subota, 13.01.2007.
Prijateljstvo....
Zapravo o ovoj temi imam jako puno toga za rec,a zanimljivo je da neznam kako bi zapocela i odakle...vjerojatno bi trebalo od vrtica...jer kazu da neke navike,nacin razmisljanja,kulturu i sve ostalo vucemo cak iz trece godine zivota,sta nam sada moze djelovat smjesno i karikirano...al kada bolje razmislim ima smisla...
U ovom postu cu vam samo ispricat nesto o prijateljstvima iz osnovnoskolskih i srednjoskolskih dana,o ljudima koji su bili cisto prolaznici u mom zivotu,al sam im beskrajno zahvalna na tome sta su me naucili najbitniju stvaru zivotu..."ako se razbjeze kada trebas pomoc,a tu su kada treba njima...nisu ti prijatelji i nezasluzuju ni jedan trenutak tvoje paznje"...i na tome im hvala do neba...lijepo je neke stvari spoznat na samom pocetku.
Nezelim pisat o prijateljstvima koja imam danas,jer tako divne ljude nezelim stavljat u isti post sa pojedincima "prolaznicima"...imala bih necistu savjest....oni zasluzuju potpuno novi post bez ijedne lose rijeci,no dobro bit ce vremena i za to...
U srednjoj skoli (dakle prija par godina) imala sam prijateljicu sa kojom sam dijelila sve...sada mi je jako otrcana ta fraza,ali bila mi je ko sestra...
,znale smo spavat u istom krevetu,jest iz istog tanjura,oblacit se u "zajednicke" krpice,pit iz iste case i sanjat zajednicke snove...bile smo jako vezane jedna za drugu,ljudi su me nerjetko zvali njenim imenom,a nju mojim...znate kako je to...stil oblacenja bio nam je isti,imale smo istu frizuru i boju kose,slusale smo istu muziku i cak imale iste mobitele i jako slicne brojeve...iz nekog razloga,zelile smo biti tako slicne,stovise...iste...
Srednja skola se blizila kraju,a ona je nasla decka...ja sam ostala solo,ali jednako sretna ko i prije. Uvijek je imala vise novca nego ja,jer su joj roditelji bili imucniji...kupovala je stvari na komade,nije stedila za neku majicu po mjesec dana ko ja,jer mi je bilo zao pitat svoje za sve moje hireve...
Vec sa 17 imala je svoju karticu i dizala novce s bankomata i peglala ju nemilosrdno dok sam ja ko mala seljancica uvijek razmisljala kako da olaksam svojima i ne zicam ih previse...i zapravo potajno zelila imat sve to sta ima ona,ali sam se tjesila i razmisljala o tome kako se moram skolovat da bi jednom mogla sebi priustit tako lagodan zivot...zaista nikad nisam zelila nesto na lijepe oci...
Dakle ona je nasla decka,a nase zajednicko vrijeme svelo se na telefonske pozive i recenice "Ej bok,znas treba mi tvoja pegla za kosu..." ili "Ej bok,znas nemogu ipak stobom na kavu...idem snjim"...nikad joj nisam otvoreno rekla da mi smeta to sta me stavlja na zadnje mjesto,jer sam ju ko prijateljicu iskreno voljela i nadala sam se da cu joj uvijek to i bit...prijateljica....bezuvjetna...
Dosao je kraj srednje skole i odlucile smo se upisat na fax,naravno isti....ja zato sta sam to zaista zelila,ona zato sta nije imala pojma sta ce dalje pa joj je to nekako bio najlogicniji izbor a ujedno i najlaksi,sobzirom na sredju koju smo zavrsile....
Opet smo se nasle u klupama,naravno jedna pokraj druge...
U medjuvremenu ju je taj decko ostavio i poceo neku vezicu sa drugom curom...a ona je ostala sama....imala je prijatelje ali osjecala se posve sama,jer joj je on doslovno bio centar svijeta....i mislim da je bila u stanju preklinjat ga da joj se vrati...ali nije islo...
Svremenom sam se ja promjenila,novi grad je ostavio na meni neke tragove...naucila sam da se zaista za sve treba izborit,naucila sam da posto-poto trebam zaboravit sve cemu su me casne sestre u vrticu naucile....jer i ja imam ponos,i ja sam osoba koja zeli da ju neko voli,postuje,cijeni ,pohvali i zagrli...
Naucila sam da je prijateljstvo kao i veza,veza izmedju dvoje ljudi u kojoj itekako trebas znat davat ako zelis primat i obrnuto.Naucila sam da nisu svi ljudi isti i da ponekad nema opravdanja bez obzira koliko ti je neko drag...naucila sam rec "ne necu" i rec "volim te" kada neko zasluzi...
