zovemo taksije. S druge strane imamo jednostavna ponašanja živih bića koje nemaju živčanog sustava, a to su biljke. Njihova se ponašanja nazivaju tropizmi.
Taksije i tropizmi načini su ponašanja živih bića koja nemaju živčani sustav. Daljnja ponašanja karakteristična su za životinje i čovjeka.
Refleksi su urođene aktivnosti koje su karakteristične za određenu vrstu živih bića. Oni čine psihički život životinja, a mogući su i bez utjecaja SŽS-a. Psihički život životinja ne čine samo refleksi i nagoni već i određeni vid učenja kroz iskustvo karakteristično za tu vrstu. Promatrala se gradnja gnijezda kod ptica – refleksna, urođena, nagonska, tj. instinktivna reakcija. Ako ptica 1. put gradi gnijezdo po čvrstoći zaostaje za onim koje će izgraditi sljedeće godine ’ učenje na temelju iskustva.
Broj takvih bezuvjetnih refleksa je mali kod čovjeka. Za njega su karakteristični uvjetovani refleksi koji zahtijevaju regulaciju SŽS-a. Stečeni uvjetovani refleksi čine psihički život razvijenijih životinjskih organizama i čovjeka. Najviši stupanj ponašanja je razvio čovjek zahvaljujući središnjoj regulaciji i razvoju mozga. Integracija mnogo refleksa omogućuje učenje i prerastanje nervne u psihonervnu aktivnost. Asocijacije se stvaraju učenjem.
živa i neživa priroda: biološki i fizikalno-kemijski procesi
“
biljke i jednostanični organizmi: taksije i tropizmi
“
višestanični organizmi: instinkti i nagoni
(bezuvjetni refleksi)
“
razvijeni životinjski organizmi: uvjetovani refleksi
(neki vid učenja)
“
čovjek: složeni psihički život
(prerastanje nervne u psihonervnu aktivnost uz pomoć asocijativnih vlakana, odnosno mreže neurona)
Između uvjetnog i bezuvjetnog refleksa nema razlike u prirodi refleksnog luka, već u prirodi podražaja. Bezuvjetni su refleksi mogući bez sudjelovanja velikog mozga, dok su uvjetni mogući samo ako je mozak očuvan.
29. Osjetni doživljaj.
Subjektivni odraz objektivne stvarnosti. To je način na koji mi recipiramo i percipiramo strukturalne elemente naše okoline. Spoznajni psihološki proces koji se realizira unutar složenog zornog doživljavanja. Kod osjetnih doživljaja mislimo na monosenzorno doživljavanje objektivne stvarnosti (putem jednog osjetila). On je moguć samo iznimno u laboratorijskim uvjetima. Na prirodan se način postojeće pohranjeno iskustvo aktivira kad ga monosenzorno potaknemo.
Osjetni doživljaj ovisi o kvalitetu, intenzitetu i trajanju podražaja.
U odnosu na kvalitet osjetni doživljaj ovisi o biološkom ustrojstvu osjetnog organa (modalitet je energetska komponenta doživljaja, a kvalitet je uže područje modaliteta). Kvalitet ovisi o modalitetu, a o kvaliteti podražaja ovisi kvalitet doživljaja.
Intenzitet osjetnog doživljaja je osobna procjena intenziteta osjetnog podražaja koji djeluje na subjekt. Za to su vrlo bitni intenzitet i dužina djelovanja podražaja (trajanje), te veličina podražene površine. No ne nalaze se na ekvidistalnoj skali intenzitet podražaja i doživljaja. Oni nisu proporcionalni, već se njihov odnos objašnjava Weber-Fechnerovim zakonom.
U onom času kad podražaj djeluje tada još uvijek ne nastaje osjetni doživljaj. Vrijeme od početka djelovanja podražaja do javljanja osjeta je vrijeme latencije.
30. Percepcija.
Za razliku od osjetnog doživljaja koji je monosenzoran i može se dobiti samo u laboratorijskim uvjetima, percepcija je polisenzorno, strukturalno i integrirano doživljavanje podražaja. Mreža neurona omogućuje da se sva iskustva iz svih osjetnih organa stope u jednu cjelinu.
Predstavlja organiziranu cjelinu u okviru koje svako pojedino osjetilo ima svoje mjesto.
31. Determinante percepcije.
1. Fizikalna determinanta percepcije: odnosi se na strukturu podražaja koji izaziva osjetni doživljaj (’ podražaj i njegova adekvatnost: intenzitet, kvalitet i trajanje)
2. Fiziološka determinanta percepcije: odnosi se na funkcioniranje i ustrojstvo organa koji primaju podražaj (’ osjetni organ i njegova intaktnost)
3. Psihološka determinanta percepcije: prethodna iskustva koje je stekla osoba koja usvaja podražaj; motivi, stavovi, očekivanja, afektivnost, interesi (’ iskustvo, depozit spoznaja).
Čitav put od receptora do mozga možemo gledati u okviru 3 faze:
- identifikacija: zamjećivanje podražaja i poistovjećivanje s njegovim izvorom
- diferencijacija: razlikovanje 2 ili više podražaja danih simultano, sukcesivno ili u istom modalitetu
- diskriminacija: u okviru ograničenog sadržaja elemenata izlučivanje onih koji određuju taj element od ostalih, npr. u govoru fonemska diskriminacija.
