...ali sam negdje,duboko u sebi,shvatila da je ovo kraj-kraj života kojeg sam do tada živjela.
„Probudi se,draga sestro,hajde!“ začula sam neki šum i mamin uzdah…“Što…“Opet uzdah...“Thanata:“Izgovorila je to glasom koji nikada nisam čula od svoje majke.Bila sam uvjerena da ona nikoga ne mrzi,da nikoga ne prezire.Pogriješila sam.Ta riječ je zvučala kao da nije izašla iz njenih usta,kao da ju je izgovorio netko drugi.
“Da,draga sestro,to sam ja.“
„Što želiš?“majčin je glas bio čelično hladan.
„Oh,ništa posebno…samo mi moraš reći…“
„Nikada!“
„Nećeš? Jesi li sigurna?“
„Glupačo! Zar zbilja misliš da bih ti to rekla? Radije bih umrla!“
„Oh,to se može srediti.Vrlo lako,zapravo…no,ti imaš obitelj,draga,ako si zaboravila.Jesi li spremna dopustiti da oni umru?
Tišina…tako užasna, zaglušujuća tišina.
„Jesi li?“
„Da…je…jesam.“ Onaj hladan prizvuk se izgubio…moja je majka tada zvučala…umorno.Tužno i umorno.
„U redu onda…zbogom,sestro!“
Znala sam što slijedi…nisam željela slušati.Pokrila sam uši.Ne,ne,molim vas,samo to ne…ne! Kroz spuštene sam vjeđe mogla vidjeti bljesak.Osjetila sam kako netko viče…nisam čula,osjetila sam.Osjetila sam zadnji dah svoje majke.
S njom sam umrla i ja…barem sam se tako osjećala u tom trenutku.Sve je postalo mračno.Ničega se više ne sjećam.
Probudila sam se u ruševinama kuće.Bilo je jutro,ptice su cvrkutale,ali ne više onaj svoj pozdrav Suncu.Njihova je pjesma bila tužna.Nikada,nikada niste čuli takvu pjesmu.Zapuhao je vjetar,puhao je,puhao raznoseći tužnu vijest,pjevajući posljednji pozdrav…mojoj obitelji.Počela sam hodati.Kako? Ne znam.Moje noge me nisu slušale,samo su krenule prema naprijed,vukući me za sobom.Hodala sam nesvjesna onog što se događa oko mene.Nisam mislila na ništa,nisam gledala oko sebe,nisam slušala zvukove…ne znam koliko je vremena tako pošlo.Opet je zapuhao vjetar,u mene unoseći spoznaju o tome što se uistinu desilo,zabadajući u mene bodež bolne istine.Bila sam na livadi,tek tada sam to primijetila.Bila je noć,vedra proljetna noć.Mjesec me zabljesnuo i ja sam pala na koljena umorna,iscrpljena,shrvana.Suze su mi potekle niz lice.Bile su tople…tople poput majčinih ruku koje su me svaku večer milovale,tople poput osmjeha moga brata ili šale moga oca,tople poput sreće koja me tako nemilosrdno napustila.Klečala sam i plakala…izgubljena i sama.
Prenula sam se.Osjetila sam nešto toplo na obrazu…nešto što nije mogla biti suza…okrenula sam se polako,totalno ravnodušna prema onome što ću ugledati.
Ne…to je nemoguće…ali ipak,bio je ondje.Jednorog…Alenin jednorog kojeg nitko nikada nije vidio,ali svi su znali kako izgleda.Bio je…predivan nije riječ dostojna toga bića.Bijela griva mu je sjala na mjesečini,izgledala je kao da je satkana zvijezda…tijelo mu je bilo nježno,a opet snažno…tako zasljepjujuće bijelo da sam jedva mogla gledati…oči su mu bile duboke poput oceana,crne popu noćnog neba bez zvijezda.Rog se uzdizao prema nebu na visoko podignutoj,ponosnoj glavi,kao da ga želi dotači.

Meni je jako žao što nisam dugo pisala,potrudit ću se da se to više ne ponovi...samo jedno pitanjce:jel se vama više sviđaju duži ili kraću postovi?
A naslov...pa,ovako mi je ljepše,a cijela poslovica glasi:Omnisa mea mecum porto-Sve svoje nosim sa sobom.
Vaša Gualla :)