petak, 29.12.2006.
priznanje. tebi ili meni?
kako da pocnem? sta da kazem? da budem iskrena? nakon toliko neiskrenosti? ne neiskrenosti, nego... nakon zadrzavanja istine za sebe.
imam 1000 razloga. 1000 opravdanja.
zelim se zastititi. da ne budem previse iskrena. da ne budem neiskrena. da ne budem povrjedena. a najvise da ti ne budes povrjeden.
dosadilo mi je vise stalno ponavljati istu pricu. prvo, kao grom iz vedra neba, posaljes mi poruku. odgovorim, malo se dopisujemo, nasmijem se k'o malo dijete tvojim porukama, sjetim se koliko mi fali zafrkancija s tobom, ali smo 300km udaljeni i nista... pa se opet mjesecima ne cujemo. onda dodjem u vk, nadjemo se na kavi, provedemo sat vremena zajedno, (ako ima srece bez zokija, sumija i vuleta), i odem... svaki puta nanovo iznenadjena cinjenicom koliko uzivam u tvome drustvu... odlazim sa zeljom da ti kazem nesto u vezi svega.
da ti kazem da volim provoditi vrijeme s tobom. da mi ulijevas osjecaj sigurnosti. da obozavam tvoj smisao za humor. da si mi drag. jako. da cijenim tvoje kavalirstvo. da cijenim sto si stao u moju obranu pred zokijem u vezi staraca. da mi je drago sto znas istinu o njima i da ne bi mogla podnijeti od tebe da kazes da je to stvar mog buntovnistva. znam da neces, i drago mi je sto sam ti jednom ispricala cijelu pricu, iako sad jos ima hrpa stvari koje neznas... da ti kazem da umirem od smijeha na cinjenicu da ti mama kupuje odjecu. to mi je bas simpaticno... da ti kazem da si uzasno narastao u mojim ocima kada si rekao da bi izludio sa curom od 15 godina koja bi htjela van... da se zelim okrenuti i pogledati gledas li u mene kad se rastajemo... da se ispricam za sva sranja koja sam napravila. da te pitam volis li i ti biti u mom drustvu, ili ti je to jedna od stvari na popisu taj dan... i jos puno drugih stvari...
ali nikad nista ne kazem.
zato sto me strah da sam se ponijela dovoljno lose vec dovoljno puta. (zapravo, to me nije strah, to znam...) zato sto me strah tvoje sutnje. zato sto ne podnosim tvoju suzdrzanost kad je u pitanju iskrenost u vezi ovih stvari.... zato sto me strah da cu ponoviti isto sranje kao i prije. zato sto neznam koji bi bio cilj toga kad bi ti sve rekla. zato jer ima previse komplikacija. previse!!!!! zato sto ni sama neznam sta bi ti rekla kad bi otvorila usta. zato sto zivimo 300km jedno od drugoga.
i tako... odem ja... pa se jos malo dopisujemo, jos pod dojmom... i onda... onda se ne cujemo 4 mjeseca dok ti ne posaljem sms... i tako u krug.
sav ovaj strah sto sam nabrojala ovdje gore, ovaj put me, evo, nije sprijecio da ti nesto kazem. tj, napisem. mozda bi mogla zahvaliti nasoj svijeci za to. :) kako je on bio cijelo vrijeme s nama, vidjela sam koliko sam zapravo htjela biti sama s tobom... i koliko mi on kvari priliku za to... jedinu u ovih par mjeseci.
moram priznati da sam, nakon sto sam procitala ovo sto sam napisala, par puta dosla u napast da sve obrisem... da nista ne kazem. da igram na sigurno... ali evo... nisam.
neznam sta ce se dogoditi. sta ce se promjeniti. hoce li se ista promjeniti... voljela bi da jednom o ovome popricamo uzivo. iako znam koliko je ta zelja nerealna. iako me strah.
sta god budes mislio kad budes ovo citao... podjeli to samnom. nije vazno sta ces napisati. 'jebi se, prosla je baba s kolacima', ili 'i meni je smetao zoki'... samo napisi.
btw... sta me najvise potaknulo na ovo? namignuo si mi. :) znam da zvucim kao da mi je 13 godina... ali tako mi je to bilo slatko... nasmjesio si mi se onako kako se ja tebi smijem na tvoje sale. iskreno.
