U selima ispod Kamešnice sačuvala se do naših dana predaja o alkama u stijeni ispod vrha Konj, o koje su nekad davno-davno brodovi vezani. Livanjski učitelj Anton Hangi takve alke spominje u stijenama iznad izvora Bistrice, u Dumanu, a takve se priče vežu i za Gnjat iznad Grakovca, za Tubolju (izmedu Buškog blata i Duvanjskog polja) i za stožer iznad Otinovca kod Kupresa. Znanost, doduše, govori o nekadašnjem jezeru na prostoru današnjeg Livanjskog polja, ali, kako reče jedan drugi stari livanjski učitelj Stjepan Ratković, te priče o alkama su samo legende, jer se nikakve alke ne mogu dovoditi u vezu s tim jezerom - u to vrijeme niti je bilo lađa niti lađara.
_Nesretna 1862. godina_
Godine 1862. livanjski kraj zadesile su različite nesreće. U travnju te godine kroničar je zabilježio tri strašna potresa, od kojih su se, kako reče, manja stabla do zemlje povijala, te da su od silnih vjetrova i dugotrajne suše presahla manja vrela i bunarovi. Ljeto je jalovo bilo: trave i žita toliko su slabi bili da se, skoro, nije imalo što kositi. Iza te pustoši slijedila je nezapamćena skupoća. Nije bilo lako preživjeti te nevolje. Tko god da je preživio tu crnu godinu, nije ju mogao zaboraviti do kraja života. Potresi su u livanjskom kraju nemili, ali ne rijetki gost. Kad se uznemiri tlo ispod Dinare, zadrhte i livanjska i Cetinska krajina. Brojna svjedočanstva govore da to biva najčešće u kasnu jesen. Tako je, recimo, zabilježeno u podne 28.11.1769. da je silan potres uspaničio i cijelu sinjsku krajinu. Sinj je bio sav u dimu i prašini (potresu je prethodila silna olujna bura s Prologa). Narednih osam dana zemlja se cesto tresla i noću i danju.