U Bosni i Hercegovini žive kao većinski ili kao konstitutivni tri naroda koji pripadaju trima velikim kulturološkim, civilizacijskim i vjerskim krugovima. Oni ovdje žive ili bi željeli živjeti potpuno ravnopravno sa svim elementima koje sloboda zahtijeva. Jeli moguć suživot u slobodi sva ova tri naroda s obzirom da svi imaju drugačije poimanje slobode proizišlog iz filozofije života, i načina življenja? Ima li u svim ovim relacijama kratkih spojeva koji mogu ponovno izazvati sukobe ili blago rečeno otežavati život, što znači usporavati razvoj. Vratimo se u povijest ove zemlje. Uvijek je u povijesti ove zemlje bila više ili manje favorizirana jedna narodna zajednica sa svojim kulturološkim i religijskim uvjerenjem pa se to smjenjivalo od utjecaja njihovih zajednica izvan ove zemlje. Nekad je to bilo doba turske carevine, drugi put utjecaj i snaga srpskog elementa i pravoslavlja, treći put zakratko 1941. - 1945. hrvatskog elementa i katoličanstva. Nikada ovi narodi u isto vrijeme nisu uživali potpunu slobodu i uvijek su druga dva naroda bila potiskivana ili majorizirana. O tome se i sada govori i svi misle da su ugroženi. Promotrimo problem iz drugog kuta koji ima logiku, ali teško ostvarivu volju i spremnost da se ostvari. Živeći zajedno ili jedni pored drugih, više ili manje smo svi stekli uvid u način i filozofiju života, osnovne elemente religijskih pojmova, kulturološke i umjetničke dosege svih velikih, ovdje prisutnih civilizacija. Prosječan Hrvat pozna Islam ili Pravoslavlje bolje i suštinskije nego nadprosječan i obrazovan europljanin i obratno Musliman također poznaje krašćansko - katoličanstvo i kršćansko - pravoslavlje bolje nego bilo tko u velikom islamskom bliskoistočnom svijetu. Mi u Bosni i Hercegovini smo jedini univerzalni poznavatelji svjetskih civilizacija i religija. Mi se osjećamo u tim spoznajama komotno, potpuno jasno i znamo razlike i sličnosti. Često kažem da svi iz Bosne i Hercegovine osjećamo, znamo i vidimo kako misli i izgleda svijet do Amerike, svijet do Indije i svijet do Urala. Mi jedini u svijetu baštinimo civilizacije čitavog svijeta i možemo uživati u njihovim vrijednostima ili pak se sukobljavati na njihovim lošim tumačenjima. Istina pošto smo na rubovima ovih velikih i dominantnih civilizacija, pravila ponašanja su najizoštrenija i svi pripadamo ortodoksiji po vlastitim uvjerenjima. Ortodoksni su isključivi i unutar svojih skupina a pogotovu između različitih skupina. I gle čuda, ovdje je život multietičnosti i tolerancije davno zasnovan i imao je uvijek rezultata pa čak i u doba međusobnih sukoba koji ovdje nisu rijetkost. Treba li održavati ili rušiti te zasade multietičnosti, mukom i vjekovima stvarane i formirati potpuno odvojene sustave života povlačeći se postupno ali trajno u homogene većinske skupine. Na ovo pitanje teško je dati optimističnu i brzu prognozu, ali gledajući u povijest kada je isključivost bila u znatno većoj mjeri podvučena, ipak se ovaj model razvijao, te gledajući u budućnost koja integrira ukupno čovječanstvo daje veliko opravdanje i potrebu njegovanja ovog modela. Ovo posebno ističem danas u vrijeme nesreće u Londonu, nakon terorističkog napada koji dalje dijeli svijet i civilizacije i izaziva sukobe pa smo pozvani da zajedničkim životom, tolerancijom i razumijevanjem pokažemo tom velikom svijetu da podijele nisu izazvane civilizacijskim i religijskim postignućima nego posve drugim razlozima prije svega ekonomske i strategijske važnosti. Naš primjer i istrajavanje na toleranciji i suživotu može pomoći velikom svijetu u rješavanju globalnih pitanja zašto će nam on se obilato odužiti kroz pomoć da prevaziđemo prije svega razvojne zaostatke koji nisu mali.
(Ivan Anđelić)