Duša starog Livna
21.10.2005.Livno, grad franjevačkih provincijala, slikara, sokojovića i galantara; grad tradicije, pjesme, dukata i djevojaka. Grad: azurnih daljina i plavih zvjezdanih noći .
Grad s dalmatinskim suncem, hercegovačkim kršem i bosanskim snjegovima.
Povijest nam spominje Livno kao Grad Bistričkih, gnijezdo župana Vladimirovića, knezova Mihovilića i Svačića. To naše Livno, smješteno u kršu na međi triju viajeta izvodi se u nešto četvrto, odvojeno i posebno. Mada u isto vrijeme izgleda izdanak svakog od susjednih svjetova (što može biti), nije ni jedno, ni drugo ni treće, nego čisto svoje, svojih nazora, svoga shvaćanja, svoga života i izrazito svoje fizionomije.
Livanjke u srednjoj Bosni posprdano nazivaju žabari ( livanjski i sinjski ražnjići).
Za Dalmaciju su Gornjaci, za Hercegovce – Bosanci. «Što, sad samo Hercegovci» - šaljivo će onomade Stipanina Mamića, popularni Livnjak iz Petrinjske, bivši gradonačelnik, zborovođa Dinare, a današnji đumrukčija i konzul livanjske muhadžira u Zagrebu.
Zdjevice i peckanje prastara odlika pograničnih mjesta, od Livna stvoriše kulu, koja je godinama odbijala one male zlobe, vicevi i humor na račun Bosne i njezine kičme. U pomanjkanju ličkih kožuna i u njima Dana i Mana, modrogaća Joza i Pera i kavura Marina i Mata, livnjaci bi eto iz adeta dohvatili jedan drugog, krsteći se ponovno posprdanim imenima, tako da nema rođenog Livnjaka bez nadimka. Kada kućedomaćin jedne obitelji , bogzna zašto, dobije ime gusak, njegov sin postade gušće a unuk gušćegušće.
S četiri glavne ceste Livno je vezano s ostalim svijetom, kojemu svoje izvaža, a sve ono, što treba manje livnjacima, a više susjedima, dnevno dovaža. Desetak je traktora, s vagonskim prikolicama svakog dana vozilo poznati tušnički koks , zatim cement i građevinski materijal, stoku, sir i sijeno u susjednu Dalmaciju a specijalni samovoz Čenter, dnevno je vozio svježu riječnu pastrvu u aginsko sarajevo, sabirući na povratku sve moguće predmete od voća do vučije, do zemljanih lonaca u čije bi praznine dovitljivi Livnjak nabio svašta, a najčešće, da sačuva lonce u nestašici slame jednostavno iste nabio duhanom! I tako su livanjski sinovi, baštineći od otaca najfiniji smisao za svaki posao, kao mravi odsvuda vukli i slagali u Livno i nije čudo, da bogatstvo mnogobrojnih livanjskih obitelji postadoše u zapadnoj Bosni upravo legenda.
( ULIVNU NE POTEŽI KESE, IMA VEĆIH GAZDA, BOŠNJAČKA SKOČICA I ZAKRPA, KOJA DOBRO PAŠE LIVNU)
I baš ta mitska kesa žeženog zlata modelirala je i stvorila tip Livnjaka hitra, poduzetna i ponosna. Livno je u mnogočemu prednjačilo izdvajajući se iz romantične pospanosti srednje Bosne i upravo je u Livnu hrvatska pjesma prva zabrujala, i hrvatski trobojni barjak zavihorio na eternitom krovu vlastitog kulturnog društva još 1860.godine. U tom domu, prozvanom Dinara, livnjaci prvi zamijeniše gusle i šargije dirigentskim štapom i zborom i glazbom, a živa riječ velike hrvatske prošlosti poleti s Dinarine pozornice u sva livanjska sela i naselja. Ipak je Livnjak ostao Livnjak, željan svijeta, gospodskih atributa, unosnih poslova, pod čarom predajne kese izdvajamo se iz okvira Bosne i Livnjaci postadoše bosanski Feničani, a Livno je jedini grad bez Juda i Moša.
Livnjaci vole društvo, pjesmu i šenluk i zato je barem svaka treća kuća ili gostiona ili kavana, svaka svoga stila i svojih gostiju.
U Livnu kažu da je nebo dublje i modrije a sunce ljepše što nije samo kompliment……
Eto!¨- to je duša našeg Livna, duša Narcisa Jenke i Fikreta, mozak i kičma franjevačke Bosne Srebrene, malo Livno sa svojih pet slikara, Livno svetih tradicija, najhrvatije prošlosti, a današnjice pune krvi, bola i suza, ali i muškog priegora. Iako od nekadašnjeg Livna ostadoše tek ruševine i samo dvije zdrave kuće , Livno živi u dušama svoje djece. Livno čeka dan, kad će opet miz njegove ulice poteći nova bujica života, novo pokoljenje, koje će, uz nove vrednote, škrto i ljubomorno čuvati baštinu otaca – dušu starog Livna.
Ulomak Duša starog Livna autora Vlade Marjanovića
Livno blog 2005
komentiraj (6) * ispiši * #