Moja i njena prica nastavlja se tako sta smo se potpuno udaljile,onako presutno...Nismo se svadjale,nismo se rijecima uvrijedile,nismo ogovarale jedna drugu...jednostavno me srce pocelo bolit kada sam pocela vrtit film unatrag i kada sam postala svjesna njenog ponasanja...u mojoj glavi nizale su se recenice koje prije nisam cula..."ne nemogu","da obecala sam ti pokazat matematiku al neda mi se ", "znam da smo se dogovorile za kavu ,al nemam vremena", "idem sa Darijom u grad,imas li neku novu sminku"(mene je jednostavno izbacila iz svog zivota,a kada bi vidjela njen broj na displayu telefona znala sam da joj nesto treba,iako sam se uvijek nadala da me zove da nesto radimo skupa....makar i peremo sudje,posve nebitno)...
Jednom je sve preslo neku granicu,nazvala sam ju i rekla "ako ces me zvat samo kada ti nesto treba,radje nemoj"...i nikad me vise nije nazvala...nikad...
Da je,da je pokusala pricat,iznijet neka svoja vidjenja,rec mi "i ti si pogrijesila u tom i tom"...ja bi ju spremno saslusala i nadala se rjesenju problema,jer sam takva,ali nije...
Uvijek je u svemu morala bit bolja od mene,uvijek mi je na neki nacin govorila kako ona ima sve ono sta ja nemam,uvijek mi je nabijala na nos to sta neznam kuhat,to sta nemam kosu tako ravnu kao ona,to sta nemam oci tako nebesko plave ko ona,to sta nemam decka,to sta nemam prosjek 4.9 ko ona nego 4.8,to sta moji nemaju novca ko njeni...iz nekog razloga sve te njene primjedbe shvacala sam ko poticanje da budem bolja,cak sam se i uvjerila da je ipak ona ta koja je bolja od mene...
Prije godinu dana (nakon poduzeg vremena nepricanja i sutnje) cula sam da je ostala trudna i da se udaje...cula sam i da nije sretna....cula sam i da je ostala sama,bez ijedne prijateljice koju bi mogla pozvat da joj bude kuma na dan koji bi trebao svakoj curi biti najljepsi...
Mislite da sam se slatko nasmijala i rekla "tako joj i treba"? Nisam....zaplakala sam...i na dan njenog vjencanja osjecala sam se tako jadno,nemocno,usamljeno....zelila sam bit uz nju,pruzit joj potporu,zagrlit ju prva i pozelit sve najbolje....eto kakva sam ja glupaca sentimentalna...
Vec sutradan osjecala sam se jako dobro...znate zasto? Zato jer sam mlada,pametna,lijepa (rekla mi mama i decko 
),osjecajna,i uvjek spremna pomoc...sretna sam jer sam takva...u medjuvremenu sam naucila kuhat,nasla decka i privela fax kraju...imam odlicne prijateljice,pune razumjevanja,dobrih savjeta,vesele,nasmijane,koje su uvijek tu a i ja za njih....
Zao mi je da sam morala naletit na takvu osobu,ali mi je bila zivotna skola...naucila me da u prijateljstvu nemozes biti sebicna gadura i mislit samo na sebe,naucila me da je prijateljstvo kao cvijet koji uvene ako jedna strana digne ruke...naucila me da je u zivotu najbitnije imat svoje "ja"...i na tome joj hvala...
Ispocetka sam zarko zelila cut i njenu verziju dogadjaja,a sada vise ne...sada mi je sve posve jasno,dapace...kristalno jasno...
Sada sam svjesna da mi netreba bankovna kartica u rukama da bi se osjecala dobro...svjesna sam da ono sta nosim neodrazava ono sta kao osoba jesam...i svjesna sam da su moji roditelji najbolji na svijetu makar u ono vrijeme nisu imali ko njeni...nisu mii dali karticu,al dali su mi nesto puno bitnije...usadili su mi ljubav prema ljudima i savjest...i na tome im najvece hvala...
Ona sada ima dijete,a ja imam akvarij i ribice...imam i prijateljice,prekrasnu obitelj i ljude koje volim,imam i puno snova za koje sam sigurna da ce postat stvarnost,barem dijelom.....na neki nacin dala mi je krila...i pokazala da je zivot takav,jednom te zgazi a vec sljedeci tren pusti u visine...
I sada samo da kazem...ako imate prijatelje i prijateljice,neuzimajte ih zdravo za gotovo,jer nije ih Bog stvorio samo da su tu kada se vama prohtije...prijateljstvo je kao i veza,koliko date toliko i dobijete....neocekujte cuda,vec samo jedan normalan,realan odnos...
- 16:08 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
