MALE MAGIJE

17.12.2004., petak

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

MALE MAGIJE

• Nefal nemrtvi iz suterena sutonskih valovlja otresa riječi s krila u potrazi za početnijim Početkom..
  
  BVLGARI BLVBVLGARI BLV
  
  Osvrnem li se na svoje Orwell-line (mogu li sada već reći) iskustvo, nešto kao PRVA LJUBAV bio je taj cyber prostor koji se, nažalost, ugasio i možda se još uvijek mogu "listati" prohujale stranice. Ali, zato su uvijek tu entuzijasti puni mladenačke poletnosti na MODROJ PODLOZI; AMBICIJA koja nas tjera i pomaže nam da tekstove prilagodima književnim natječajima na ovom portalu pregledno ih može pronaći.

Linkovi

• Blog.hr
  Forum.hr
  Monitor.hr
  

BIJELI PATULJAK I CRVENI DIV

• BILA SAM MALI NOĆNI PAS ŠTO LUTA DVORANAMA POTOPLJENIH GRADOVA S NADOM ISPRAZNOM ALI PUNOKRVNOM, BILA SAM BROŠ NEPLEMENITE KOVINE NA ČIJOJ IGLI SU SE ZRCALILE ANATEME ŠTO SAM IH TAKO PONOSNO NOSILA, bila sam urinuće meduzino pred suton za ljetne jugovine kada su obale opustošene, bila sam odraz u bunaru, pored stijena što su pred nestalnošću mojoj odustajale od svojeg prijetećeg umijeća, BILA SAM IZGON UMIŠLJEN U SVOJU UPORNU GREŠNOST I MLADUNČE SAM BILA MORSKOG NADIRANJA ŠTO JUTROM TRAGA ZA PRIRODNOŠĆU RAZLIČITOM OD ONE NA KOJU SU NAVIKLI OPREZNI MORNARI, bila sam u antikvarnici list skrovit među smiješnim priručnicima koji ne vapi za pronalaskom, bila sam mač i purpur i Bijeli patuljak i Crveni div, i šalica porculanska s čijeg obruba su nečije ruke brižno isprale ostatke mojeg karmina, bila sam nestašni putnik toliko sumanut da se mogao dobiti utisak kako su redovi vožnje podređeni njegovoj smušenoj prirodi, BILA SAM PROLOG SVANUĆA OBOLJELIH OD SUSPREZANJA I ZEMNOG PROTJECANJA, BILA SAM OTOK NEPOSJEĆEN ALI TAKAV DA NE ODUSTAJE U ČEKANJU, bila sam prevoditelj onih čežnji koje se nitko nije usudio izgovoriti, a na meni je bilo da ih prostački izvikujem kao da i nisam blizanac bića čudesnog, a to - blizanac bića čudesnog - upravo sam najviše i bila, međutim od svih mijena NAJNJEŽNIJA JE BILA ONA NA KOJU SI MI TI UKAZAO, A TO JE PREOPBRAZBA MOJA U SUNCE PROTUBERANACA POVUKLIH KOJE I TAKO, STIŠANO, U SEBE ZAVUČENO NIJE NIŠTA MANJE NEGO LI JE BILO, NEGO LI JEST.
  
  Livia (napisano 1986.)

Iz recenzije Tomislava M. Bilosnića...

• o zbirci poezije "Heloizin sindrom":
  Konačno "Heloizin sindrom" nije samo niska pjesama o tragičnoj ljubavi, kao što sugerira naslov zbirke, već je to pjev o dubini istinske ljudske boli nanijete zlogukom sudbinom rastavljenih ljubavnika. Uostalom, svaka velika ljubav velika je misa u čamotinji i samoći, a drama čovjeka koji ljubi, božanska je drama. Da je to tako svjedoči i priča o Heloizi i Abelardu na koju se naslanja Roguljičina lirika. Priča je to, dakle, kako je "dvadesetdvije godine nakon Abelardove smrti, kada su tijelo Heloizino polagali uz tijelo njezina čovjeka, nekadašnji veliki učitelj sa Sorbonne raširio ruke da u zagrljaj za vječnost primi ženu koju je toliko volio". Ništa valjda nije istodobno toliko suvremeno, moderno i vječno kao ljubav, pa tako kao što Heloizin krik za Abelardom i nakon devet stoljeća još razdire naša srca i još krv teče iz nezacijeljene rane, tako i današnja Helenina Heloiza bolni je jecaj žene izazvan neumoljivom sudbinom. Ljubav je to razbuktana u neugasiv oganj i iskazana iskonskom reakcijom žene, koja slavi ljubav i kad izgubi boljeno biće.
  
  
  DJEVOJKA S TAHITIJA
  Poklonici Nabokova zastrli su je pričom
  o jednokratnoj mladosti. Tahićanka,
  mlada kao što je mlado veslo kojim
  njezin otac obilazi šumeće grebene,
  
  zapisana je u stopama između dva kopna,
  dva otoka povezana plovnom mjesečinom,
  zvijezdama što pucketaju među zubima
  plemenite divljači. Povijest lolitizma
  
  strana je njezinoj koži na kojoj samo jedan ožiljak -
  blaga posjekotina palmina lista, svjedoči da su i njoj
  dosuđene godine, mimeze zelene i smeđe
  i zuj sjena što najavljuje zrele skakavce,
  
  svilenu kolibu u kojoj se pati toliko dugo
  dok ljubljeni muškarac ne odloži šešir
  i posjedne je na koljena, krupnu i hitru
  poput drvene igle kojom mati šalje u svijet
  pisma za nevjeste željne egzotičnih prizora.
  
  Otok se ponekad raspukne pa zacijeli
  i njezini baloni hvataju komade tla
  krv ušivenu u izrezbarenu bilježnicu
  
  gdje ime njezina muškarca
  ulazi u slova. Ona ih sklanja ponosno
  nespretno se crveneći kao stella nova
  koja joj je donijela sretnu ljubav
  
  dočim je prohodala i ovila se resama
  od mirisnih oblaka i ugaslih vulkana.
  Rodila se kao žena, a jedno kratko vrijeme,
  u naramku nauljenom kitovom mašću,
  
  bila je djevojčica, kći i sestra. Pažljivo njeguje
  kapu sijedog muškarca, a njegov štap
  maže mlijekom od biljaka čije ime ne zna izgovoriti.
  Na njezinu jeziku njezin muškarac i ljubav nose isto ime.
  
  Livia