Kroz te tri faze realizira se intelektualno-spoznajna elaboracija okoline.
Važno je naglasiti da postoji patologija osjetnog doživljavanja. Da bi osjetni doživljaj bio standardan potreban je adekvatan podražaj i intaktan receptor.
32. Teorija komunikacije i teorija informacije.
Uvod
Komunikacija je razmjena informacija između osoba. Za komunikaciju nisu nužne dvije osobe, možemo komunicirati i sa živim i s neživim svijetom. Nije svaka komunikacija informativna. Ona uvijek nosi informaciju samo je pitanje za koga kakvu.
Komunikacija je sastavni dio ljudskog postojanja/ponašanja. Sve što se događa u čovjeku jest komunikacija. U onom času kad komunikacija u ljudskom organizmu nije prisutna nastaje maksimalna entropija – smrt.
TEORIJA KOMUNIKACIJE bavi se dvosmjernom komunikacijom, a rehabilitacijski postupak tipični je primjer za to. Mi moramo upotrijebiti neki sustav komunikacije da bismo prenijeli informaciju, a najstandardniji je oralno-glasovni govor preko kojeg jezikom komuniciramo sva svoja iskustva. Iskustva koja je čovjek tijekom svoje povijesti stekao temelje se na komunikaciji.
Razlikujemo biološku i socijalnu komunikaciju. Biološka komunikacija je instinktivno ponašanje određene vrste, a odnosi se na hranjenje, opasnost, razmnožavanje. Socijalna komunikacija je bogaćenje na načina da onaj koji komunicira u komunikaciju prenosi dio sebe. Komunikacija je univerzalna aktivnost čovjeka koji neminovno živi u socijalnom okruženju. Sva socijalna iskustva su rezultat komunikacije.
Prema Novoselu komunikacija je transmisija i transport signala od periferije prema središtu. Ali ona je i međusobno utjecanje ljudi uporabom simboličkih sredstava (sredstva komunikacije su riječi, slike, predmeti, stvari, pokreti, zvukovi…). Na temelju simboličkih sredstava zaključujemo o smislu što nam je neki emitator odaslao. Komunikacijom prenosimo svoja znanja, vještine, navike nekome s kim komuniciramo. Kompletni interpersonalni odnosi zasnovani su na komunikaciji.
Komunikacija je temelj rehabilitacijskog rada. Socijalna komunikacija uključuje najmanje 2 osobe. Prema tome ona je imanentna rehabilitacijskom, logopedskom radu jer uglavnom imamo 2 osobe koje međusobno utječu.
Komunikacija rezultira namjernim i nenamjernim efektima. Najčešće je obostrana, čak i ako jedna strana šuti ta osoba uvijek šalje povratnu informaciju (makar i neverbalno). Komunikacija se dogodi i onda kada nije uspješna.
TEORIJA INFORMACIJA bavi se problemima mjerenja količine informacija u određenoj poruci, a izražava se u bit/sek. Komuniciramo da bismo prenijeli informaciju nekome o nečemu što on po našem mišljenju još ne zna čime predajemo dio sebe. Teorija informacija se bavi kvantificiranjem, tj. mjerenjem količine informacija koje prenosi neka poruka, tj. neki kontekst ili diskurs.
33. Zašto ljudi komuniciraju?
Nekoliko je razloga zašto postoji ljudska komunikacija.
Ljudi komuniciraju jer pomoću komunikacije oni ostvaruju socijalnu interakciju, utjecaj među ljudima, prijenos znanja i iskustva – prijenos simbola. Komunikacija omogućava čovjeku da prenese misli, želje i htjenja drugom čovjeku. Pomoću nje se može ostvariti persuazija.
Reardon kaže da ljudi komuniciraju kako bi dobili informacije, da bi smanjili nelagodu, pokazali socijabilnost, da bi se zabavili (otklonili dosadu). No temeljni je razlog, tvrdi Reardon, prijenos informacija.
34. Navesti 1 od modela komunikacijskog procesa (Shannonov, npr.).
Komunikacija je proces kojeg možemo prikazati grafičkim modelima.
Jedan od modela je Shanonnov prikaz komunikacijskog procesa:
signal sign. sign. sign.
izvor odašiljač kanal primač cilj/odredište
poruka por. por. por.
izvor šuma
Izvor = ljudski mozak. Na temelju ideje organizira poruku koja eferentnim vlaknima, signalom putuje do efektora.
Odašiljač = ljudski mozak s efektorima (artikulacijskim organima). Da bi to postojalo moraju postojati signali koji idu eferentnim putovima od mozga do organa. Kad se to dogodi izvor i odašiljač su generirali emisiju. Dolazi do aktivacije efektora na periferiji. Izvor i odašiljač emitiraju poruku i daju joj adekvatnu formu za prijenos. Ta forma je kod, a kodira se jezikom. Takva poruka transformira se putem adekvatnog medija u signale karakteristične za taj medij.
