U Livtexu više nema tko šta raditi
Unatoč svim nedaćama obvjektivne naravi, ipak se postavlja pitanje je li tvornica morala doživjeti takvu sudbinu da ona danas upošljava samo nekoliko radnika koji rade na njenom osiguranju
LIVNO — Livno je definitivno ostalo bez i jednog tvorničkog dimnjaka. Iz posljednjeg, a nije ih bilo mnogo prije rata, dim je prestao kutljati prije nekoliko mjeseci.
Riječ je o Tvornici vunenih tkanina Livtex, jedinoj tvornici takve vrste u BiH, tvornici koja je svojedobno upošljavala i više od osam stotina djelatnika.
Ako se zna da bez državne potpore ta tvornica ni u svojim najboljim danima nije mogla bilježiti rentabilno poslovanje, onda nije teško pretpostaviti zbog čega su sada svi njeni djelatnici završili na ulici. Tomu svakako treba pridodati i gubitak tržišta uzrokovanog ratom, kao i promjenama koje su se općenito dogodile u istočnoj Europi gdje su, inače, najvećim dijelom završavale Livtexove tkanine.
Unatoč svim nedaćama obvjektivne naravi, ipak se postavlja pitanje je li ova tvornica morala doživjeti ovakvu sudbinu da ona danas upošljava samo nekoliko radnika koji rade na njenom osiguranju? I bez neke velike ekonomske pameti odgovor je svakako negativan, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da BiH trebaju znatne količine vunenih tkanina, ako ni zašto druga onda barem za odore policajaca, carinika i drugih uniformiranih osoba.
Prepuštena sama sebi
Bez Livtexa u obzir, naravno, dolaze samo tkanina iz uvoza, ali ni mrvicu kvalitetnije od onih koje su se proizvodile u toj tvornici. Upravo taj posao, posao na proizvodnji tkanina za uniformirane osobe u BiH, Livtex je do sada i održavao na životu. Zahvaljujući tomu, kakvu-takvu plaću primalo je u posljednje vrijeme osamdesetak radnika, no zbog nedostatka obrtnih sredstava i oni su postali tehnološki višak.
Ipak dobro upućene sudbina ove livanjske tvornice i ne čudi. On je već godinama prepuštena sama sebi. U posljednjih desetak godina nitko iz vlasti se, tvrde oni koje smo ovih dana slučajno zatekli u Livtexu, nije ni pokušao zanimati za to što se događa u toj tvornici, a kamoli da joj je na ovaj ili onaj način pokušao pomoći u rješavanju problema. Što više, ti od kojih su očekivali pomoć osakatili su Livtex, na način što su mu jedan pogon od tri tisuće četvornih metara jednostavno oteli i gotovo ga poklonili jednom nazovi stranom ulagaču.
A da stvar bude gora, danas se ispostavilo da od tog pogona, koji je krenuo s proizvodnjom dekorativnog rublja, gotovo nitko nema nikakve koristi, kao u ostalom i od cijelog Livtexa.
O brizi koja se i danas vodi prema Livtexu govori i činjenica da je već mjesecima ta tvornica bez direktora i bez predsjednika Upravnog odbora poduzeća. Prvome je davno istekao mandat i nitko drugi se ne želi prihvatiti direktorovanja u takvoj jednoj tvornici, dok je predsjednik Upravnog odbora dao pismenu ostavku na tu dužnosti i nikome još nije palo na pamet da na to mjesto imenuje novog čovjeka.
Nebriga države
Briga države prema ovoj tvornici ogleda se i u činjenici što se ni na planu eventualnog pokušaja privatizacije tvrtke ništa nije ni pokušalo uraditi. U županijskoj Agenciji za privatizaciju sebe opravdavaju time što iz Livtexa nikakve papire do sada nisu dobili.
Ovakav odnos vlasti prema Livtexu doista je neshvatljiv. Ta tvornica za Livno, htio to netko priznati ili ne, jest ono što je BH-Steel za Zenicu. No, kako je ovdje ipak riječ o livanjskom stilu, onda, među ostalim, i ne čudi to što su na primjer nedavno čelni ljudi županijske vlasti federalnog premijera Ahmeda Hadžipašića, prigodom njegova radnog posjeta ovoj županiji, odveli u Mljekaru Luke Rajića u Livnu, a ne u neko od livanjskih poduzeća kojim oni, odnosno kojim država i premijer gospodari.
Bit će da je država zaslužna za to što u spomenutoj mljekari sve funkcionira kako treba, dok je za stanje u Livtexu odgovoran netko drugi