ljudevitanja https://blog.dnevnik.hr/ljudevit
četvrtak, 18.05.2006.
Oproštajni koš
Atmosfera u publici bila je na vrhuncu. Ostao je samo završni hitac prije nego se sve i formalno završi. Iako se pobjednik već odavno znao, svi su napeto iščekivali veliki zaključak, kapetana poraženog tima da konačno odapne.
On je smireno zauzeo pravi položaj, netremice gledajući u metu. Nije želio gubiti glavu. Znao je da neće promašiti, ali, u biti, to uopće nije bilo važno. Taj čin ništa neće promijeniti. Njegova je posljednja sezona, došao je kraj. Izgubio je i sa tim se morao pomiriti.
Sjećao se mladosti kada je u očima ovih istih ljudi bio kralj, u punoj formi i spreman na velika djela. Nikada mu nisu oprostili prelazak u drugi tim. Danas je došao trenutak za osvetu.
Pomalo se znojio i neuspješno je gutao slinu iz suhog ždrijela. Izgledalo je da mu grkljan sporo titra oko zamišljene osi, u nemogućnosti da se odluči na kojoj će se strani zaustaviti. U još laganijem ritmu smjenjivali su se osjećaji tjeskobe i ravnodušnosti.
U masi je vladao muk, kao da prisutni promatrači još uvijek nisu mogli povjerovati da je i on napokon zaustavljen. Sada se, na prvi pogled, nije ćutila njegova veličina, prividno je bio jedan od njih. Ali svi su imali na umu da to nije istina. Iz ovog čovjeka pomirenog sa sudbinom i dalje je zračila karizma koju je gradio tokom karijere i to mu nitko nikada nije mogao oduzeti.
Namjestio se, dat je znak za izvršenje, odsječan udarac i - pogodak, gotovo je.
Ostao je bez daha ležati na prizorištu, ništa ne osjećajući, ništa ne misleći...
Charles Henri Sanson, glavni pariški krvnik, je podigao glavu Louisa XVI visoko u zrak. Gomila je proključala. Neprijatelj revolucije i izdajnik domovine bio je mrtav.
Nedugo poslije tog događaja, isprovociran napisima u nekim revolucionarnim novinama gdje se pokojni kralj (pogubljen je kao običan građanin) naziva kukavicom koja je, silom dovedena na gubilište, molila za milost, gospodin Stanton, čija je porodica nasljedno obavljala ovaj nezahvalan posao 159 godina, napisao je pismo u kojem opisuje svoja iskustva sa egzekucije. U njemu navodi da se osuđenik vladao izuzetno dostojanstveno i da je prije smrti krvnicima rekao da je nevin za sve za što je optužen i da bi želio da njegova krv može cementirati sreću francuskog naroda (nedavno se pojavila vijest da se originalno pismo nalazi više od dva stoljeća u posjedu anonimne obitelji, i da će uskoro biti prodano na dražbi uz očekivanu zaradu od oko 120 tisuća funti).
Osnovni dokaz za konspiraciju Louisa XVI i stranih snaga bio je manifest vojvode od Brunswick - Luneburga, komadanta pruskih snaga, u kojem je prijetio osvetom ukoliko revolucionarne snage povrijede kralja ili njegovu porodicu. Povijest danas na smaknutog kralja gleda kao na žrtvu okolnosti, a ne kao na zločinca. On je bio samo jedna od 20-40000 žrtava giljotine u vrijeme poznato kao Vladavina terora (1793-1794), diktaturi Robespierrea, Komiteta javne sigurnosti i Revolucionarnog tribunala.
Giljotina se nije počela primjenjivati u Francuskoj. Nalazimo je u Engleskoj (Halifax Gibbet), gdje se koristila od 1286. do 1650. godine, zatim u Škotskoj (Scottish Maiden) i Italiji.