Signal se provodi medijem (prostor između komunikatora – uglavnom zrak; vanjski kanal veze).
Signal koji je energija podražava osjetila ’ prenosi se mehanička energija titranja bubnjića do osjetnih stanica Cortijeva organa (transmisija energije). Aktivnost osjetnih stanica Cortijeva organa koja omogućava transmisiju mehaničke energije u biokemijsku energiju naziva se receptivna aktivnost (recepcija). Primač prima i dekodira podražaj, te se signal dalje prenosi u središte u mozak koji interpretira taj signal na temelju auditivnog depozita lingvističkih spoznaja, te dolazi do percepcije (razumijevanja sadržaja).
Na tom putu u kanalu se može dogoditi šum/buka (svi oni remeteći faktori koji više ili manje sprečavaju protok signala). Može biti unutrašnja i vanjska.
- izvor i odašiljač ’ ljudski mozak
- kanal ’ medij između komunikatora, npr. zrak, sva tri agregatna stanja
- primač i cilj ’ ljudski mozak
35. Lanac humane komunikacije.
Lanac humane komunikacije sačinjavaju karike, ako jedna karika pukne puca cijeli lanac. Karike govorno-socijalne komunikacije međusobno su ovisne. One su podsustavi sustava humane komunikacije.
Izvor, odašiljač, kanal, primač čisto su kibernetički pojmovi.
Dijelovi komunikacijskog lanca kod čovjeka su emisija, transmisija, recepcija, percepcija, verifikacija.
EMISIJA – proces verbalne eksploracije koja je nekome/nečemu namijenjena. To je proces generiranja podražaja, a ti su podražaji signali i simboli. Javlja se kao slijed elemenata koji su uzeti iz ograničenog uzorka nekih elemenata. Emisija je moguća ako je kod istovremeno poznat i emitatoru i primaču, tj. ako komunikatori govore istim jezikom. Svaka emisija uvijek funkcionira na nekom signalnom sistemu kojeg nazivamo alfabetom (konačni uzorak simbola uzet iz ograničenog broja simbola ’ 30 slova/glasova koje kombiniramo u bezbroj riječi).
Emisija je način na koji emitator formulira izraz koji želi prenijeti sugovornicima. Da bi se mogao prenijeti potrebna je energija. Primač prima i shvaća ili ne shvaća emitirani kod (shvaća kad koriste isti kod). Riječi koje emisijom generiramo nisu nosioci informacija već oni potiču informacije koje potiču sadržaji u našoj memoriji. Zbog toga jezik kao sustav kodova ne postoji izvan čovjeka.
TRANSMISIJA je druga karika u lancu govorno-socijalne komunikacije. Odnosi se na prijenos poruka putem vanjskog kanala veze i unutarnjeg kanala veze (transport aferentnim i eferentnim putovima. Transmisiju, dakle, definira proces prijenosa informacija putem različitih kanala (optičkog, akustičkog,…).
RECEPCIJA je primanje neke serije emitiranih signala. Proces prijema primarno dekodiranog signala. Difuzno svjesno zamjećivanje podražaja iz okoline. Odgovara osjetnom doživljaju. Ona znači monosenzorno doživljavanje podražaja od periferije do centara u mozgu.
PERCEPCIJA je polisenzorno shvaćanje podražaja, mentalno elaboriranje polisenzornog doživljaja. Razvija se od faza identifikacije, diferencijacije do diskriminacije.
Recepcija znači čujenje, a percepcija slušanje!
REEMISIJA – povratna informacija primaoca nastala kao reakcija na primarnu emisiju (npr. tražimo od profesora da nam ponovi).
VERIFIKACIJA – provjera. Najveći problem kod slušno oštećenih jer je reemisija kod njih vrlo rijetka. Reemisija i verifikacija su dominantno važne u rehabilitaciji slušno oštećenih osoba.
Lanac socijalno govorne komunikacije možemo pratiti na način da gledamo kako je tekla energija od izvora do cilja. Prvo se stvara bioelektrični potencijal u kojem je sadržano sve ono što želimo reći na temelju iskustva. Ta bioelektrična i biokemijska energija se u različitim izvršnim organima pretvara u mehaničku energiju koja putuje do uha kroz medij da bi se na osjetnim stanicama Cortijeva organa ponovo pretvorila u biokemijsku energiju.
36. Govorne povratne sprege.
Na temelju sekundarne informacije emiter spoznaje je li njegova informacija primljena.
Postoje 4 vrste povratne sprege:
1) unutarnja – ona je najefikasnija. Prilikom nauma da nešto kažemo ispravljamo grešku unaprijed
2) propriocepcijska – reagira prije nego što smo izgovorili. Govorni organi su se već postavili u stanje emisije i stignemo reagirati.
3) vanjska – sami sebe kontroliramo nakon izgovora
4) društvena – druga nas osoba ispravlja.
37. Enkoder, dekoder, kanal. ????
ENKODER – osoba koja u svojoj svijesti neki sadržaj koji želi prenijeti pretvara u određene znakove, tj. kodove.
DEKODER – pretvaranje niza znakova u onaj isti u onaj isti sadržaj na koji je mislio enkoder prilikom kodiranja. (????)
