Pieces don't fit anymore

Molim vas da kada čitate post i slušate ovu pjesmu, najljepša je na svijetu:) Volim vas sve.




Njeno porculansko lice kao da je sjalo u mraku hladne sobe. Duge, tamne vlasi plesale su oko njenih zlatnih očiju dok me gledala. Deena. Pravila se kako je sve u redu. Ali ja sam znala. Ja sam je poznavala još dok je mislila da je duda živo biće. Nije bilo u redu. Ali ona se i dalje pretvarala. Uvijek je bila dobra glumica. Ali ne i dovoljno dobra da mene prevari.
« Ljuta sam na tebe.» tiho sam rekla i sklupčala se u neki čudni položaj u kutu sobe. Izraz lica nije joj se promijenio. Iako je izgledala kao kip, tako nestvarna, njene su oči bile itekako žive. Sjale su sobom kao reflektori... Još je bila ona stara, iako toliko drugačija.
« Znam. Ali ne razumijem zašto.» uzdahnula je.

Fino. Sad se i glupa pravi.

« Dobro ti znaš!» ton glasa mi se neočekivano digao. Iznenađeno me pogledala. « Kako si mogla?!» osjetila sam suze kako mi klize niz lice. Iako sam u tom trenutku proklinjala i njih i Deenu, nekako mi je laknulo. Saznanje da još osjećam, da u meni ipak postoji još nešto ljudsko, potaknulo je moje srce da brže zakuca. « Proklela si sebe, svoj život, svoju smrtnost...zbog mene!» Konačno sam to izrekla. Neobjašnjivo, ali osjećala sam breme koje mi je palo sa srca. U tome trenutku sam je gotovo mogla mrziti. I mrzila bih je da nije bila ta koja je. Moja najbolja prijateljica. Frknula je svojim malim, prćastim nosom.
« Ne mogu vjerovati da si toliko nezahvalna!» posljednju je riječ rekla u svom stilu- gotovo sam mogla osjetiti krivnju koju mi je pokušala nametnuti.
« Nezahvalna...»promumljala sam, osjećajući ljutnju koja je sa obje strane nesnošljivo bež sobe parala tišinu. U trenutku kada sam htjela ispaliti svoj protuargument, u sobu je upao Edmund. Opet. Obje smo se zagledale u njega, ne shvaćajući kako on ne shvaća da nije dobrodošao. On je samo zbunjeno kimnuo glavom.
« Ne dajte se smesti.» rekao je i pogledao me svojim srnećim očima. « Samo vi lijepo nastavite.» polagano je odšetao do prozora i sjeo na dasku na kojoj sam i ja sjedila toga dana. Upro je svoj pogled u Deenu, i iako je znao da bulji, nije ga micao. Njegova me prisutnost prestala smetati. Jedino što me sada smetalo bila je ona.
« Znaš li ti kako se ja sada osjećam?!» vrištala sam iako sam znala da me savršeno dobro čuje. « Osjećam se krivom!» nisam se mogla suzdržati. Iako više nisam plakala, osjećala sam se kao da to radim. Ali te nepostojeće suze nisu me umirivale, već su pekle moje lice, kao da su vatrene. Ona je samo kimala svojom lijepom glavom.
« Osjećam se krivom za sve što će ti se dogoditi...Za sve što ćeš ubiti! Za svaku noć koju ćeš proplakati!» lupila sam šakom u zid, a ona...ona je po prvi puta toga dana izgledala kao da razumije. U sobi je nastala tišina. U tome sam trenutku toliko trebala Vanju ili Evan, nekoga tko bi me mogao razumjeti. Nekoga da me zagrli, da kaže da nisam ja kriva. Sa nadom sam pogledala u Edmunda, ali je on i dalje samo sjedio i buljio u Deenu. U tome trenutku, kada sam u njegovim očima vidjela žar kakav nikad prije nisam, znala sam da mi on neće pomoći. Gledao ju je kako mene nikad nije gledao. Izgledao je gotovo gladno...izgledao je zaljubljeno.
Tišina.
A zatim eksplozija.
Bila sam sigurna da je nitko osim mene nije čuo, da je nitko osim mene nije osjetio. Naravno, jer se eksplozija dogodila u meni, samo u meni. Srce mi je tuklo, prijetilo je da će se svakog trenutka razletjeti, a tada pasti na vuneni tepih kao staklene krhotine. Zgrabila sam prvu jaknu koja mi je pala pod ruku, otvorila vrata i potrčala u mrak.