Tražeći što humaniji način izvršenja smrtne kazne, francuski političar dr Joseph Ignace Guillotin (1738-1814), predlaže 10. listopada 1789. novoosnovanoj Nacionalnoj skupštini Pariza da se egzekucija izvodi isključivo odsijecanjem glave, i, u tu svrhu, uvođenje naprave, koju je dizajnirao u suradnji sa njemačkim izrađivačem čembala i inženjerom Tobiasom Schmidtom (nova ideja: dijagonalna umjesto ravne oštrice). Rekao je:"Mehanizam pada kao munja, glava odleti, krv šiklja, čovjek više ne postoji. Gospodo, sa mojim strojem odrubit ću vam glavu u trenu, a vi čak nećete ni osjetiti bol." Nakon što su ga nervozno ismijali, prijedlog je ponovio kroz dva mjeseca, da bi poslije dvije godine dočekao zakon po kojem se sve smrtne kazne moraju izvršiti dekapitacijom.
Uslijedile su probe na ovcama i leševima, da bi prva zvanična stranka bio, 25.04.1792. Nicolas Jacques Pelletier, osuđen na smrt zbog oružane pljačke. Ovo oruđe smrti je u ovim nemirnim godinama, neposredno po nastanku, doživjelo punu afirmaciju, preuzevši vremenom ime čovjeka najviše zaslužnog za njegovu primjenu.
21. siječnja 1793. obezglavljen je Louis XVI, 16. listopada iste godine i njegova žena, Marie Antoinette, doživjela je istu sudbinu, dok 28. srpnja pod nož giljotine dolazi i vrat Maximiliena Robespierrea.
Poslije revolucije glave padaju i u Belgiji, Grčkoj, Švicarskoj, Švedskoj i nekim njemačkim zemljama, giljotina postaje učinkovita u francuskim kolonijama i nacističkoj Europi.
Posljednja javna egzekucija u Francuskoj obavljena je 17.06.1939. nad Eugeneom Weidmannom, a posljednji giljotinirani čovjek bio je emigrant iz Tunisa Hamida Djandoubi, 10.09.1977.
Smrtna kazna je u Francuskoj ukinuta 1981. godine.
subota, 13.05.2006.
Jean de La Ljudevitaine: Žohar, Zebran i Kvisko u Čarobnoj šumi (ne Striborovoj, ova je bliža Vinkovcima)
Jednog toplog svibanjskog jutra tri stara prijatelja Žohar, Zebran i Kvisko krenuše pješice iz predgrađa Markušice, gdje se nalazio Zebranov ranč, u kojem su cijelu noć pili, prečicom prema Vinkovcima, ne bi li postali svjedocima jedne u nizu povijesnih pobjeda Cibalie. Na taj podvig su ih natjerali vrtoglavi rast cijene benzina i avanturistički duh koji su očuvali i u ranim četrdesetim godinama.
Njih trojica su išli u isti razred vinkovačke srednje ekonomske škole, a onda ih je život odveo različitim putevima, mada su se često čuli i povremeno se susretali baš kao i u vrijeme ove naše priče. Zebran je ostao u kući svojih roditelja, obrađivao zemlju i živio skromno i pošteno. Žohar je živio tu i tamo, bavio se svim i svačim, nije birao načina da dođe do novca, bio je sitni lopov, prevarant i ratni profiter. Jedino je Kvisko nastavio školovanje, završio književnost u Zagrebu, zaposlio se na TV na poznatom kvizu, a kasnije prešao u privatnike otvorivši frizerski salon u Zaprešiću. Ostao u kontaktu sa Mlakarom i Golužom.
Kako je vrijeme bilo kao stvoreno za laganu šetnju, dečki su se raspričali o starim dobrim vremenima prateći u stopu Zebrana jer nitko u kraju nije poznavao teren bolje od njega. Dođoše tako do ulaza u veliku hrastovu šumu i do ploče sa natpisom: "Čarobna šuma". Zebran je sa čuđenjem konstatirao da prvi put vidi tu ploču, zatim je odmahnuo rukom i zakoračio među drveće. Unutra je bilo vrlo mračno i dok su se oči navikavale na mrak omami ih divna melodija proizvedena u trenutno nevidljivom saksofonu. Krenuše za zvukom, i kako su se približavali njegovom izvoru, Zebran shvati da su se izgubili. Malo zatim ugledaše Monicu Lewinski i bivšeg joj šefa u duhačkom duetu. Zebran ih upita da li znaju za put do Vinkovaca, ali kako su oni pristojno odgojeni, znali su da se punim ustima ne govori, i ostavili su naše junake bez odgovora. Sada su i Žohar i Kvisko postali svjesni ozbiljnosti situacije, ali oni su bili savim cool dečki, i odmah su utješili Zebrana, pa svakome se može dogoditi da zaluta u šumi.