KANAL – trodimenzionalni prostor kojim teku znakovi. Njegov presjek je kapacitet kanala, tj. njegova propusna moć. Propusna moć kanala ovisi o tome koliko znakova u jedinici vremena može proći kroz njega i o vremenu kodiranja i dekodiranja.
38. Vrste kodiranja emisije.
Uvod
Kod je skup pravila kojima se signal oblikuje u formu pogodnu za prijenos. Svaki kod ima svoju zalihu simbola (aktivna – kod odašiljača, pasivna – kod primaoca, zajednička zalihost). Potpuna zaliha simbola su svi simboli koda ili alfabet.
Emisija je proces generiranja poruka; u svim se komunikacijskim sustavima u generiranju koriste simboli.
Kodiranje je svako oblikovanje poruke kako bi ona bila pogodna za prijenos određenim kanalima i sredstvima. Kodiranje emisije može biti potpuno, nepotpuno, maskirano i blokirano.
Potpuno kodiranje – kada sustav simbola koji koristimo da bismo prenijeli poruku odgovara procesu emisije.
Nepotpuno kodiranje – kada je za neki određeni broj poruka koje mi emitiramo upotrijebljeno manje simbola, samo neke sekvence simbola.
Maskirano kodiranje – kada izabrani sustav simbola sugerira drugi sadržaj nego što je izvor imao namjeru prenijeti.
Blokirano kodiranje – kada su iz emisije izbačeni svi simboli (npr. profesor govori, a mi galamimo, pa ga ne čujemo).
39. Vrste komunikacijskih kanala.
Transmisiju definira proces prijenosa informacija putem različitih kanala, a najbitniji su:
- optički kanal: poruke se prenose vizualnim putem, a energija koja je adekvatna jesu elektromagnetski valovi.
- akustički kanal: fizikalna energija
- taktilni kanal: omogućava prijenos signala koji su nastali dodirom/pritiskom na određeni dio tijela.
- olfaktorni kanal: komunikacija se ostvaruje zbog kemijskih promjena, a te kemijske supstance su feronomi.
- električni i bioelektrični kanal: prijenos signala aferentnim i eferentnim putovima odvija se na temelju tih bioelektričnih impulsa.
Kanal je relacija između komunikatora.
40. Smetnje u komunikacijskom kanalu.
Kanal je uvijek fizički, bez obzira je li vanjski ili unutrašnji može doći do šumova/grešaka. Šum su svi ometajući čimbenici koji se javljaju tijekom prijenosa signala. Te ometajuće čimbenike dijelimo u 3 skupine:
1. tehničke smetnje: npr. ako nam olovka ne piše dobro, pa ne možemo normalno napisati rečenicu ili npr. neadekvatni slušni aparat, zatim gluhoća i nagluhost, buka u okolini, loše otisnuta knjiga.
2. semantičke smetnje: nastaju onda kada količina jezičnih kodova između komunikatora nije podudarna – različiti repertoari auditivnih i lingvističkih spoznaja.
Nastaju kad značenja simbola (riječi) komunikatori doživljavaju na različit način.
3. pragmatičke smetnje: kad mi (primaoci inf.) sa svojim stavovima i interesima ne želimo sudjelovati u razgovoru.
Da bi komunikacija bila uspješna oba komunikatora moraju koristiti barem 50% napora.
41. Sredstva komunikacije.
To su riječi, crteži, pokreti, slike… Sredstva govorno-socijalne komunikacije su signali, simboli, znakovi, poruke. Važno je spoznati naročito simbole jer su oni osnova za distinkciju verbalnog i neverbalnog u humanoj komunikaciji.
42. Signal, simbol, znak, poruka, složeni znak.
SIGNALI – fizički fenomeni različite vrste, tj. modaliteti energija (biokemijska energija, elektromagnetska…). Omogućavaju prijenos simbola i poruka od jednog komunikatora do drugog. Signal kao fizički fenomen ne mora nužno predstavljati znak, može postojati neovisno od njega. Tek pri komuniciranju signali postaju znakovi.
SIMBOLI – ograničeni uzorci elemenata uzeti iz ograničenog uzorka elemenata.
To su glasovi, slogovi, riječi, rečenice, diskursi. Postoji hijerarhija među simbolima.
glas – najjednostavniji simbol (npr. A)
riječ – simbol višeg reda
rečenica – simbol višeg reda
Suština PORUKE jest da stoji umjesto nekog značenja. Npr. riječ kuća svi mi drugačije doživljavamo (iskustva su individualna). Kako ćemo taj simbol (kuća) razumjeti? Samo ako smo stekli iskustvo o tom značenju. Riječ dakle nema značenja. Značenja su u mozgu. Riječ znači poticaj našoj memoriji da razumijemo što znači, taj simbol sam po sebi nije informacija nego je informacija u mozgu. Poruka postaje znak kad stigne u CNS i kad postane poticaj za stvaranje znaka.
ZNAK (lingvistički) – odnos ili jedinstvo između označitelja (simbol, riječ kuća) i označenoga (sadržaj simbola). Predstavlja jedinstvo govora i jezika (simbol je govor, značenje je jezik).
