Dragi Dnevniče,
Ime mi je Guala…znam da ne bih trebla pisati dnevnik,znam da uopče ne bih smjela znati pisati.To je zabranjeno svim djevojkama,osim Carici i ostalim milostivim gospođama,a pogotovo robinjama poput mene.Ali,ja moram pisati,znam da ću možda jednom požaliti zbog toga,ali ne mogu više izdržati.U zadnje se vrijeme u Loariji toliko toga dogodilo,toliko se toga promijenio,moj se život,u vrijeme kada bi trebao biti najljepši,potpuno okrenuo,izobločio…sada nisam ni sjena one vesele djevojčice koja je bezbrižno trčala livadama,plivala s dupinima i jahala na jednorozima,ta je djevojčica nestala,bojim se,zauvijek…zašto,zašto se to moralo desiti? Koliko zla može postojati na ovome svijetu,nekada tako prekrasnom,veselom svijetu Sunca?
Loarija je bila zemlja u kojoj je uvijek vladao sklad.U zraku je stalo bilo nešto…nešto posebno.Ljudi,vilenjaci,patuljci i divovi su to nazivali svakakvim imenima,ali nisu znali sto je zapravo.Najveći vilenjački učenjaci su razmišljali o tome,beskrajno tragali za izvorom te blažene sreće,te radosti koja te ispunjavala kad kod si pogledao neko biće,dodirnuo stablo ili stavio cvijet u kosu,ali nikad se nitko nije dosjetio kako da to nazove,kako da nazove nešto što se krije u svakoj grudi zemlje na kojoj smo tako mirno spavali,koja nam je davala tako ukusne plodove,nitko nije znao kako da nazove osjećaj sreće kada te miluje nježni povjetarac ili ti kosu mrsi ljuta bura,kada te vatra grije u hladnim,olujnim nocima ili kada zaroniš u duboki,modri ocean,a kapljice se tako nježno pripiju uz tvoje tijelo kao da se boje da te ne ozlijede,neznajući da se ti istovremeno jednako bojiš za njih.Na poslijetku,kada više uopče nisu imali ideja gdje tražiti,odlučili su to nazvati Lengré,sto na vilenjačkom znaci Čarolija…Čarolija…ona nas je sve poticala da se međusobno volimo,da svi živimo u sreći i jedinstvu,po zakonima koji nigdje nisu bili napisani,ali koje su ipak svi poštivali….
Moj otac je bio običan seljak,živio je u maloj kućici na rubu šume…jako je volio jednoroge,a i oni su voljeli njega…on je bio jedan od rijetkih kojemu su dopuštali da ih jaše.Imao je dar da pripitomi svako biće,i svi su ga voljeli.Moju je majku upoznao dok je jednom jahao pokraj mora….moja majka…ona je bila jedna od sedam kćeri kraljice vilenjaka Alene…najnesebičnijeg,najdobrostivijeg i najboljeg bića u Loariji.Kao ni njena majka,moja mama nije mrzila nikoga i nitko nije mrzio nju.Vidite,moj otac i ona su bili srodne duše…prekrasan par…ona se zbog njega odrekla prijestoljea,a on je za nju bio spreman dati svoj život...imali su troje djece:Marona,Lona i mene,Gualu.Ja sam najmlađa od nas troje…oh,kada se samo sjetim vesele igre s mojom braćom,sjećam se Maronovog smijeha kada sam se poskliznula i pala u blato i Lonove primjedbe:“Svinjče malo,što si sad opet napravila?“Njih su dvoje uvijek bili moji nabolji prijatelji,moja mi je obitelj bila nešto što nikada,nikada necu zaboraviti-ona je bila moja Čarolija…
Sve je bilo tako lijepo…ali,sreća je naivna,a tuga lukava.Sjećam se toga dana kao da je bio jučer…imala sam sedam godina.Toga sam se jutra probudila kao i svakog,ali sam se začudila kako je mračno…bilo je toliko mračno da sam pomislila da je još noć i bila sam se spremna vratiti nazad na spavanje kad sam odjednom začula galsno lupanje na vratima…osjetila sam iznenadnu hladnoću koja me počela prožimati iznutra,i koja se ubrzo proširila po cijelom mom tijelu…zacula sam glasove,mamin vrisak i trčanje…netko se borio u susjednoj sobi,čula sam udarce mačeva…metež je trajao svega nekoliko minuta,a onda je sve utihnulo.Bilo je tako tiho da sam mogla čuti vlastite preplašene otkucaje srca…glasovi…strašni,promukli glasovi,koje nikada nisam čula:“Gospodarice,možete ući.“ Sada su kućom odjeknuli koraci,vjerojatno ženski,koraci napravljeni s tolikom žestinom i okrutnošću da sam skoro briznula u plač.“Zondar,muža i dječake izvedite van i pobrinite se za njih,i čekajte me dok ja ovdje ne obavim svoje!“O,kako je to bio hladan glas,to je bio glas koji je iz mene isisao svu radost,svu onu blaženu sreću koju sam do maloprije osjećala.“Da,Gospodarice!“ "I pazi,kada izađem,ne želim da dišu,je li ti to jasno?“ „Je,Gospodarice.“ Teški koraci su krenli prema izlazu i uskoro se izgubili na mekoj travi ispred vrata.Tada jos nisam shvaćala,u tom trenutku još ništa nisam razumjela...
Prijevod naslova:Sunce sjaji svima.