Krenuli su hrabro dalje i poslije desetak minuta naletjeli na muppet-ovce, Kusturicu i cijelu filmsku ekipu. Kvisko opazi Kermita i upita ga što se događa. Snimamo filmsku basnu "Slavonija dream". Dobio sam milion dolara za nekoliko kadrova - nije izdržao da se ne pohvali zelenko. Sranje - pomisli Kvisko - pa i ja sam neko ime, brand. U ovoj sam basni besplatno, a o filmu uopće ne smijem ni razmišljati. Jebi ga, nije ovo Amerika. Žohar je bio više praktičan tip i želio je znati da li radnja filma ima veze sa autocestom od Mađarske prema moru. Kermit je nervozno rekao da još ništa ne zna, "sorry guys, time is money", i izgubio se među statistima. Naši prijatelji krenuše dalje ubijeđeni da će im sudbina ubrzo pokazati izlaz.
Žohar pokraj jednog velikog stabla opazi smiješnog čovječuljka kako ide lijevo-desno po ugaženoj stazici . Prepoznaše profesora Baltazara. Nakon što su mu razložili svoj problem, on se zamislio počeškao po glavi, uključio čudesni stroj i puf, stvorio zlatnu ribicu. Ona će vam pomoći - bilo je sve što je mudrac izustio. Zahvališe se i nastaviše put. Kvisko se pitao kako nam ova ribica može pomoći, Zebran je isto pitanje postavio njoj, ali općenito je poznato da ribe ne govore, tako da je ta akcija bila potpuno besmislena. Nije baš velika, ali smiriće nam glad barem za neko vrijeme - dosjeti se na koncu Žohar. Rečeno - učinjeno, ode ribica na ražanj. Nakon objeda dogovorili su se da više ne prave pauze i ubrzano produžiše dalje.
Na jednom proplanku vidjeli su veliku vatru i oko nje, poput amfiteatra, devet koncentričnih krugova sjedala, koji su bili numerisani od oboda prema centru. U posljednjem krugu, tik do vatre, sjedili su ljudi u lijepim odijelima i zalijevali oganj sa bačvama nafte. Bili su opečeni po licu i rukama, ali su i dalje uporno hranili vatrenu zvijer novim porcijama goriva, dok su ih plameni bičevi nemilice šibali. Zebranu se učinilo da na sjedalima piše: "rezervirano - vlada". Ovi su nešto dobro zajebali - pomisli Kvisko udaljavajući se.
Sada je već nastalo loše raspoloženje. Neki strah i pesimizam se lagano, ali temeljno uvlačio u misli trojice pustolova. Počeli su se svađati i međusobno optuživati za bijednu situaciju, a kada je prijetilo da će se sasvim zakuhati, iz ludila ih prene kristalno jasan smijeh. Iznenađeni se nađoše pred Davidom Coperfieldom. Izlaz je upravo pred vama - izusti, smijući se iz sve snage. Samo ga ne vidite, ja sam ga učinio nevidljivim. Znate, ja sam svjetski poznati iluzionist. Budala - prođe kroz glavu Žoharu. Mi ovdje imamo takve iluzioniste, da bi ovaj jadnik, ako bi proveo kod nas neko vrijeme, ubrzo ostao bez kruha.
Odista, ispred njih se neobjašnjivo pojavio kanjon na čijem početku je bilo isklesano u stijeni: "Izlaz iz Čarobne šume". Kanjon je bio uzak i dug svega oko sto metara, a kako se isušio, prijatelji su brzo napredovali. Na samom kraju pojavila se zapreka - nekoliko metara živog pijeska. Zebran je jedini mogao preskočiti, ali nije htio ostaviti Žohara i Kviska, pa su se dogovorili da on, kao najveći, uđe u zamku, a da ova dva prijeđu preko njega i potom ga izvuku. Međutim, kada su se našli na sigurnom, Zebran je već propao i nije mu bilo spasa. Dugo su Kvisko i Žohar nijemo sjedili na zemlji gledajući kroz suze udaljenu panoramu Vinkovaca...