Mužić opisuje kako drugi shvaćaju znak. Pears kaže da je znak jedinstvo između medija, objekta i interpreta.
OBJEKT (simbol)
MEDIJ (energija) INTERPRET (naša memorija i spoznaja o tom)
43. Funkcije složenog znaka.
Tri su funkcije/razine znaka sintaktička, semantička i pragmatička funkcija znaka.
1. Sintaktička (grčki sintaxis - način slaganja elemenata u veću cjelinu) = način slaganja govornih simbola u neku veću ili manju cjelinu.
Gramatika je znanost o upotrebi jezika i ona diktira sintaksu. Sintaksu smo naučili slušanjem i to je najveći problem kod slušno oštećenih osoba.
U sintaktičkoj komponenti sadržan je statistički element u smislu zakonitosti vezanih uz frekvenciju znakova/simbola i njihova slijeda. Postoji i konstruktivni aspekt – znakovi se spajaju u složene znakove (npr. slova u riječi, rečenice). Semantički aspekt sintaktičke funkcije – promjenom redoslijeda u sintaksi možemo dobiti različito značenje, odnosno smisao znaka.
2. Semantička funkcija = sadržaj koji simbol nosi. Odnosi se na označeno (značenje znaka). Značenje daje interpretator. Ukoliko kod korištenja simbola ta komponenta izostane onda komunikacija ostane na sintaktičkoj razini.
3. Pragmatička funkcija (pragmatis – djelotvoran) = odnosi se na način uporabe znaka, na svrhu znaka, a tu svrhu daje čovjek pri komuniciranju.
Po Mužiću postoji trijas funkcije znaka – npr. „Ne pričaj tamo!“
- kako je poredano u rečenici: sintaksa
- koji sadržaj nosi poruka: semantika
- poruka koja se nosi, a nama nešto znači: pragmatika
Kod slušno oštećenih osoba na sve tri razine postoji problem, tj. buka u kanalu u toku komunikacije.
44. Denotativna i konotativna značenja simbola.
Razlikujemo konotativno i denotativno značenje simbola.
Konotativno značenje je značenje koje u odnosu na pojam ima 1 osoba, a denotativna su sadržaji koji su zapisani u rječnicima. Denotativna značenja su zajednička svim ljudima, zapisana su u knjigama i objektivna su. Konotativna su značenja individualna, subjektivna i stječu se iskustvom.
45. Funkcije, odnosno razine znaka prema Morrisu. ?????
46. Informacija kao mjerljiva veličina.??
Neki stariji modeli komunikacija smatrali su da je informacija određeni predmet koji u nepromijenjenom obliku putuje od emitatora do primača. U toku komunikacije ljudi sekvencioniraju informacije u odnosu na niz elemenata. Reardon („Tamo gdje se misli sreću“) kaže da su stariji modeli pretpostavljali kako je informacija neka vrsta cigle (??) koja putuje od emitatora k primaču, no danas se tako ne smatra.
U svakodnevnom kolokvijalnom govoru vrlo često se termini informacija i poruka doživljavaju kao sinonimi. Poruka nekad jest, a nekad nije jednaka informaciji (ona je tada redundantna, suvišna). Ako bismo željeli brojčano prikazati količinu informacija onda u tom drugom slučaju poruka ima nula informacija.
Problem je teorije informacija mjerenje količine informacija koju nam nosi neka poruka. Teorija informacija barata s vjerojatnošću pojavljivanja određene poruke. Veličina informacije može se interpretirati u smislu vjerojatnosti neke pojave: što je pojava vjerojatnija, očekivanija informacija je o njezinoj pojavi manja. Što je vjerojatnost neke pojave manja informacija o njezinom ostvarenju je veća. Ili drugim riječima: što je vjerojatnost poruke veća, poruka sadrži manju količinu informacije
Veličina informacije ne mora biti u suglasju s njenom važnošću (nešto će biti važnije studentima nego nešto možda veće što će biti važnije astrolozima: informacija male veličine „nema predavanja“ važnija studentima nego veća informacija „ljudi su se iskrcali na mjesec“).
47. Kako se mjeri informacija (izražena u bitima u tekstu)?
Svako mjerenje zahtijeva postojanje mjernih jedinica. U teoriji informacija to su BIT-i koji se zasnivaju na binarnom sustavu (barataju sa znamenkama 0 i 1).
Bit je količina informacija koja eliminira neizvjesnost između dvije jednako vjerojatne mogućnosti (vjerojatnost pojave za svaku je 50% od cjeline mogućih pojava). Svaku pojavu dijeli na pola, zato se za formulu mjerenja količine koristi dvojni logaritam:
I bit = 1d
(informacija izražena u bitima jednaka je dvojnom logaritmu recipročne vrijednosti vjerojatnosti)
I – informacija, p – vjerojatnost, 1d = log 2
Jedan od načina da mjerimo količinu informacija sadržanu u nekom tekstu jest brojanje različitih riječi u većoj količini teksta. Najčešće se uzme 1000 riječi i broje se različite riječi. Ako je broj različitih riječi manji informativna vrijednost teksta je manja, ako je broj različitih riječi veći informativna vrijednost teksta je veća. Kod Krleže, primjerice, tekst je maksimalno informativan, a nije redundantan – na 1000 riječi je više od 500 različitih riječi.
