Za njegovu braću i sestre, kao i ostalu mnogobrojnu rodbinu, Marijan je jednostavno "uskrsnuo" iz mrtvih, budući da mu se kao šesnaestogodišnjaku u odori njemačkog vojnika davne 1943. izgubio svaki trag , da bi se on ipak prije koji dan, nakon punu 61 godinu, ponovno našao u svome rodnom selu Ćaiću
LIVNO - Marijan Andabak iz livanjskog sela Ćaića je čovjek za kojega bi se s pravom moglo reći da se drugi put rodio. No, za njegovu braću i sestre, kao i ostalu mnogobrojnu rodbinu, Marijan je netko tko je jednostavno "uskrsnuo" iz mrtvih, budući da mu se kao šesnaestogodišnjaku u odori njemačkog vojnika davne 1943. god. izgubio svaki trag, da bi se on ipak prije koji dan, nakon pune 61 godine ponovno našao u svom rodnom selu Ćaiću.
Za Marijana i njegovu obitelj kobni dan je bio onaj kada je zajedno s ocem odvezao žito u Brdarev mlin u Livno i kada se povučen dječačkom znatiželjom za sve ono što se toga dana događalo oko mlina odjednom našao u društvu njemačkih vojnika. I povratka natrag nije bilo.
Umjesto s ocem u rodni Ćaić, Marijan je mimo svoje volje morao krenuti negdje drugdje, u strašni rat te pohod i onim krajevima za koje je do tada teško znao da uopće postoje na kugli zemaljskoj. Prošao je tako mladi Marijan s puškom ruci gotovo sva balkanska ratišta, a onda se našao i na ruskoj fronti gdje je dva puta bio teško ranjen.
Potom ga ratna sreća dovela u Berlin, da bi zatim svoju ratnu kalvariju završio u napuljskom logoru gdje je proveo pune dvije godine. Napulj je ujedno bio i Marijanova posljednja europska postaja, čega tada uopće nije bio i svjestan. Naime, brod u koji se jednog dana ukrcao u napuljskoj luci odvezao je Marijana u daleki Peru, zemlju u kojoj je taj, današnji 77-godišnji starac, proveo svu svoju mladost.
Tako, boreći se za golu egzistenciju, Marijan je, priča nam on, prvih pet godina bio tamošnji najamni radnik, a onda je postao jedan od uzornijih peruanskih farmera. Međutim, u agrarnoj reformi 1977. godine tamošnje vlasti su mu konfiscirale svu imovinu, te je sa svojom obitelji suprugom Peruankom Konsuelmo, dvojicom sinova Lukom i Mariom, te kćerkom Lucijom, doslovce završio pod šatorom.
Ipak, radini Livnjak se ni tada nije predavao. Danonoćno radeći razne poslove, ponovno je postao "svoj" čovjek. Bivši farmer sada je postao vlasnik brojnih građevinskih strojeva. Poslove pronalazi u peruanskim rudnicima zlata, a njegova tvrtka danas upošljava od 80 do 100 radnika. Marijan za sebe kaže kako je danas prilično bogat čovjek i kako i danas, unatoč svom osmom desetljeću života, on vodi sve poslove.
Rodni Ćaić nikada nije zaboravio. Sa svojima je u tom selu uporno pokušavao ostvariti bilo kakav kontakt, ali mu to za prošlog komunističkog sustava to nikako nije polazilo za rukom. Pisma koja je upućivao svojima završavala su u rukama onih koji ni njemu ni njegovima u Ćaiću nisu bili skloni.
Tek, jedno Marijanovo pismo promaklo je "čuvarima sistema", priča nam njegov brat Tadija. Bilo je to 1948. godine. Nakon toga, o Marijanu nismo ništa čuli. Tek 1992. godine, Marijanova rodbina u Ćaiću je doznala da je on živ i zdrav. Kontakt je uspostavljen zahvaljujući internetu i velikoj upornosti Marijanove kćerke Lucije i Marijanovih bratića iz Ćaića koji su neprestance tragali za svojima.
Naravno, Marijanovoj sreći, sreći njegove kćerke Lucije, kao i svih onih koji su tako dugo čekali njegov povratak u Ćaić danas nema kraja. Govore to i suze radosnice koje smo posebno primijetili u očima braće Tadije i Ante, koji se nije bio ni rodio kada je Marijan napustio rodni kraj. Još k tome Marijan dobro govori hrvatski!
piše Frano MIOČ ( SLOBODNA DALMACIJA)