Moj najprviji post ikad
pozdrav Nei -  Nea
Moram se osvrnuti na naslov i priznati da ovo zapravo nije najprviji post ikad obzirom da sam neki dan, onako nadobudna, puna inspiracije, euforična usudila bih se reći, istresla brdo umotvorina u siroto računalo i tako, pročitavši još jednom (s divljenjem naravno) produkt mnogog promišljanja/svađanja u svojoj glavi – sasma naivna, rekla bih, nesvjesna grube stvarnosti, kliknula na 'objavi'...
na moj opći užas te zgražanje, otvorio se potpuno nov bijeli screen sa onom fantastičnom jebemtimaterdatijebem rečenicom
'The page cannot be displayed'
Nope, nisam prvo napisala tekst u word. Nope, nisam niti spremila tekst, igdje. Ošlo u nepovrat. Dakle, ovo će biti najprviji objavljeni post ikad
Anyway, dobih inspiraciju za pisanje nakon svadbe na kojoj sam jučer bila. Da se razumijemo, radi se o jako dragoj kolegici s posla, ne mogu reći da se nisam zabavila, ali malo sam se zamislila nad vezama, brakovima, slavljima (iz perspektive udane osobe koja je imala svoju ceremoniju te 'guli' treću godinu u, narodski zvanoj, bračnoj zajednici.)
Nevjerojatno mi je koliko škvadra brije na protokol i rutinu. Na svim svadbama na kojima sam prisustvovala (uključujući moju) stvari idu tokom:
Prvo naravno matičar i/ili crkva, nakon toga bančenje do sitnih sati (da me netko ne bi krivo shvatilo, nemam ništa protiv bančenja – ikad u životu, bez obzira koji povod bio)
1. mladenci dolaze u salu – svi plješću (fotograf, priče radi nek se zove Marko, trčka za njima)
2. trkeljanje za stolom (što ovisi o tome koliko dobro se poznaju oni koji sjede skupa ili u blizini) – Marko ide okolo i hvata dokazni materijal
3. prvi đir hrane u vidu pršuta/šunkice, sira i tomu sličnog te lagano zagrijavanje uz alkohol (čast iznimkama koje preskaču zagrijavanje te direktno uskaču u fazu pod 9.) – Marko snima
4. prvi ples mladenaca, te kumovi koji im se pridružuju, pa starci i onda ostatak naroda (Marko se već cijedi ko svinja)
5. znojenje mnogog tijela na podiju uslijed izvijanja u nemoguće olfo-znam-plesat poze (ovaj i dalje neumorno klikče po fotiću)
6. juha (slikanje)
7. još malo znojenja (naravno, još fotaka)
8. glavno jelo (i Marko bi jeo, ali ne može jer slika)
9. opet pjesma u sad već urokanom stanju (kako se taj objektiv zamuti s vremenom...)
10. još hrane (Marko pizdi jer je gladan)
11. torta (sline mu cure, ali on je profesionalac)
12. bacanje buketa/kravata/podvezica sa, u zadnje vrijeme kreativnim zahtjevima za zasluživanje istog (lagano mu drhte ruke i nada se da se nečuje kruljenje u želucu)
13. plesanje (ne)sretnika koji su ulovili komad tkanine/cvijeće (moli boga da ponestane filma)
14. opet hrana – ovaj put kakvo odojče/janjac (poluonesvješten, znojan, nada se fajruntu)
15. pjesma, pjevanje, vlakići, raskopčavanje košulja, hlača, plesanje po stolicama, stolovima (trči, Marko, trči)
16. gulaš/čobanac (i uspomene na isti)
17. poluprazna sala sa ponekim hrabrim pojedincima koji se nedaju kući/u hotelsku sobu te nemilice snube svirače (ukoliko je živa muzika) da sviraju još, gdje to još svakako ide u smjeru turbo folka ili tomu sličnom... (Marko na izdisaju)
Ponavljam, dakle, to su svadbe na kojima sam ja bila, te sam od mnogih ljudi koji su bili po drugim svadbama dobila istu informaciju. Daleko od toga da nema vrlo inventivnih ljudi koji naprave cijeli spektakl od toga. Isto tako, da se ogradim, nisam apsolutni mrzitelj običaja i tradicije, nekim ljudima je to super i uživaju svaki put znati što da očekuju, bla, bla... Ali, postoji 'ali'. Sva silna lova koja se utuče u taj 1 dan nerijetko završi kao začin u brakorazvodnoj parnici. Znam tako malo ljudi koji se i nakon cijelog života provedenog skupa i dalje vole i poštuju. Što dalje idem, nekako mi cijeli taj koncept sve manje drži vodu.