Da bismo izvršili procjenu zanima nas srednja količina informacija.
U stvarnosti ne možemo očekivati da se sve pojave javljaju s jednakom vjerojatnošću (neke se javljaju češće, a neke rjeđe) i zbog toga je potrebno izračunati prosječnu informaciju.
Prosječna se informacija računa u bitima po znaku:
* bit/znak = Ł p •1d
(prosječna informacija izražena u bitima po znaku jednaka je zbroju umnožaka vjerojatnosti svih pojava koje promatramo s dvojnim logaritmom recipročne vrijednosti vjerojatnosti)
Prosječna je vrijednost informacija jednaka aritmetičkoj sredini aritmetičkih sredina informacija.
48. Informacija i entropija.
Osnovno obilježje informacije je otklanjanje neizvjesnosti ili uvođenje reda u određene pojave.
Entropija je maksimalan nered u okviru nekih pojava, te istovremeno i najveća količina informacija s negativnim predznakom.
Informacija i entropija su jedno te isto ali s različitim predznakom: I = -E.
Ako imamo tri posude s tri plina odvojene ventilima imamo savršeni red – nema entropije. Ako otvorimo ventile doći će do miješanja, do stvaranja maksimalnog nereda i tad je entropija maksimalna. Maksimalna entropija je najveći stupanj pomiješanosti elemenata, tj. nereda.
Kod čovjeka: npr. kad se razbolimo sam organizam ne može smanjiti entropiju pa je smanjujemo lijekovima. Ako se ne liječimo nastupa smrt odnosno maksimalna entropija.
npr. kad počnemo učiti za ispit sve nam je kaotično, ali polako učeći taj se kaos sređuje. Smanjivanjem informativne vrijednosti mi ovladavamo sadržajem.
49. Načelo manjeg napora.
Sve što čovjek čini zasniva se na njemu, sve radimo da bismo maksimalno smanjili količinu energije potrebne za postizanje cilja. Dakle ovo se načelo odnosi na uporabu optimalne količine napora. Javlja se i kontradikcija u smislu da želimo nekome pružiti maksimalnu količinu simbola uz minimalni napor.
50. Redundancija.
Ona je mjera za nepotrebno prisutne elemente u nekoj obavijesti. Bogatstvo, obilje znakova koje omogućava da poruka/informacija unatoč šumovima bude primljena. Zalihost ili redundancija su „rezerve“ ili „zalihe“ unutar poruke koje joj omogućuju da usprkos smetnji ipak bude razumljiva, tj. da primalac primi informaciju.
Redundanca je nužna zbog toga što nas ne zamara pa naša fizička i psihička aktivnost može duže trajati. U svakom govorno-jezičnom sustavu postoji oko 50% redundance - 50% više elemenata nego što je to nužno potrebno da bi neku količinu informacije prenijeli nekome. Svaki od komunikatora mora uložiti minimalno 50% truda da bi komunikacija bila uspješna.
Redundanca je 0 kad je poruka maksimalno informativna.
51. Složeni znak i smanjivanje informacija.
Mi komuniciramo poruke, a one mogu biti različite hijerarhijske razine (glas, slog, riječ, rečenica). Mi učimo na temelju složenih znakova (npr. rečenice su složeni znakovi) jer su oni manje informativni od svakog elementa pojedinačno. Rečenica je redundantnija od riječi i manje nas opterećuje (načelo manjeg napora). Stvaranjem složenih znakova smanjujemo informativnu vrijednost poruke, a to je važno jer je čovjekov kapacitet kanala ograničen – odnosi se na brzinu prijenosa informacija.
Složeni znak je skup znakova koji zajedno kao cjelina predstavlja novu informacijsku cjelinu kvalitativno drugačiju od prostog zbroja njezinih elemenata.
Svako slovo je znak ’ riječ odnosno pojam koji ta riječ simbolizira je složeni znak ’ rečenica je složeni znak sljedećeg višeg reda. Složeni znak je svaki viši rodni pojam u odnosu na pojedinačne pojmove kao i svaka druga struktura pojedinih znakova koja se organizira po određenom principu.
Važno je osobito za pedagoški rad da je informacijska vrijednost složenog znaka manja od zbroja informacijskih vrijednosti pojedinih znakova, tj. neki se sadržaj lakše usvaja ako polazi od složenih znakova. Na taj način smanjujemo količinu informacija.
Vrste složenih znakova:
a) stvaranje kompleksa: kompleksni pojam; sinteza dijelova iste pripadnosti b) stvaranje klasa: sinteza dijelova s nekim bitnim zajedničkim obilježjem (npr. revolucija, rat ili geometrijski likovi)
c) pronalaženje veze: relacije među pojmovima (npr. agregatna stanja vode).
52. Kapacitet kanala.
Propusna moć kanala ovisi o tome koliko znakova u jedinici vremena može proći kroz njega i o vremenu kodiranja i dekodiranja.
