Jedina blogerica kojoj blog cita cak i rodjena majka
ponedjeljak, 27.10.2008.
GREBEN, DEBELI, TEXAS, ZAJEB
|
Odmah da razjasnim, ja sam sebicno govno i u ovom postu nece biti nista opcenito o izletu nego samo i iskljucivo moj subjektivni dozivljaj. Kome smeta nek ne cita dalje. Sve su to sastavni djelovi dobro nam znane planine: Mosora. Ono sto se ja sjecam iz djetinjstva je: lagana setnjica, malo cestom, malo zemljanim putevima, dolazak na veliku livadu pred domom, ugodno kvaziobiteljsko pecenje, igranje na balun, lezanje na dekici u zelenilu i dalje da ne nabrajam idile popodneva u planini. Ono sto sam dozivjela u nedjelju (19.10.2008) je sasvim druga prica. Prva stresna stvar u cijeloj prici je bila budjenje u 6h ujutro. Mobitel mi zvoni pored glave, jebem mu mater sto se nije baterija u toku noci potrosila, gadjam ga jastukom, ali stoka se ne da. Zvoni pa zvoni. Mislim se u sebi da sta je meni trebalo ovo, al jebiga, rijec ne mogu i ne zelim pogazit. Ustajem se jedva, krivim se po sobi i nekako pokupim stvari. Krenusmo. Moja najdraza mama i ja. Nabrzinu istaxirali do Solinske sta smo imali i sjeli u bus s ostatkom ekipe iz HPD Mosora. Da se razumijemo, nisam sjela pored nje. Tek kasnije jer sam bjezala od tipa koje organski ne podnosim (razlog je neka druga prica); ipak je u maminom zagrljaju najtoplije i najsigurnije. Stigosmo tako u Mravince (ja se ispricavam ako sam falila mjesto polaska, geografija mi je vrlo jaka strana.), ja i dalje psujem u sebi jer znam da je upravo prosao najbolji dio puta i i dalje se pitam sta mi je to trebalo. No dobro. Ne odustajem, ovan sam. Krecem u pohod. Penjemo se do prve crkvice kojoj ime pojma nemam. Uspon stravican, ali prodjem ja to. Ja sam zakon. Prvih 15min odvalim. Od koliko? Neka bude tajna za sad.  U potrazi za Svetim Gralom... Usemim se ja tako, pentramo se svuda, aparat okida, na sve 4 noge prolazim/prelazim dionice i stvarno gustam. Popnemo se mi tako na neki greben i neko spomene di je odrediste. Ja pogledala u daljinu, kurca ne vidim. Racunam, mala je vidljivost pa ne vidim, tu je valjda negdje. Pojma nisam imala koliko je zapravo daleko. I nastavljamo mi dalje, vec polako ja osjetim pritisak u ramenima od ruksaka. Nema veze, kontam da smo blizu. Na pocetku je pisalo "Lugarnica 3h"; valjda ljudi znaju sta piskaraju okolo.  Vinci bi se samoubio koliko smo spori.... Prvo stajanje: presvlacim majicu jer su mi ledja bila mokra, ne slusam savjete iskusnije planinarke; gđe Prekobrojne, da sacuvam tu majicu i promijenim se kasnije. Mislim se; ma lupeta baba gluposti.   Lordovi of the Mosor Spremno bacam ruksak na ledja, trcala bi uzbrdo da mogu od zelje da vidim di je konacno ta lugarnica. Ubacim u 18.brzinu i picim. Guram se (ja glupaca  ) u prvu grupu da pokazem ja njima sta znam i sta mogu. E pameti, teska li si... Grabim ja svojim capljarskim koracima, prestizem, pusem se... crvenim se, tlak mi polako skace, puls ubrzava, ubrzano disem, krv sve brze struji zilama (oni koji su pomislili na nesto perverzno, sram vam bilo).... ok, sad je situacija vec ozbiljna. Odvojila sam se s prednjom grupom, ovih iza nema, ovih prvih nema.  Nema nazad... Sreca stadosmo pa sam spasila svoja pluca od onog odvratnog svjezeg i cistog zraka.  