LIVNO - Uz hendikep s kojim se moraju boriti cijeli život, slijepe i slabovide osobe prisiljene su boriti se s nerazumijevanjem i nebrigom, pokušavajući svakodnevno skrenuti pažnju na svoje teškoće i mjesto u društvu. Teškoće počinju sa edukacijom, nastavljaju se problemima vezanim uz nabavu potrebnih pomagala, a beznadnim ih čini nedostatak zakonske regulative. U tek dvije škole za slijepe i slabovidne u Sarajevu i Derventi školuje se oko 160 učenika raspoređenih u osnovna i srednjoškolska odjeljenja. Kao i gotovo sve u BiH, i te škole muku muče s nedostatkom nastavnih pomagala, s time što su pomagala za te škole, kao što je Brailleov stroj za pisanje, znatno skuplja. Ravnatelj škole za slijepe i slabovidne u Sarajevu Hasim Muratović kazao nam je kako se učenici s tim hendikepom od srednjih škola mogu upisati samo u Gimnaziju, jer se jedino u toj školi ne traži liječničko uvjerenje koje propisuje zakon. Nakon srednje škole očekuju ih visokoškolske ustanove koje su potpuno neprilagođene toj kategoriji. Pored toga što, za razliku od europskih država, mogu upisati tek društvene znanosti, studiranje slijepih studenata svodi se na snimanje predavanja ili slušanje gradiva koje vam netko čita - zaključuje Muratović. Činjenicu da poslodavci izbjegavaju zapošljavati invalide, pogotovo slijepe, ne treba posebno isticati. Nabava elementarnih pomagala, kao što su štapovi i naočale, tek je djelomično riješena u Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu, dok si u ostalima slijepi ne mogu priuštiti niti taj luksuz. Na prostoru zemalja proisteklih iz bivše Jugoslavije ne proizvode se nikakva pomagala za slijepe. Tako se za najjeftiniji štap mora izdvojiti 50 KM. Tek jedna manja količina štapova pristigla putem donacije podijeljena je slijepima nakon rata. Društvo slijepima još ne osigurava skrb druge osobe, a tek rijetki si mogu priuštiti 15.000 KM za računalo i program s Brailleovim retkom, kojim se slijepi ravnopravno služe kompjutorom. U BiH ne postoji ustanova koja bi se bavila odgojem pasa vodiča. Ipak, tu iznimno skupu potrebu i prijatelja školovanog u Zagrebu posjeduje nekoliko slijepih osoba u BiH. No, psi vodiči nisu neka prednost u državi gdje je psima Zakonom zabranjen ulazak u javne institucije i javna prometala. Ignoriranje slijepih i njihovih potreba vidljivo je i na ulici. Primjerice, u Sarajevu rijetki su ozvučeni pješački prelazi koji bi slijepima olakšali kretanje.Unatoč nebrizi države i društva u cjelini uvijek postoje oni koji svojim primjerom pokažu kako slijepi mogu ravnopravno obavljati i najzahtjevnije poslove. U Hercegbosanskoj županiji postoje čak tri takva primjera. Trojica radijskih voditelja Josip Ivić (Radio Kupres), Stipe Ćurčić (Radio Tomislavgrad) i Drago Krišto (Radio Livno) slijepe su, odnosno slabovidne osobe, koje su se odlično snašle u poslu koji teško obavljaju osobe i bez njihovog hendikepa. Dobro se snalaze s računalima te brojnim gumbima i potenciometrima. Premda svjesni nebrige, ne dopuštaju da se to osjeti u eteru, štoviše vedra su duha i vrlo omiljeni među svojim slušateljima.