Sve ono što neki emitator emitira porukom na mora i najčešće nije primljeno od sugovornika. Kapacitet emitatora je veći od kapaciteta primača, tj. kapacitet primanja svijesti mnogo je manji od kapaciteta receptora. Kapacitet svijesti manji je od kapaciteta kanala.
Shannonov teorem kaže da svaki komunikacijski kanal ima neku maksimalnu brzinu prijenosa informacija koja se zove kapacitet kanala.
53. Brzina prijenosa informacija u kanalu.
Mogućnost protoka informacija kroz određeni kanal u jedinici vremena.
54. Zgušnjavanje informacija.
Zgušnjavanje informacija se javlja kad svijest čovjeka ne može primiti i obraditi ono što osjetni kanali prenose. Tada informacije čekaju na svjesnu obradu i najčešće se gube. (Budući da je kapacitet svijesti mnogo manji od kapaciteta receptora, kad informacije pristignu u svijest one dakle čekaju da budu obrađene, a čekajući obradu mnogo njih se gubi.)
Zgušnjavanje informacija nam objašnjava shvaćanje ili neshvaćanje poruka kod slušno oštećenih osoba. Kod njih je svijest sporija od brzine pristizanja informacija.
Zgušnjavanje informacija se događa kad svijest čovjeka ne može primiti standardnu količinu informacija u jedinici vremena.
55. Govorni simboli humane komunikacije.
Sustavi humane komunikacije je suženo područje interesa jer komunikacija može biti kojekakva. Čovjekov rad, razvoj i život u socijalnoj sredini presudno su utjecali na razvoj simbola za prijenos informacija.
To su govorni simboli, a s obzirom na receptore postoje
• optički,
• akustički,
• taktilni simboli.
Sustav govornih simbola može se zamijeniti , ali jezik ne možemo ničim zamijeniti.
56. Čime se bavi humana etologija?
??
57. Što je bilo prije jezika?
Današnji jezik mogao se razviti jedino s razvojem mozga. Ne znamo što je bilo prije jezika kakvog ga danas poznajemo. Vjerojatno samo ograničenost na preživljavanje (hrana, lov, reprodukcija).
Čovjek prvo nauči govoriti pa preko govora jezik. Govor je osnova svega.
58. Zašto samo čovjek govori u prirodi?
Razvoj mozga omogućio je govorenje kod čovjeka. Govorni organi imaju svoju prvobitnu fiziološku funkciju, dok im je govorna sekundarna.
Elementi koji su utjecali na razvoj govora:
1. određen stupanj kortikalnih struktura koje su se usavršile i omogućuju finu diskriminaciju fonemskih struktura
2. standardizacija kulture – generacija koja je došla do određenih iskustva sistematizira ih i prenosi na sljedeću generaciju, ova na sljedeću, itd.
Prelazak iz gestovnog u oralni govor star je oko 500 milijuna godina.
59. Teorije o porijeklu jezika.
Nema teorije koja bi potvrdila način nastajanja jezika. Postoji nekoliko skupina teorija o njegovom nastanku.
1. skupina teorija: vezana uz biblijsku sintagmu „U početku bijaše riječ“ ’ JEZIK JE BOGOM DAN i genetski usađen u čovjeka. Chomsky se vodio mišljenjem o nasljeđu jezika tvrdeći da je dokaz tome da su svi jezici u suštini jednaki.
No socijalno-deprivirane osobe ipak ne razviju jezik i govor, izolirano dijete ima samo određene urođene potencijale za njihov razvoj. Genetska komponenta nije dovoljna za razvoj govora.
2. skupina teorija: Oslanjaju se na teze da je jezik nastao artikuliranjem krikova i zvučnih pojava iz prirode.
2.a. DING-DONG teorija, nativistička teorija o postanku jezika kaže da pojedini predmeti u prirodi imaju moć da kod čovjeka pobude zvukove. Ako se ti zvukovi ponavljaju uvijek u istim situacijama te bivaju prihvaćeni od grupe stabiliziraju se i poprimaju artikulacijski značaj – simbolički značaj.
2.b. BAU-VAU teorija kaže da je jezik nastao oponašanjem zvukova iz prirode. Primitivni čovjek čuo je neke zvukove u prirodi pa da bi ih priopćio nekome on ih je artikulirao što se s vremenom pretvorilo u riječ sa značenjem.
Ako je tako kako to da dijete proizvodi rečenice sa sadržajem i sintaksom koju prije nikad nije čuo. (??)
2.c. PUH-PUH ili FUJ-FUJ teorija - teorija uzvika. Različiti emocionalni elementi imaju tendenciju pojavljivanja u sličnim situacijama. Odnosi se na emocionalno reagiranje osobe na situaciju. Kad nešto smrdi – fuj, ako boli – au, nešto nam je ukusno – njam ili mmm. Iz neartikuliranih zvukova koje je čovjek koristio u emocionalnim situacijama nastao je jezik, standardizirani artikulirani zvukovi.
