Kada se mladi tenisač Marin Čilić plasirao u juniorsko finale Roland Garrosa, to je naravno izazvalo interes medija i javnosti. Pisalo se danima o Čiliću, njegovim počecima, ambicijama, servisu i sponzorima. Međutim najzanimljiviji su bili napisi o njegovom podrijetlu, zavičaju, domovini…


Novinar Slobodne Dalmacije napisao je sljedeću rečenicu: «Ulazak Marina Čilića u finale juniorskog Roland Garossa odjednom je unio nemir među dežurne dušobrižnike, "kako on može biti Hrvat, ako je iz Međugorja".» Novinar nudi i odgovor: «Vrlo jednostavno momak je izabrao Hrvatsku kao zemlju za koju će igrati i već je u "njenom dresu" osvojio momčadsko prvenstvo Europe do 16 godina (zajedno s Juricom Grubišićem), kao i pojedinačnu titulu europskog prvaka.

Osim toga, od ljeta 2002. godine stanovnik je Zagreba, dok su mu roditelji ostali živjeti u Međugorju. I u čemu je onda problem? Zbog čega toliko uzbuđenja? Možda su ljudi pomislili da smo pomahnitali, pa ga prisvojili. Nismo, kao ni Ivana Ljubičića. Je li tako? Ljubičić je rođen u Banja Luci, a izabrao je Hrvatsku kad je kao izbjeglica stigao u Rijeku u ratnom vihoru 1993. godine.» Nakon citirane obrane Čilića sljedi novo poglavlje naslovljeno: «Tko kaže da Čilić nije naš?». U njemu novinar traži pomoć u nogometnoj argumentaciji, pa nabraja nogometaše koji su rođeni u BiH, a igraju ili su igrali za reprezentaciju Republike Hrvatske: braća Kovač, Šimić, Didulica, Šerić, Živković, Neretljak…i zaključuje da «domovina nije uvijek tamo gdje si se rodio»!!! Novinar zatim kao dodatnu argumentaciju za svoju teoriju navodi slučaj dizača utega Nikolaja Pešalova, te rodoslovlja brojnih francuskih nogometaša, koji nisu rođeni u Francuskoj već diljem Afrike, ali im to ne smeta igrati za reprezentaciju Francuske, niti pak Francuzima umanjuje slast titule svjetskog prvaka. Dakle, prema Slobodnoj Dalmaciji Marin Čilić je unatoč «dežurnim dušobrižnicima» koji se pitaju kako može biti Hrvat ako je iz Međugorja, ipak Hrvat, jer je izabrao Hrvatsku kao zemlju za koju će igrati!

U zagrebačkom Večernjem listu naslov Goran je prepoznao i podnaslov Mladi hrvatski tenisač u lovu na naslov juniorskog pobjednika Roland Garrosa, a u tekstu piše kako će Čilić pokušati osvojiti Grand Slam turnir, što još nikome od Hrvata nije pošlo za rukom. A onda slijedi: «Iako će možda neki posegnuti za činjenicom i reći da dečko nije iz Hrvatske, Marin u Zagrebu živi od rujna 2002., a iza sebe već ima dugi staž u mlađim reprezentativnim selekcijama. Uostalom bio je i glavni igrač hrvatske vrste do 16 godina koja je lani osvojila dvoransko Europsko prvenstvo.» Dakle, prema Večernjem listu Marin Čilić je Hrvat, unatoč činjenici da nije iz Hrvatske, ali živi u Zagrebu i igrao je za hrvatsku reprezentaciju.

Mostarski Dnevni list objavio je 6. lipnja 2005. na naslovnoj stranici fotografiju Marina Čilića uz koju je stajao naslov Marin Čilić osvojio Pariz. Nadnaslov je glasio: Hercegovina dobila prvog pobjednika Roland Garrosa. Tekst najavljen na naslovnici započet je rečenicom: «Prvi Hrvat ikada koji je osvojio neki juniorski Grand Slam je dečko s ovih prostora. Marin Čilić. Momak iz Međugorja, rođen prije nepunih sedamnaest godina u Mostaru…» Dakle, prema Dnevnom listu Marin Čilić je iz Hercegovine, Hrvat, s ovih prostora, iz Međugorja, rođen u Mostaru!

