ponedjeljak, 24.03.2008.
F.R.I.E.N.D.S
|
Znam, nevjerojatno je, još jedan post u roku od tjedan dana.... Ali jednostavno nakon doživljenih trenutaka nisam mogla opet ostat tiho, jer neke stvari zaista ne razumijem. Možda je to moja glupost ali... možda ovaj put ipak nije...
Doživjela sam šok. Ne hipovolemijski. Količina tekučine u meni je na normali. Ja sam doživjela ona psihogeni šok. Naime, sad je odjednom sve ok? Kaj? Od kad? WTF? Ja sam oduvijek smatrana budalom. Za koga? Pa mislim…. Imala sam i ja sranja u životu i ona su me obilježila. Nisam živjela ko ostali i nisam dobivala sve potrebne informacije o življenju i međuljudskim odnosima kao i svi drugi. Zar me to čini manje vrijednom osobom? Pravi prijatelj te voli sa svim tvojim manama. Dakle, dužan je pomoći ti bez obzira na sve. Naravno i ti njemu. I nakon svega, nakog godina, nakon suza i tableta za smirenje, nakog izgubljenih godina života zbog živciranja i straha, jako boli kada ti netko kaže: « Nisi bio tu kad mi je bilo najteže!» , a učinio si sve što je bilo u tvojoj moći. Učinio si onolko koliko ti je mozak i tijelo dopustilo u teškim trenucima. Prijateljstvo je kompromis, kao i svaka veza između ljudi. I oprost prvenstveno. Ljudi su bića koja griješe. Ima puno onih koji su pogriješili više i gorije nego ja, ali samo se ja vidim u masi. Samo sam ja ta koja, kad nešto fula, ne zaslužuje oprost i možda priliku da obijasni... No, možda je to ipak i istina. Možda stvarno ima pravo. Ja sam protiv svih. Ja igram mutne igre. Sve ću ih prevarit…. Ma da mi je vidjet samo taj moj plan. Da ga znam, možda bi mi bilo lakše… al kad neznaš vlastitu priču onda si u kurcu. Jer ja sam, po tom «svom planu», sve ljude odvukla na svoju stranu, ali oni su svi zapravo protiv mene…. Čak ni ja koja sam napisala ovih 9-10 rečenica ne razumijem kaj one znače ali eto… to sam vam ljudi moji ja. Bar mi je tak jednom rečeno… napisano…. svejedno…. A sada….. nikom ništa. Sva sreća da nisu svi ljudi takvi. Da ima onih koji razmišljaju svojom glavom i koji su me do sad dovoljno dobro upoznali da znaju tko sam, što sam i kako funkcioniram. A takve osobe se zovu Prijatelji. Oni pravi, najbolji Prijatelji. I neće me sudit ako kažem nešto krivo. I neće okretat druge protiv mene i neće ispemetat riječi mojih rečenica da bi one zvučale uvrijedljivo po nekoga i znat će kad sam tužna, i plakat ćemo zajedno i djeliti smjeh i cugu. Ali neće reć da nikada nisam bila tu kad mu je trebalo, i neće me ostavit na cjedilu niti nigdje drugdje izvan Zagreba, neće sve što kažem shvatit kao uvredu, nego će okrenut na zajebanciju, ali u slučaju da zaista nešto pogriješim, reči će mi, popričat ćemo, nećemo se derat i upadat si u riječ, nećemo ne razgovarat više nikad, posvađat se za vjeke vjekova. Jer to Prijatelji NE rade. Isprike koje sam imala za dat sam dala. I ako shvatim nakon mjesec dana da ipak ima još nešto, ispričat ću se. Nije mi teško pogazit svoju riječ ako je za prijatelja i ako sam stvarno kriva, ali ako nisam, svoje riječi neću gazit i neću se ispričavat. Ne očekujem ništa za uzvrat. Ništa. Evo ISPRIČAVAM se ako je ovaj post nekoga uvrijedio. Opet mi nije bila namjera kao što nikad ništa ni nije bilo, ali ću svejedno ispast zadnja kuja. U to sam uvjerena. E pa ako mi je to sudbina.... Deri!! Htjela bi zahvaliti par ljudi, točnije 5-ero ljudi, što su uvijek bili uz mene, osobito jednoj osobi koja je sama, na svoju inicijativu vjerovala svojoj intuiciji. Hvala ti draga što si vjerovala u mene....  |
