Svi moji pokušaji su bilo osuđeni na propast iz jednog očitog razloga. Moj cilj je bio jako apstraktan (želim do ljeta super izgledati u bikiniju i sl.) i nisam imala pojma što zapravo radim.

Ja idem na dijetu. Eto, na dijeti sam. I što sad? Nisam se nikad zapitala što ja točno mogu, a što ne mogu. Ako ne mogu, kad ću moći. Mogu li ja ustati s kauča i otići trčati maraton? Ne. Ne bih ga mogla niti otpuzati, a kamo li trčati. Pitanje je bih li to puzanje preživjela.

Uvijek sam mrzila trčanje. To mi je baš bilo i grozno i naporno i jako teško. Od same pomisli da moram obuti tenisice bi mi došlo da zaplačem (bilo je svega par pokušaja). I onda bih ja tako, prilično demotivirana, otišla trčati i trčkarala besciljno dok me ne bi počela boliti slezena, okrenula se i otišla doma. I, naravno, zaključila da je trčanje zlo. Sad se veselo spremam za svoju prvu utrku.

Nitko od nas u početku ne zna što može. Zato su nam potrebni testovi.

Za početak našeg novog života, trebamo sami sebi dokazati da mi to možemo. I zato trebamo tri mala cilja. Skroz mala. Zašto tri? Jedan se odnosi na fitness, jedan na prehranu i jedan na motivaciju.

Što je bitno kod biranja tih malih ciljeva? I ciljeva općenito da se razumijemo? Da su održivi prije svega. Ako svaki dan kasnim na posao, nema nikakvog smisla kao fitness cilj zamisliti da ću sići jednu stanicu ranije iz tramvaja i prehodati dio puta, a zapravo toliko kasnim da bi mi se bilo najpraktičnije teleportirati.

Ne smiju biti i nešto što već radimo. Ako svaki dan idem pješice na posao to mi ne može biti cilj jer onda cilj ne ispunjava svoju svrhu.

Ti početni ciljevi trebaju biti dovoljno mali da nam ne budu teški ili neugodni, ali opet moraju biti dovoljan izazov.

Moji početni ciljevi su bili - fitness cilj uvijek umjesto lifta koristiti stepenice. Čini se jednostavno, ali morala sam se podsjećati da ne idem liftom i nije mi se baš uvijek dalo. Noge su mi bile jako zahvalne za malo protezanja, a ja sam se već nakon dva dana počela osjećati jako ponosno na sebe kad god bih hodala uz stepenice.

Prehrana - kao cilj sam si zadala da barem jednom dnevno pojedem komad (ili šalicu) voća i barem jednu porciju povrća. I to s ečinilo jako jednostavno jer sam bila uvjerena da jedem dosta voća i povrća sve dok se nisam uhvatila da za večeru užasnuta žvačem jabuku jer sam shvatila da nisam uopće jela voće taj dan.

Motivacija - taj dio mi je bio najteži jer o motivaciji nikad nisam razmišljala. Dijeta je dijeta, eventualno mogu uključiti vježbanje, ali koga briga što te pokreće i tjera dalje. Odlučila sam pisati dnevnik svaki dan. Tek nekoliko rečenica, samo da se prisjetim koliko sam bila uporna i koliko je nekad znalo biti teško. I koliko sam bila ponosna na sebe.

To je to za početak. Tako malo, a ipak jako puno. I meni se činilo jednostavno i nepotrebno dok nisam došla do kraja tjedna i shvatila da sam uspjela i zo bez greške. Nakon toga sam bila sigurna da mogu dalje.