Ponekad mi se čini da je ono što zovemo 'Mi', potpuno kriva konstatacija. Da to ne postoji. Da smo nas dvoje samo dvije jedinke koje su nekom čudnom konstelacijom zvijezda pripale jedna drugoj... Bez razloga. Bez ikakvom vidljivog motiva, i sa samo jednom svrhom : postupno shvatiti kako si ne pašemo.
Kompliciram, znam. Ali ponekad mi se zaista čini da si ne pašemo. Ponekad kaže neku stvar koja me iznenadi (na onaj loš način). Često postupa na način koji meni uopće ne odgovara... Sve češće mi se čini da možda nismo jedno za drugo.
A onda se sjetim koliko njegova ruka paše mojoj ruci. Koliko njegove usne pašu mojima. Kako nam pogledi zavodljivo šaputaju. Sjetim se koliko mi znači njegov zagrljaj. Sjetim se... Da ga volim.
No onda se sjetim i svih onih situacija u kojima smo se razišli u mišljenjima, ili djelima. Sjetim se koliko me puta razljutio. Sjetim se koliko puta je rekao krivu stvar, u krivo vrijeme. Pokušavam prebrojati koliko puta mi je rekao 'Oprosti'... I ne mogu. Govori mi to često. Često zezne stvar. A ja uvijek oprostim. Uvijek... Samo koliko će još trajati to uvijek?
On je tako siguran da smo jedno za drugo. Siguran je da smo stvoreni da proživimo ostatak života zajedno. Ja nisam tako sigurna. Čini mi se da se u više stvari razilazimo, nego slažemo. Kao da smo u onim bitnim stvarima potpune suprotnosti, a tu negativnost rješavamo pozitivnim rezultatom na drugoj strani. U krevetu. Zezancijom.
Previše misli mi se vrti ovih dana po glavi...
Nitko mi nije rekao da će ljubav biti ovako teška.
|