Dopisnik Slobodne Dalmacije iz Sarajeva napisao je tekst pod naslovom Zanemaren jer je Hercegovac, u kojem navodi da su bosanski mediji ignorirali Čilićev uspjeh zato što je on Hercegovac. Dodao je kako je za bosanske medije važnija vijest kako je FK Bosna iz Mainza postala trećeligaš u Njemačkoj nogometnoj ligi i zaključio da bi Čilića bile pune novine da je Bosanac. I kao da je kritika djelovala? Već sutradan sarajevski Dnevni avaz objavio je tekst Tenisko čudo iz Međugorja, u kojem piše: «Kao što je slučaj s rođenim Banjalučaninom Ivanom Ljubičićem, tako i dječak iz Hercegovine nastupa pod zastavom Hrvatske, a ne BiH. Čilić je čak i bio član naše reprezentacije do 14 godina, ali je, kako kaže "trbuhom za kruhom" otišao u Zagreb.» Čilić je svoj odlazak u Zagreb prije dvije godine objasnio neusporedivo boljim uvjetima za rad.

U isto vrijeme dok se Čilić penjao na sami vrh svjetskog juniorskog tenisa, nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine igrala je kvalifikacijsku utakmicu protiv San Marina. Ta utakmica odigrana 4. lipnja 2005. nije značila ništa posebno, jer BiH već odavno nema nikakve šanse plasirati se na završni turnir svjetskog prvenstva u nogometu, koji će se odigrati u Njemačkoj 2006. Reprezentacija BiH dobila je utakmicu rezultatom 3 : 1, što je bilo puno veće iznenađenje, nego to bilo ponašanje navijača. Oni su naime navijali protiv svoga izbornika Blaža Sliškovića i uprave, šaljući im razne poruke s tribina, a najčešće se moglo čuti skandiranje «ustaše, ustaše». Trener reprezentacije Vlatko Glavaš, koji ističe da je on prvi Hrvat koji je zaigrao za reprezentaciju BiH, zbog čega je njegova porodica imala problema, kaže da je razočaran kao čovjek, ali (samo)utješno zaključuje kako to nisu bili pravi navijači, jer pravi navijači nikad ne bi tako navijali.

Marin Čilić nema problema sa svojim identitetom, niti sa svojim navijačima. Oni ga vole, poštuju njegov trud, njegov uspjeh. A on ne treba čitati Seton-Watsona, Plessnera ili Andersona da bi znao tko je. On to tako jednostavno zna. Hrvat iz Hercegovine, katolik. Rođen u Mostaru, odrastao u Međugorju, započeo trenirati na Mostarskim Vratima u Ljubuškom, nastavio u Zagrebu. Igrao za kadetsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, zatim za juniorsku reprezentaciju Republike Hrvatske. Rodio se i odgojen kao Hrvat u hrvatskoj obitelji, njegovi preci bili su Hrvati svjedočili su životom svoje hrvatstvo i onda kada je od «dežurnih dušobrižnika» smatrano nazadnim, reakcionarnim, opasnim po socijalističku jugoslavensku zajednicu…Oni nisu za to marili, niti za okupacijske države i vlasti koje su dolazile i odlazile: Turska, Austrougarska, Dvije Jugoslavije…nije ih bilo briga uklapaju li se u zaključke Berlinskog sporazuma ili AVNOJ-a, ne briga ih je li njihov osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu u skladu s Daytonskom sporazumu, projektom Zapadnog Balkana…Konačno, Marin Čilić, osim što je etnički Hrvat, i građanin je Republike Hrvatske. Ima i hrvatsko državljanstvo, domovnicu, putovnicu, živi u Zagrebu, čak je i porezni obveznik što je posebno važno političkoj birokraciji. U čemu je onda problem? Zašto onda Čilić nije naš i čiji je gospodo dušobrižnici, gospodo neznalice? Kako to on može ne biti Hrvat ako je iz Međugorja? Ne skandirate li to i vi poput onih «navijača» reprezentacije BiH, neke smiješne pridjeve iz prošlosti? Posebno zanimljivo bilo je pisanje novina o atmosferi u Međugorju u vrijeme finala Roland Garossa, u krugu Čilićeve obitelji i prijatelja. Meč su pratili u gostionici Kod pitome drače. Nekako mi to ime gostionice govori da će u Međugorju i u Hercegovini još dugo živjeti Hrvati, govorit će hrvatskim jezikom i voljet će svoju Hercegovinu, svoj pitomi, ali i dračeviti zavičaj, ne hajući za jalne «dežurne dušobrižnike», koji ispijaju svoje kavice u Charliju, Bulldogu, Down Townu, niti za smiješne čaršijske ignorante. Konačno i danas u svijetu više ljudi zna za Međugorje, nego za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu zajedno. A i ne kaže se uzalud Preko drače do zvijezda!

napisao : Analitičar poskok.info