Vani pada kiša. Budim se znajući da imam nekoliko sati slobodnog vremena koje ću ispuniti udovoljavajući sebi. Opušten sam, još pod utiskom nekog lijepog, nažalost vec zaboravljenog sna. Slušam lagani ritam udaranja kišnih kapi od prozorsko okno i razmišljam kako je malo potrebno čovjeku da bi se osjetio zadovoljan. Svuda oko sebe ćutim nevidljivi plašt koji me čuva od svih briga i svakodnevnih problema i uvjeren sam da u ovom trenutku nijedna sila na svijetu nije dovoljno jaka da ga razbije. U glavi mi se miješaju nedovršene slike, nezavisni fragmenti prošlih i budućih događanja, neraskidivo pomiješani sa potpunim fantazijama u jednu omamljujuću cjelinu koja me drži u posebnom, nedefiniranom stanju sličnom opijenosti. Granica izmedju realnosti i iluzije više ne postoji, ali to me uopće ne uzrujava jer sam cijelim svojim bićem predan slatkom nedjelovanju. Ne usuđujem se otvoriti oči niti pomjeriti bilo koji dio tijela svjestan izuzetne krhkosti stanja koje bi bilo kakva moja akcija nepovratno uništila baš kao što upaljena žarulja rastjera mrak u sobi. Zvukovi narastajuće prometne gužve izgore u dodiru sa mojim oklopom poput komete u atmosferi dok ležim okupan u savršenosti postojanja. Zzzzzvvvvvvvrrrrrrrrr!!!!!!!!!!!! Ah, ne, telefon. Stvarnost je pronašla način da me porazi. Odbijam prvi napad, ali znam da ce se ponoviti i da ce vjerojatno već drugi nalet biti fatalan. Pokušavam uživati još malo, a misli mi se nepopravljivo sređuju. Danas je utorak, moram …Zzzzzzvvvvvvrrrrrrr!!!!!!! Definitivno priznajem poraz, bilo je lijepo dok je trajalo. Progledam, stvari oko mene dobiše uobičajene forme. Sjednem, uzmem telefon u ruku. Molim?
Svi mi imamo veće ili manje komplekse, kojih smo ponekad svjesni, a ponekad ne.
Većina od nas ih vremenom sve bolje i uspješnije podnosi i savladava, dok ih drugi ignoriraju dajući im još veću moć nad sobom.
Počnimo sa tjelesnim kompleksima. Mnogi ljudi veoma rijetko odu na plažu ili u saunu jer se stide prekomjernog sala, premale težine, prevelike i premale dlakavosti, predimenzioniranih i premalih grudi, iks i oks nogu, i svakojakih drugih sranja, te na taj način sve dobrobiti socijalizacije prinose kao žrtvu svom kompleksu. Crvene zbog velikog nosa, krivih i žutih zuba, buljavih očiju, velikih usta, klempavih ušiju... Zbog toga su ograničeni u komunikaciji, i, ne iznoseći svoj stav, često u društvu bivaju proglašeni čudacima i budalama iako to u biti nisu.
Međutim, ovo su blaži oblici nesigurnosti rezervirani uglavnom za neiskusnije kompleksaše. A što reći za razne oblike kompleksa nize vrijednosti čiji korijeni sežu u najranije djetinjstvo i koji se ne mogu savladati bez duge i mukotrpne borbe za koju većina nije spremna. Koliko nas je ostalo bez posla jer smo na prijemnom razgovoru zvučali kao kreteni iako smo bili sposobni za obavljanje posla, koliko nas je ostalo bez prilike da se bolje upozna sa simpatičnom osobom jer smo u prvom kontaktu ostavili lažan dojam mentalne i emocionalne praznine... Neki izlaz traze u prekomjernom radu osjećajući sigurnost zbog profesionalnih rezultata, zanemarujući privatan zivot, drugi si govore da je sa njima sve u redu i da su za probleme krivi ostali, treći sve razumiju i plaču na nečijem ramenu nad svojom jadnom sudbinom ne pokušavajući da bilo što promijene, četvrti stalno negiraju svoj kompleks, silom se ponašajući potpuno suprotno...
Nitko nije idealan i to moramo sebi priznati, svako ponaosob. Drugi nas vide onako kako vidimo sami sebe i ako se ne poštujemo ne možemo to od nikoga očekivati. Ako u odnose sa ljudima ulazimo svjesni svojih vrlina i svojih mana, ništa ne očekujući i u želji da kvalitetno razmijenimo energiju i da sami budemo bolji, onda ne možemo izgubiti. Sama ta akcija čini nas pobjednicima u igri koja se zove život.
U življenju sve je krasno
samo kad je ovo jasno:
sve što jesam, sve sto želim,
sa šupcima ja ne dijelim,
od mog svijeta nek ne bježi
onaj tko mom biću leži.
Jebeš Blera, jebeš Buša,
kad je meni puna duša,
dobra družba dok se kuša
dok u srcu nije suša.
Od izgleda nemaj srama,
ljepota je sva u nama,
pusti novce, pusti krizu,
jer to nije bistvu blizu.
Za opstanak dok se boriš
kol`ka god da blaga stvoriš
kupiti ti neće sreću
ako nemaš metu veću.
Spoznaj sebe, imaj jaja
provjerama nikad kraja,
vrele krvi, hladne glave
poteze ćeš vući prave.
Nijedno pravilo nek za te ne vrijedi
kroz plime i oseke samo sebe slijedi,
nisi zombi, ti se pitaš
kuda u životu skitaš.
Uvijek moraš biti iskren prema sebi
druge laži rijetko, po potrebi,
čuvaj se gadova, od stoke se skloni,
otkači ulizice, što će ti moroni.
I sam ćeš priznati da lako nije,
na putu zadovoljstva opasnost se krije.
Ali, glavu gore i naprijed smjelo
svakog dana jača je i duša i tijelo!!!!
| prosinac, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
I moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu.
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more i gotovo;
ne daj se, Ines.