Dobrota stranaca ili "It will pass, my dear, it will pass"
Kad god se toga sjetim, protrnem i osjetim malu tugu u grlu.
Bilo je ovako.
18 godina. Stojim na ulicama Londona. Sama onako kao što si sam u nepoznatom gradu u kojem nemaš nikoga. I prvi put u mom životu (nakon toga dogodilo mi se još jednom) nekontrolirano počinjem plakati pred nepoznatim ljudima. Tako, stojećki. Usmjerena prema smjeru iz kojeg treba naići bus, skupa s još 20-ak ljudi svih dobi, svih rasa.
Užas osjećaja da me nepoznati ljudi gledaju dok samnom čekaju crveni doubledecker. Ali plačem i ne mogu pobjeći od toga. Spuštam glavu, zarivam nokte u kožu da prestanem, zamišljam glupe i smiješne stvari ali ništa ne pomaže.
Toliko je ljudi a ja u suzama, osjećam da ću umrijeti od tuge a moram se ukrcati na ovaj bus, moram pokazati putnu kartu, moram hodati među svima njima.
Evo me. U pank meki u koju smo došle raditi moje dvije prijateljice i ja. U ludi grad u kojem ću se nonstop smijati kao luda skupa s njih dvije. Po cijele dane - nakon posla naravo, jer malo ćemo tu i raditi - potoci pive i smijeha. Londonske ulice, tečajevi svega i svačega, second hand shopovi, pankerski klubovi, parkovi i šareni svijet. Ići ćemo na koncerte i upoznavati ludu londonsku ekipu. Bit će to genijalno.
Mhm-da.
I evo me, plačem nasred ceste. S ponosnim prirodnim dredovima, u najljepšoj haljini koju posjedujem u ovome Londonu, crnim martama koje sam dobro natukla u zid prije pojavljivanja u javnosti s njima, i razmazanih očiju od crne olovke kojima su (bile) obrubljene.
Odjednom mi prilazi starica. Nježna, sitna fina starica.
"What's the matter, dear?" obraća mi se najnježnijim glasom koji sam ikad čula.
A ja sam bez riječi. Tek je gledam zamućenim, žalosnim pogledom bez načina da izgovorim onaj čemer koji se nalazi u meni.
Tek pokušavajući zagrcnem poneku suzu. Vjerojatno misli da sam mlada trudnica, mlada narkomanka, što li. A možda i ne misli ništa od toga. To nikad neću znati.
Ali što reći strancu?
Gledam je i pokušavam otvoriti usta, izgovoriti riječi ali bojim se da će izaći životinjski zvukovi, neartikulirani lavež i cvilež i ne mogu, ne mogu. Zato šutim i gledam je i mrmljam "I..I...".
"Whatever it is - it will pass my dear, it will pass." govori mi ona nježno, najnježnije.
Hoće, hoće, znam. Ali ne tješi sada. Nimalo.
"Thank you" -s ogromnim trudom protisnem dok bus dolazi i ja se se pogledom opraštam s njom, u pogledu mi je osmijeh za nju, ja ne znam primjećuje li ga ona i zna li koliko sam joj zahvalna, to što i dalje plačem i grcam u busu nema veze, nije uopće važno, ove njene riječi su sjele negdje unutar mene, ona mi je mama, baka, prijateljica, ma sve mi je dok se sama dalje vozim ovim ogromnim gradom.
Je li živa? Zna li koliko mi je pomogla?
Voljela bih da sazna. Koliko puta sam je se sjetila. Koliko puta su mi njene riječi u mojem umu zasvijetlile dan, razvukle osmijeh na licu, učinile da i ja prodavačicu na kiosku nježnije pozdravim, s malo više sjaja u očima, s malo duljim osmijehom. Voljela bih da zna. Kad bi bar bilo moguće. Kad bih na nju naletila šećući ulicama Londona, sada, nakon toliko godina. Odvela bih je na najbolje kolače u gradu. Pile bismo cup of English tea u Regents parku i ja bih joj od srca i nestrpljivo priznala koliko sam joj zahvalna.
Svaki put kada vidim čovjeka u suzama sjetim se sebe, nje.
Danas sam dala novine jednoj ženi u crnom, koje me lijepo zamolila za njih. Nakon nekoliko minuta, kada je našla što je tražila, shvatila sam da plače. "Jeste li dobro?" "Nisam." "Hoćete li času vode?" "Ne treba."
A potom je zatražila da joj fotokopiram osmrtnicu sa muškim imenom i prezimenom.
Htjela sam nešto dodati, reći "Proći će." ili "Drž'te se.".. ali sve mi je u tom trenutku zvučalo kao floskula. Samo sam joj se, što sam mogla nježnije, nasmiješila.
Suočavanje sa smrću zatvara riječi, veže jezik i srce i dovodi tišinu u naš mali vrt.
Tišinu kojoj je potrebno vrijeme. Sat koji će kuckati nebrojene zime i ljeta.
Tek će onda doći riječi. Vjerojatno vrlo sporo. Poslije malo brže.
Nadam se da je mrva suosjećanja stigla od mene do današnje žene u crnom.
Ja znam da se ja sjetim starice iz Londona vrlo često. I suze se ponovno jave, i osmijeh, i olakšanje, i spoznaja da je svijet lijep i svijetao, bez obzira na sve, i zahvalnost na malom čudu koje je ušlo u moj svijet.
|