Nas tjelohranitelj pokusava dohvatit bocu koju su zlocesti ljudi stavili previsoko za njega  Sad me ledja vec poprilicno bole, noge mi polako daju signale da i njima nije bas zajebancija i tako to; ugl, tijelo se poprilicno buni. Ne dam mu gusta, upirem ja jos i jace. Nakon nekog vremena, spojim se s prvom grupom. E vecu gresku nisam mogla napravit... onaj Vinci jebote ko da je na speedu! (btw-on je vodio grupu) Da mi svi radimo stafetu a da on ide sam, dosao bi prije nas! Vec osjecam u glavi bubnjeve, srca mi kuca u nogama, rukama, vratu, glavi.... Mi brze, on jos brze... mi jos jos brze, on jos jos jos brze! Mi jos jos jos jos brze, on jos jos jos jos jos  Uglavnom, shvatili ste poantu. I u jednom trenu, shvatim ja da nemrem dalje. Sjedim na kamen; jedan kolega/suplaninar/(ili kako da ga nazovem) ponudio mi da mi ponese ruksak, al nisam htjela. Mislim, nije mi to to. jel tako?  Sjedim na kamenu ko izgubljeno djevojce; i ne znam da li da vristim ili placem ili se vratim ili krenem dalje... Kraljesci mi se srozali jedan na drugog, mislim da se ameba vise ne bi uspjela provuc izmedju bilo koja dva. Zivcani sustav mi radi ko pentagonov server; salje impulse gdje treba i ne treba, osjecam glad, zedj, vrucinu, hladnocu, trnce, bolove; izbrojala sam - ma ne sve zvijezde- nego sve zvijezde iz svih galaktickih jata! I dobro, osim svega toga, uhvati me i strah jer nisam znala di su ovi iza mene, a ovi ispred mene su vjerojatno vec preko Mosora dosli do Dinare (mda, i meni je geografija vrlo fascinantna ). Pokupim po podu ono malo atoma snage i krenem gore prema lugarnici. Vidim je. To je ono najgore...sto ja piljim u nju! Ona pizda sto ja blize - to ona dalje  . Ja za njom ko sivonja, ona se sakrije iza drveca ili mi ode iza ledja. Na kraju, kad sam vec mislila da umirem, popnem se gore...i da. Tu sam. Nisam na vrhu, nisam na dnu. Vinci ko leptiric gore leprsa i s osmijehom me pita da je li mi bilo tesko. A ja sam bila toliko drogirana da nisam bila sigurna obraca li se uopce meni.Sad dolazi onaj dio gdje se svi mi zabavljamo i necu ga prepricavat.  Dignemo sidra i ruksake i krenemo nizbrdo. Dobro, to nizbrdo je vrlo relativno; isto smo se pentrali ko stoke neko dionice. I sve kad si mislim; to je to, nije pretesko, pregrizem misli.  Presveti Vinci (dok se mi cetveronoske penjemo) Asti sto, ja ono u zivotu ne vidjeh! To pici nizbrdo ko Mini Moris na skijama niz skakaonicu! A meni se noge lome, ajme majko. Osjecam svaki kamencic na tabanu ("kraljevstvo za gojze!!!"). Prsti na nogama su poljubili petu svaki put kad bi pokusala usporit. Nekako pokupim ja organe po putu i skrpam se pri dnu... Optimisti su odjurili prije nas, misleci da ce uvatit bus. heee, al bananko! Skupimo se na kraju na pivi, mrtvi umorni, umorni mrtvi, mrtvi krepani, krepani umorni.... i dodjem doma... krepana mrtva.  U povratku... Prekobrojna vodi vlakic Na kraju kad se sve zbroji i oduzme, penjali smo se od 8 ipo do 1ipo (neki i do 2ipo) a spustali se od 3 do 6... Uvalim se u krevet i zaspem ko balavica, zgazena ko sumska jagoda. Ujutro se budim i jedva cekam iduci izlet   |
- 21:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 15.10.2008.
Pcela s dioptrijom
|
Bolje vidim bez naocala! Iako mi je dioptrija -2, bez pomagala mi je vidno, zapravo cijelo osjetilno polje, znatno vece. Sluh mi je izuzetno izostren, svakom porom lica osjecam dasak vjetra. Boje i svjetla prelijevaju se poput vodenih boja u rukama malog djeteta. Svaka svjetiljka stvara zaseban kolobar i sve zajedno lici na kaleidoskop jarkih boja. Carobna kosnica. Glazba na usima mi pomaze ostvariti dojam promatranja svijeta iz neke druge perspektive. Kao pcelica zujim u autobusu i prolazim pored tih djelova kosnice, znajuci da su sve one sastavni dio svijeta u kojem zivim. I kojeg volim. Na neki bolestan nacin, ali da. Volim ga, pa makar samo na razini iskljucivog i neprekidnog proucavanja... |
- 23:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 10.10.2008.