Zebranova smrt je ostavila neizbrisive posljedice na Kviska koji je ubrzo prodao svoj salon i pridružio se nekoj sekti na Madagaskaru, gdje mu se gubi svaki trag.
Žohar je, u razdoblju od par godina, opljačkao šest banaka, odselio se u Detroit, kupio većinski paket akcija Forda i postao guverner Michigana. Navukao se na DDT i poživio u izobilju 136,5 godina.
PORUKE:
1. Ako nešto možeš uraditi sam, ne traži pomoć. Nije ni Baltazar svemoguć.
2. Konj ostaje konj i u prugastom odijelu.
3. Krađa se ne isplati ako ne uspije i/ili ako te uhvate. Da bi smanjio stres pri istoj, možeš se politički aktivirati.
4. Pohlepa je smrtni grijeh. Znanstveno je dokazano da oni koji su pohlepni umiru.
5. Ako drugima donosiš sreću, ne znači da je sam imaš.
četvrtak, 11.05.2006.
Male tajne velikih majstora...
Jučer je dan loše počeo. Probudio sam se prekasno, tako da sam uobičajene pripreme za službu značajno skratio. Čim sam otvorio oči bio sam vrlo nervozan, a žurba je samo pogoršala moje stanje. Ubrzo sam uvidio da raspoloženje među kolegama nije bilo ništa bolje i znao sam da mi komunikacija ne može pomoći. Nisam se uspijevao posvetiti poslu i jedva sam čekao da vrijeme prođe, da se što dostojanstvenije izvučem iz nezavidnog položaja, pazeći da ne ulazim u nepotrebne sukobe, željan povlačenja u svoj svijet gdje ću pregrupirati uzdrmane mentalne snage.
I to je nekako prošlo, izletio sam van što sam prije mogao i u rekordnom roku stigao do stana. Istuširao sam se, presvukao, i grčevito razmišljao o najbržem načinu za istjerivanje nemira koji je na neobjašnjiv, ali temeljan način tokom sinoćnjeg sna protkao moju utrobu. Obično mi u ovakvim situacijama pomaže iskren razgovor sa bliskom osobom, čitanje, pisanje... Nije mi bilo do toga. Bio sam gladan. Letimičan pogled na zalihe hrane zaustavio se na pilećim prsima. Nakon par sekundi prošarao je dalje na sir, pa na jaja. I upalila se žarulja. Rodila se ideja, postojao je plan, iza mutne bezličnosti nazirala se kontura. Izvadio sam meso, podijelio ga na dva dijela, dobro ga izlupao i posolio. U svaku polovicu stavio sam komadić sira, preklopio ih i zatvorio sa po tri čačkalice. Našao sam bocu vodke i natočio jednu čašicu. Razmutio sam dva jaja, pronašao brašno i mrvice. Pustio sam glazbu Davida Bowie-a. Osjećao sam se sve bolje. Meso se pohalo u maslinovom ulju na laganoj vatri. Postavljao sam stol i pjevušio Let`s dance.
Dok sam jeo, razmišljao sam koliko je priprema obroka mala stvar, a može mnogo toga promjeniti. Treba samo osjetiti trenutak, dozvoliti, nebitno zbog čega skrivenom ja, izlazak na površinu, nebitno na koji način. Opuštanje i zadovoljstvo dolazi samo po sebi. Tako jednostavno, a ponekad tako teško.
Bio sam sretan. Kasnije sam nazvao prijatelja i izašao van. Napio sam se. Dozvolio sam sadržaju želuca izlazak na površinu. Danas sam opet neraspoložen. Ne radim. Ne čitam. Ne kuham. Ležim i gledam u strop koji se valovito pokreće...
Jebi ga. Nitko nije savršen.
| < | svibanj, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Ne daj se, Ines
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
I moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu.
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more i gotovo;
ne daj se, Ines.