Alright hear this

Kako to već kod mene ide u nekim fazama, tako sam sada u jednoj da ne želim više biti sa dečkom (u prošlom postu nazvah ga frendom, pa ću tak i ubuduće). Izdržala sam tri mjeseca života s njim, izgubila tonu živaca zbog nekih njegovih sranja i šta sam dobila? Ništa! Zapravo jesam, dobila sam život u metropoli, što sam i htjela. Htjela sam otići iz svog gradića. Tamo me ubijala rutina, dosada. Ovdje nije tako. Ima toliko puno stvari za iskušati, toliko mjesta za obići, a još nisam ni počela!

Prvih mjesec dana je najgore bilo. Ali je prošlo. I zato se ne želim toga prisjećati. Ali moram napisati da sam se totalno razočarala u ljude, pogotovo na poslu. Tako nešto hladno i neljubazno, odvratno. Ali kako se ja kao pravi blizanac privikavam na sve, lako sam i preko toga prešla. Mogu biti najbolja i najmilija, ali mogu biti i prava kučka. A da ne spominjem njihovu ljubomoru! Ma te purgerice se mogu sramiti i ništa više! Ionako ne mislim dugo ostajati na ovom poslu, prvom prilikom bježim iz ove ludnice i to idem do kraja, do samog vrha!

Nikad samouvjerenija, a kad se sjetim o čemu sam razmišljala prije pola sata... dođe mi da se smijem sama sebi kako mijenjam raspoloženja. Odlučila sam ostaviti mog frenda na miru, da uživa u svom životu, sa svojim problemima, a ja ode nekim novim putevima, tražiti sebe, i biti sama. Jer često, u skoro svakoj vezi, izgubim sebe. Zato što se predam. A to ću sada mijenjati.

Sviđa mi se što ovdje svatko ide svojim putem, ne obaziru se previše ljudi na nikoga. A i svega sam se nagledala dosad. Neki dan je cura rigala na stanici, a svi su okrenuli glavu. Zanimljivo!

Ne sviđa mi se što sam usamljena. Ali nije da mi fali sad obitelji i moji prijatelji, da ne mogu bez njih, nego jednostavno jednom tjedno ili dva puta mjesečno da se vidim s njima i meni dosta. Baš sam postala sebična. Ali to mi je dovoljno. Šta ću.

U svom gradiću sam bila samo jednom otkad sam otišla. I nisam shvatila koliko mi fali dok nisam došla tamo i čula naglasak koji nije purgerski, ljude koji ne govore kaj! Pa to je bilo fantastično! Nadam se da se neću toliko prilagoditi i to stalno govoriti, kaj bum? kaj buš? a kaj sad?

Ali dobro se nosim, nema nostalgije, barem ne one pretjerane. Ponekad me nešto podsjeti na moj gradić, ali onda samo osjećam neku sjetu. Drago mi je što sam tamo živjela, ali mi je draže što sam sad ovdje.

Iako ne baš sa nekim prelijepim iskustvima, za početak, ali sad sam ovdje i uživam u otkrivanju svega! I svima preporučam drastične promjene u životu!