Revolucionarka!
|
Bit cu revolucionarka. Che ce bit kurac za mene. Ocu majkemi. Dignit cu cili fax na noge jer nam nisu dali obecanu stipendiju. Mamu im njihovu, lako je punit svoje dzepove studentskim parama. Najlakse je obrusit se na penzionere i nas. Mi mladi i glupi, oni stari i ...jel. Nisu glupi u pravom smislu rijeci, ali sigurno nemaju snage borit se s onim krvozednim munjarama iz ministarstava raznoraznih. Bit cu prva zena koja je ponosno neuspjela u obrani nemocnih i pasivnih. I kako sam ja ovakva, koja zeli svugdi podmetnut svoje dupe, zavrsila s osobom kojoj je njegovo dupe na prvom i jedinom mjestu? Cak toliko da me nije strah ovo pisat jer njega boli kurac sta ja pisem po blogu. Naravno, sve cime se on ne bavi je glupo i dosadno i, ofkors, zanimljivo samo "nizoj rasi" ljudi. Nije da ga citiram, ali otprilike mu znam misli. *** Znam one bapske price o tome kako se za ljubav treba zrtvovati, biti spreman na kompromise, bla-bla. No gdje se povlaci linija? Meni nije tesko busom do Solina, sta ima veze; prodjem pored pataka, pozdravim ih, pitam kako im zene, muzevi, ljbavnici, svekrve, djeca... Nasuprot tomu, njemu je uzasno tesko ustati iz kreveta prije 15h, kamoli doci do Kastela. Ono, jeote, ja imam auto. So what?? Auto je moj problem, ne njegov. Da, problem i prokletstvo. Nakon evoluiranja u uspravne homo sapiense, mi se vracamo u iskrivljeni i pogrbljeni zivot. To je sad ipak neka druga tema...eventualno o tom malo potom. Stvar je principa sto izbjegavam auto. Lijecim se od ljenosti. I onda on zableji i na svaki moj korak naprijed vrati me tri unazad. Jos sam se jedne stvari sjetila sto se tice pataka. Kako to da se sve one, ma koliko razlicito izgledaju i jesu, drze zajedno?! Jebo nasu razumnu i inteligentnu vrstu kad nas cak patke prcaju u mozak. Da zakljucim, koliko sanse ima ljubav sastavljena od krcato suprotnosti? Svodi li se na nadopunjavanje ili kritiziranje? Kako sam ja s borbe za pravdu uspjela preko pataka zavrsiti na kritiziranju vlastite veze? Meni tu nesto smrdi. |
- 21:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.10.2008.
...
|
Njuskica joj je jos uvijek bila mokra... Maleni joj se trbuh i dalje podizao i spustao... tesko je disala... suze me oblijevaju... kao kap na dlanu ju cuvam...kao da mi je zadnje na svijetu. otvara oci...gleda me...njezne okice...i zjenice duboke poput jame... zadnji izdisaji. naricem nad njom i prvi put u zivotu obracam se Bogu. "Zasto bas ona? moja malena? cime je ona zasluzila smrt? ako vec ne idu u raj, zasto im oduzimas ovozemaljski zivot?" prolaze mi kroz glavu stare fotografije...njeno maleno tijelo u kucnoj papuci... spokojan san...siguran... ne zna sto ju ceka... kroz suze promatram neduzno i malo tijelo.. toliko nemocno u odnosu na izume covjecanstva...cesta...auti... prolaze pored nas trubeci... nas dvije potpuno same.. za njih je to jos jedna obicna i glupa macka koja je pretrcavala ulicu... meni se svijet rusi... zaboravljam disati... budim se u znoju. |
- 20:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
 Ivana Plemenita V. (AVE MUA!!)  Moja Najmilija Prijateljica koja me uvijek slusa dok pricam, Kaya Plemenita V.  Moj Najdrazi Model, Ivana Plemenita T. 
|