Obrazloženje: cijeli život nas uče da se treba držati nekih pravila (koja mogu i ne moraju imati nekakvo razumno značenje). Također, uče nas da se stvari trebaju napraviti 'jer je red' bez obzira osjećamo li se mi u tom trenu voljno/spremno napraviti što god taj red bio. Uče nas protokolima, uče nas da ne slušamo svoje instinkte nego da treba biti kako rade svi ostali. Ima idiotskih običaja koji nemaju nikakvu svrhu, ali su tu jer tako odgovara... nekome, starcima...
Ne nama - njima. Moj stari je, primjerice imao ideju da zove SVOJE prijatelje na MOJU svadbu. Jer kao, sramota da ne pozove ljude (op.a. dotične sam vidjela jednom do dvaput u životu), s kojima si je dobar. APSOLUTNI IDIOTIZAM (na stranu što se radi o mom starom). Da ne pričam da je bilo nebuloza tipa: mora se zvati sva rodbina do u neznam koje koljeno, nema veze što te ljude znam slabije od bilo kojeg susjeda u 8-katnici u kojoj živim, nema veze što si ne čestitamo Božiće, Nove godine, rođendane i ine...
NE NA MOJOJ SVADBI, rekoh. Moj muž i ja ćemo zvati koga MI hoćemo, zato jer su to ljudi koji nam nešto znače u životu. Skoro sam se posvađala sa starim, jer je i nakon svih razgovora i objašnjavanja da je on imao svoju svadbu te je na istu zvao kog je on htio, pokušao priredit 'iznenađenje': ti njegovi frendovi su trebali banut na svadbu ničim izazvani, kao, da ja budem super sretna jer su oni došli (???????!!!???????  ) Sve i da je bilo još mjesta u sali - a nije, te ljudi ne bi imali gdje sjest, ovo je neviđena glupost. Čula sam još nebuloza sa isprošavanjem mlade i kozama i svim nečim, da sad ne idem u detalje...
Da bi stvar bila gora, ovakve stvari se ne odnose samo na svadbenu svečanost, koja, ruku na srce, predstavlja najmanje važnu stavku kad se uzme sve što bračni parovi zajedno prolaze, nego na cijeli život. Radimo ono što smo naučili raditi a ne ono što stvarno želimo. Često nismo ni svjesni da se ponašamo po špranci. Prihvaćamo zdravo za gotovo stvari na koje smo navikli bez da zastanemo i pitamo se: OK, običaj, ali da li je to uopće DOBRO za mene?
Znam ljude, istina vrlo rijetke, koji su toliko spontani i ne opterećuju se time što drugi žele od njih, niti time što će 'selo' reći, nego žive svoja uvjerenja. I koliko vidim, ti ljudi su stvarno sretni. Nisu ubijeni sistemom. Nemaju crni oblak nad glavom. I što je najljepše od svega, ne seru nikom drugom kako bi trebali živjeti svoj život, niti kome nameću svoj stil života kao jedini ispravan.
Moj zaključak iz cijele ove priče (koja je vrlo lijepo posložena i ima smisla u mojoj glavi, što se ne mora nužno vidjeti i u ovom postu) je da, kad bi više ljudi radilo ono što stvarno želi, bilo bi puno manje nesretnih brakova.
To be continued...
|