*****

Bila je tipična istočnoeuropska noć. Maglovita, hladna, sablasna. Bilo mi je hladno, previše hladno. Sjela sam na obalu malog potoka kraj kojeg sam često kratila vrijeme. Steglo me u srcu. Sjetila sam se onoga dana kojeg sam na ovoj obali provela s njim.

*****
Smijao se gotovo kao Cedric, toliko me podsjećao na njega. No to je bio Edmund, jedan i jedinstven. I već me dva puta pošpricao vodom iz ledenog potočića. Smijala sam se toliko da me već boljelo, a on je samo blistao na suncu, iako ga je zaklanjao glavom. Pogledala sam ga u bakrene oči. Nije skidao onaj svoj arogantni smiješak sa lica, no to me nije smetalo. Čak sam i zavoljela te iskrivljene usne.
« Izgledaš ko Jocker kada se tako smiješ!» podbadala sam ga, no on se nije dao smesti. Još me jednom pošpricao, a ja sam vrisnula.
« Imam iznenađenje za tebe.» rekao je i sakrio lijevu ruku iza leđa.
« A da?» nasmijala sam se i pokušala ga odgurnuti kako bih se dočepala njegove mramorne šake. Uhvatio me za podlakticu dok je još bila u zraku.
« Ccc...» rekao je kroz smiješak. « Zažmiri.»
« A što ako neću?» upitala sam ga, primičući mu se.
« Onda nećeš dobiti iznenađenje.» odrješito je rekao. « Ajmo. Spuštaj vjeđe!» kroz smijeh sam jedva zatvorila oči. Osjetila sam njegovu ledenu ruku na svojoj glavi.
« Daj ruku.» rekao je, na što sam mu je spremno pružila. Primaknuo ju je mojoj glavi. Pod prstima osjetila sam nešto meko, nježno.
« Cvijet.» prošaptala sam i otvorila oči.
« Ljubičica.» rekao je zadovoljno. « Oduvijek si me podsjećala na ljubičicu.»

*****
Šmrcnula sam. Sada su mi se ti trenuci, ti divni trenuci činili kao kapi u tom malom, čarobnom potoku. Prošli su, a svako vraćanje u prošlost bilo je bolno. Zatvorila bih oči, no odmah bih ih ponovo otvorila jer sam pred njima uvijek vidjela istu sliku – Edmundove sjajne oči kako zadivljeno promatraju Deenu.
Začula sam šum iza sebe. Naglo sam se okrenula. Tamo je bila visoka, tamna prilika. On. U ruci je držao svoju kožnu jaknu koju sam bacila kada sam trčala iz dvorca. Nisam kod sebe htjela ništa što me podsjećalo na njega.
« Našao sam nešto.» rekao je poput malog djeteta i sjeo kraj mene. Ja sam mu se zahvalno, iako neiskreno, nasmiješila.
« Ostavio si ju samu u tom velikom, mračnom dvorcu?» sarkastično sam pitala. On je samo frknuo nosom.
« Što ti je?» iskreno je upitao. U glasu sam mu osjećala zabrinutost. « Ponašaš se kao luđakinja.»
Nisam mogla vjerovati.
« A ona nije luđakinja?» upitala sam ispod glasa, nadajući se da me nije čuo.
« Ako mene pitaš, ona je genijalna.»

Super.

Ustala sam sa obale i polaganim hodom krenula prema dvorcu. Očekivala sam njegov korak pokraj sebe svakog časa, no njega nije bilo. Očajno sam stala i okrenula se prema potoku. On je još tamo sjedio i čupkao travu. Žalosno sam odmahnula glavom i htjela potrčati kada sam mu u ruci vidjela nešto što me ukopalo u mjestu. Držao je cvijet. Mekan, malen, krhak. U ruci je držao ljubičicu.

