petak, 12.01.2007.
zivot je prekratak...nazalost
Probudila sam se relativno rano,oprala zube,umila se,doruckovala i sjela za radni stol u svojoj sobi u nadi da napokon naucim sve te definicije vezane za koncentraciju i centralizaciju sredstava u turistickom poslovanju....
i zacudjujuce je to koliko malo treba da bi covjek bio sretan...nekako sam ju uspila zapamtit i otprilike ponoit sve ono sta sam citala i ucila zadnjih dana....
...nekako me svi moji planovi koji se vezu za neku skoru buducnost tjeraju da sredim te ispite vec jednom i napokon spremim tu diplomu na sigurno....kod sebe
u svemu tome cak ni sama ne shvacam koliko zapravo uzimam sve to zdravo za gotovo...mozda bi ipak trebali pustit da vrijeme i dogadjai idu svojim tokom i prilagodit im se sta vise mozemo,jer jedino smo tako na dobitku...jer zivot ionako je nista drugo doli lutrija...nekako tesko vjerujem u onu "rodjena pod sretnom zvijezdom"...jer za sve dosad sam se trebala itekako pomucit,ali da...sreca je u svemu uvijek potrebna,ali cini znatno manji udio od truda...
Jutros dok sam ispijala ness i pripremala se za ucenje,glavni problem bio mi je taj sta sam za Bozic i Novu godinu od meni jako dragih ljudi dobila hrpu krema i kremica a ja nemam vremena da se napokon izaromatiziram kako "treba" 
...mislim,zar ce kupka za njegu stopala stajati u kutiji mjesec dana a da ju ja nisam isprobala...
mislim heeeellloooouuu??? I ta divna kupka od maslinovog ulja i grenade??? o kako to zivot mene kaznjava i neda mi da se kupam po cijeli dan i mazem kremicama i hodam naokolo ko pokretna parfumerija....da strasno ...
I bilo je strasno dok mi nije zazvonio telefon...iz nekog razloga nevolim kada cujem da telefon zvoni rano ujutro ili kasno navecer...rijetko kada iz toga ispadne nesto dobro.Jedan profesor koji je tokom srednje skole ostavio jaki dojam na mene,naucio me najbitnijim stvarima u zivotu i usadio mi ljubav za umjetnoscu imao je tesko prometnu nesrecu...i zivot mu visi o koncu...
Odjednom su sve te kremice,parfemi,mirisna cuda i ovakveonakve kupke postale bezvrijedne stvari u mnostvu predmeta na policama moje sobe...pospremila sam ih u ormar,zatvorila vrata i probudila brata...da ga pitam sta zeli za dorucak...neznam,tesko je to...zivot shvacamo zdravo za gotovo,i mora se dogodit nesto drasticno,sta nam potpuno narusava mir i sklad da bismo izreagirali i trgnuli se...
Eto takvi smo mi ljudi,puno stvari uzimamo zdravo za gotovo,planiramo skijanja,ljetovanja,vjencanja,pricesti,rodjendanska slavlja,imendane i po godinu dana unaprijed,oblacimo se u haljine i odjela od 10 000 kuna,patimo od velicine,a u konacnici smo svi isti i svi placemo na iste stvari i rastuze nas isti dogadjaji...ne,nismo sada globalno svi losi ili dobri,samo se trebamo trgnut i cijenit ono sta imamo dok je pored nas a ne kada ode...
Zagrlit treba i roditelje,i bracu (sestre),prijatelje,rodbinu....ljude koje volimo i znat im rec rijeci ohrabrenja i poticanja kada to zatrebaju,a ne sebicno se drzat svojih planova ko da imamo povez na ocima za sve ostalo....
p.s brat je pozelio pizzu za rucak 
- 09:57 -
