Samoća
Užasno sam usamljena. Prije me je bilo to sram priznati, ali eto skupila sam hrabrosti!Danas sam frendu pričala o ovom blogu. Rekao mi je da bi odmah znao da sam ja u pitanju da je slučajno na njega naišao jer ne pozna nikoga tko je tako pesimističan i muškomrzac. Zezao se, naravno, Barem se ja tome nadam. Svatko od nas ima one dane kada upadne u te neke nejasne depresije! Meni se to često dogodi! Prečesto. Nedavno, dobro ne baš tako nedavno, za kojih mjesec dana proći će godina, izgubila sam prijateljicu. Ne, nije umrla! Posvađale smo se. Iskreno ja se više i ne sjećam povoda te svađe, ali poslije smo izgubile svaki kontakt! Istina je da je ona u početku probala to promijeniti, ali ja tvrdoglava kakva jesam, nisam popuštala.Bile smo najbolje. Znala je neke stvari o meni više od mene same. I u zadnjih mjesec, dva shvatila sam koliko mi nedostaje. Probala sam doći u kontakt s njom, ali otkrila sam da je promijenila broj moba. Mogla bi ju nazvat doma na telefon, ali ne želim. Ne želim to jer ja sam osoba koja lakše komunicira pisanim pute. A šta da joj i kažem. Čuj , mala fališ mi! Ne možemo više bit best. Vrijeme čini svoje, a to i ne želim. Ne, zvat ju ne mogu! Jednostavno ne mogu. Šta ako mi kaže da sam profulala svoju priliku toliko puta kada je ona probala srediti stvari. Znam da sam joj tada nedostajala. Sigurno me se nekad zna i sjetit. Fali mi netko tko me tako dobro zna ,netko kome ne moram sve ispočetka pričati, netko tko me bar donekle razumije! Znam da povratka nema! Moram gledati naprijed, ali ni tamo ništa ne vidim. Osjećam se glupo svaki put kad ovo kažem, ali ja nikad nisam bila zaljubljena. Čak ni neke određene simpatije nisam prema nekom gajila. Zadnji dečko kojeg se sjećam da mi se sviđao je bio moj suučenik u 3. razredu osnovne škole! Kada pogledam oko sebe, svi su ili imali ili imaju nekog! I tad me uhvati onaj osjećaj praznine, onaj osjećaj samoće - osjećaj koji me plaši! Ja se užasno bojim samoće!
|