Blank

Tiho se predvečerje polako uvuklo kroz debele, stare prozore u moju sobu. Sjedila sam na prozorskoj dasci promatrajući zalazak sunca, pažljivo brojeći tihe sekunde koje je kralo skrivajući se iza tamnozelenih planina.
« Stara, faca ti svijetli.» nimalo romantično rekla je Evan. Podigla se sa mog kreveta na kojem je čitala jedan od svojih erotskih romana i prišla mi. Kažiprstom je polako prešla po mojoj koži.
« Nikad te nisam vidjela na suncu. Tko bi rekao da svijetliš žuto.» u sebi sam se tiho nasmijala, iako to ničime nisam htjela pokazati. Vanja je polako podigla pogled sa filma kojeg je gledala na DVD-u.
« Ja sam to vidjela.» rekla je i opet se okrenula ekranu. Evan joj se izbeljila u facu i rekla nešto kao ' Tko je tebe što pitao' i vratila se svome romanu. Ipak, učinilo mi se da sam u kutu Vanjinih usana vidjela jedan mali, iskrivljeni osmijeh. Vratila sam pogled na zalazeće sunce, njegovu užarenu površinu prekrivenu crvenim, gotovo krvavim mrljama. Krv. Osjetila sam iznenadnu glad. Polako sam sišla sa daske, usput posrćući i pošla prema ormaru. Ispod hrpe neuredno bačene odjeće počivale su dvije bočice pune krvi. Edmund ih je ukrao iz Gabeove sobe i donio mi ih prije nekoliko dana. Novu sam pošiljku očekivala sutra. Polako sam izvadila bakreni poklopac iz jedne od njih i nestrpljivo ispila gustu tekućinu. U krajevima uma čula sam zvukove padanja knjige na pod i gašenja televizije. Unatoč mojoj zauzetosti ispijanjem, uočila sam brzinsko pojavljivanje dva prekrasna ženska lika, svakog sa jedne moje strane. Odvojila sam bocu od usana i pogledala Vanju, visoku djevojku zlatnobakrene kose. Ona je pogledom prkosila Evan, čija je crna kosa, koju je tako marljivo bojila nijansom ponoćna ebanovina (iako ja nisam vidjela razliku između te i prirodne boje njene kose), nemarno visjela preko njenog, sada tirkiznocrnog, oka.
« Da?» glupavo sam upitala, savršeno dobro shvaćajući što žele.
« Ja sam svoju zalihu potrošila.» rekla je nervozno Vanja. « Edmund mi je danas obećao donijeti još. Ali sam tako, tako...gladna.» teatralno je završila, buljeći u najvjerojatnije kokošju krv. Ni Evan nije popustila pogled, pa sam im odlučila prepustiti ostatak ručka. Oči su im zadovoljno zasjale kada su se svojim dugim, mramornim prstima dočepale bočice. Naizmjence su pile, sve dok od ugode nisu mogle ništa no leći na moj krevet. I tako su u posljednje vrijeme sa mnom boravile više nego...Prekinula sam tu misao u njenom začetku. U posljednje sam vrijeme sve više osjećala nostalgiju za domom, za Londonom; njegovim prenapučenim ulicama, tisućama ljudi koje sam svakodnevno susretala, svakojakim karakterima i osobnostima...iako sam bila zauzeta mišlju o domu i obitelji, u mojim su se mislima sve češće nalazili Dee i Cedric, Tom, pa čak i Timmy...tužno sam uzdahnula kada je netko tolikom snagom pokucao da su mi se vrata skoro razbila. Doslovno su se tresla i podrhtavala kada sam dotrčala do njih.
« Tko je?!» ljutito sam upitala. Arogantni se glas suzdržano nakašljao.
« Tko god ti želiš da budem.»

