Mala, Velika moja (rođeni 23, strijeljani 42)

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih 28.
Bilo ih je pet hiljada
i
28.
Bilo ih je više nego što je ikad i u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Mi,
koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi,
koji smo nadživjeli tenkove a nikog nismo ubili
mala, velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj
jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj
je li se moglo nazad dok je posljednji put,
crven kao komunizam,
gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budučnost ljubavi.

Nije bilo tajni u polegnutoj travi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Nije bilo tajni u raskopčanom prvom dugmetu
tamo gdje svršava vrat.

Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vlakovi koji se vračaju prazni i pusti,
bili su vlakovi...
i makovi...
i s njima,
s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova
krv.

A na Kalamegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i Obalama Rastanka, na Crvenim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
ćekale su Ane, Zoje, Žanet.
Ćekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dat će dječacima.

Nisu se vratili.

Preko njihovih
strijeljanih očiju presli su tenkovi.
Preko njihovih
strijeljanih očiju.
Preko njihovih
nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih
izrešetanih iluzija.

Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi
sada čekaju kao grobovi.

Mala, velika moja,
večeras ćemo za njih
voljeti...


IZET SARAJLIĆ

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.