2.d. JO-HE-HO teorija - radna teorija sjedinjuje elemente dosadašnjih teorija. U početku je čovjek koristio gestu za sporazumijevanje jer govorni organi nisu bili dovoljno izdiferencirani. No došao je do situacije da ga lov i sitost ne zadovoljavaju, počeo je raditi, a u tome je morao angažirati druge u čemu mu signalni sustav nije bio dovoljan. Počinje komunicirati krikom jer gesta nije upotrebljiva u mraku i na daljinu, te dominantnu ulogu dobivaju artikulirani zvukovi iz kojih se kasnije razvijaju riječi koje imaju svoje simbole.
3. skupina teorija: SEMANTIČKO-EVOLUTIVNA teorija podrazumijeva da je razvoj čovjeka pogotovo CNS-a omogućio razvoj govora i jezika. „Drama u svemiru“: životinje imaju razvijen simbolički sustav, međutim na toj razini da oni pokretima ostvaruju samo signalni sustav komunikacije jer imaju slabije razvijen mozak. „32. podjela zametne stanice“: govorimo o 4 milijardi stanica i tad je došlo do skoka kod čovjeka koji posjeduje oko 8 milijardi stanica na razini krapinskog čovjeka. Tada su pojedina središta u mozgu preuzela funkcije koje mozak prije nije mogao uz postojanje starih. Funkcije koje su ostale su se usavršile jer se mozak razvio zahvaljujući mreži neurona. To je centrističko gledište jer postoje veze između određenih centara sustavom mreže neurona. To znači da određeni osjetni podražaj ne možemo doživjeti izolirano jer istovremeno biva podraženo više osjetila (po čemu je to holistički pristup).
Formuliranje različitih semiotičkih kodova odvija se u nekoj određenoj grupi (i to tek nakon što je mozak postao sposoban kontrolirati složene pokrete govornih organa). Stančić kaže da je ljudski govor „rezultat ljudskog rada i razvoja“. Razvoj govora u djeteta nije rezultat samo maturacije djeteta već i društvene sredine. Jer govor je „psihološka manifestacija htjenja i želja“. Funkcije su govora komunikacijska, semantička, funkcija djelovanja i funkcija stjecanja iskustva.
60. Razgraničenje verbalnog i neverbalnog u komunikaciji.
??
61. Sustavi komunikacije.
Sustavi humane komunikacije oslanjaju se na sustave simbola koji se međusobno mogu razlikovati: kretnje, crteži, riječi. U odnosu na te simbole moramo razmatrati i receptoriku adekvatnu za njihovo primanje: sluh, vid, opip ili dodir.
Sustav govornih simbola može se zamijeniti, ali jezik ne možemo ničim zamijeniti. Jezik je kod koji prenosi značenje. On je jedinstvo označitelja i označenog.
Jezik se prenosi
- glasovnim govorom ’ mehanička energija: uho, slušanje; slušni doživljaj
- glasovnim govorom ’ elektromagnetska energija: oko; vizualni doživljaj čitanja govora s lica i usana
- grafičkim simbolima, pismom ’ elektromagnetska energija: oko, vizualni doživljaj, čitanje
- daktilologija/hirologija, „pismo“ ’ elektromagnetska energija: oko, vizualni doživljaj, „čitanje“
- kinezički govor, gesta ’ elektromagnetska energija: oko, vizualni doživljaj, čitanje
- taktilologija, pismo ’ mehanička energija: opip, dodirni doživljaj, čitanje
- Braillovo pismo ’ mehanička energija: opip, dodirni doživljaj, čitanje.
Svi ovi sustavi su verbalni sustavi.
Uho je odgovorno samo za jedan sustav komunikacije. Na sluhu gradimo jedino standardni sustav komunikacije: oralno-glasovni govor.
Puno više sustava komunikacije (alternativnih sustava) gradimo na drugim receptorima. Najviše informacija kod drugih sustava primi oko. Na to je utjecao razvoj CNS-a kod čovjeka. Pokreti kao simboli ne zahtijevaju složenu mozgovnu operaciju kao što su to fonemi. Od svih receptora oko primi najviše informacija (107 bita u sekundi).
Mnogo je alternativnih sustava komunikacije. Iako je to tako niti jedan alternativni sustav komunikacije nije toliko cjelovit da zamijeni standardni.
Postoji podjela sustava je u odnosu na verbalne i neverbalne sustave koji služe za komunikaciju.
Niti jedan verbalni sustav nije u potpunosti verbalni i obratno. Svaki sustav komunikacije koji u svojoj osnovi ima ograničen sustav simbola kojima se može izraziti – jezik je verbalni sustav komunikacije.
Svaki od prije navedenih sustava ima svoj alfabet (ograničen sustav elemenata iz kojeg u komunikaciji nazivamo ograničen sustav simbola). Velika je razlika između oralno-glasovnog (neograničen broj riječi) i kinezičkog govora (oko 3000 riječi).
62. Oralno-glasovni govor.
63. Čitanje govora s lica i usana (kakva psihološka struktura je poželjna da čovjek bude uspješan u čitanju govora s lica i usana).
64. Kinezički govor.
65. Taktilologija, hirologija, daktilologija.
66. Osnovne značajke rada Leona, De'l Epeea,…i metode rada.
- 21:51 -