Edmund.
Otvorila sam vrata i pustila malog-velikog umišljenog gada u sobu. Nasmijao se i zafrkantski mi rukom promrsio kosu.
« Što radi-?» stao je usred rečenice, zaustavljajući pogled na Vanji i Evan koje su site ležale na mom krevetu. Usta su mu se razjapila. Nekoliko je sekundi zadržao pogled na njima.
« Bludnice jedne, mene ne bi pozvale?!» izgledao je krajnje šokirano. Udarila sam ga po glavi.
« Idiote jedan, upravo su jele.» iako mu se očito sve razjasnilo (bio je mnogo inteligentniji nego što bi čovjek pomislio), i dalje je impresionirano buljio u cure. Nakon nekoliko minuta u šutnji, konačno se prenuo iz ,za njega očito vrlo intenzivnog, sanjarenja.
« Pa, Bluebell moja-«nešto prisebniji rekao je. Nakesio se kad je uhvatio preneražen izraz moga lica, « mislim da će danas biti vrlo zanimljivo ovdje.»
« Ma daj.» rekla sam i sjela na prozor. « To si rekao mnogo, mnogo puta.»
« Ali će danas biti stvarno zanimljivo.» uočivši da Ed treperi od veselja, skrenula sam pogled sa sunca koje se sada jedva naziralo iza planina.
« Pričaj.» sada me već zainteresirao. Polako mi je prišao i pogledao me ravno u oči.
« Dolaze novi.» otkada sam bila ovdje u koloniju je stiglo samo dvoje vampira, a očajni djed i bakica koji nisu htjeli umrijeti doista nisu bili zanimljivi, iako su sada već polako počeli izgledati kao da su ispali iz Rocky Horror Picture Showa.
« Ne zezaš?» upitala sam, polako pokušavajući probuditi Vanju i Evan. Odmahnuo je glavom.
« Dolazi neki tip, Rafe kaže da se zove Corvin ili tako nešto, i neka cura. Priča se da je mala totalno slatka.» energično je završio. Pogledao je prema vratima i pržio mi ruku.
« Hoćemo li?» upitao je.

*****
Predvorje je bilo puno znatiželjnih vampira- teenagera. Svi su se raširili, i iako nas nije bilo mnogo, svak je svakome bar jednom stao na stopalo.
« Nadam se da je tip barem zgodan...» promrmljala je Evan, ustima oblikujući dim cigareta. Do nas je elegantno došetao Xavier i naslonio se na zid do mene.
« Kako si?» ležerno reče. Podigla sam pogled do njegovih sto osamdeset i dva centimetra visine. Slegnula sam ramenima.
« Dobro, valjda.» nasmijao se i pogledao prema ulazu. Zapljusnuo me miris njegove kose. Nisam znala na što me podsjeća, no bilo je jako, jako fino.
« Čokolada?» upitala sam.
« I kokos.» nasmijao se. Okrenuo se i nešto šapnuo Vanji na što se ona nasmiješila.
« Danas idete kod Gabea?» upitala ga je pogledajući Edmunda koji je sjedio u kutu sa slušalicama iPoda u ušima. Xavierovo inače veselo lice se smrknulo. Toliko mi je prirastao srcu da sam osjećala njegovu tugu. Gabriel ga je godinama drogirao bez da je znao, a kada je Xavier shvatio što je posrijedi nokautirao ga je. Iako se Gabriel vrlo brzo oporavio, bio je bijesan. Otada je drogirao Penelope, Xavierovu mlađu sestru.
« Kunem se, jednoga ću ga dana-«
« Gledajte!» povikala je Evan kada je dečko sablasno anđeoskog lica otvorio teška hrastova vrata dvorca. Protrnula sam kada sam ga vidjela. Gabriel je bio pravi primjer one ' Nikada ne prosuđuj knjigu po koricama' . U dvorac je prvi ušao dečko kratke crne kose, za kojeg sam kasnije saznala da se zove Corvus (Edmund ga je uporno nastavio zvati Corvin), a za njime je ušla niska, blijeda djevojka smeđe kose. Iako mi se učinilo da je poznajem, zanemarila sam tu misao sve dok nije stala pred mene. Zadržavši ono malo smrtničkog rumenila na obrazima, ispred mene nalazila se Deena Roberts, i nevjerojatno veselo se smijala pokazujući mi svoje novoiznikle očnjake.


*posveta Vanji