|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Echoes of the future have filtered through time. There will be no light... Ablaze within the divine spectrum. Remnants of an enchanted past have fallen.
The swollen tides of conviction engender desolation. Crying into deaf ears as a voluminous portent is sifted swiftly into dust. Its particles woven into an ominous tapestry. Overcast upon our blindness playing the instruments of betrayal. Heedless of deception. Sparks ignite kindling dormant embers giving way to the fire of comprehension the torch shall be passed on. Limitless are the horizons that beckon us.Upon the path of resplendence as rainbows are released from the prisms keeping the heart of the Corona. Beating until the end of time.
| 18-tarja_turunen-c... |
The Child will be born again. That siren carried him to me. First of them true loves singing on the shoulders of an angel without care for love n` loss.
Bring me home or leave me be. My love in the dark heart of the night. I have lost the path before me. The one behind will lead me
Take me. Cure me. Kill me. Bring me home. Every way. Every day. Just another loop in the hangman`s noose.
Take me, cure me, kill me, bring me home. Every way, every day I keep on watching us sleep.
Relive the old sin of Adam and Eve, of you and me - forgive the adoring beast.
Redeem me into childhood, show me myself without the shell. Like the advent of May I`ll be there when you say: time to never hold our love.
My fall will be for you. My love will be in you. You were the one to cut me, so I`ll bleed forever
Legend says that when grief overpowers happiness
the northern star loses its light and falls down on earth
where thee become a man. One person alone can help.
Lujiza Brown
Tom Riddle
Neven Lepir
Daniel Lepir
Lacuna Coil
Lexy Slytherin
Sharon McKorner
Vanja Miller
Mellissa Bellatrix Angel Eden Lair
Alexis Amber Mariah Tonks
Amelia Gabrielle Goth Riddle
Evelyn Owens
Peter Manuel McRowan
Thomas Holopainen
Mark Brown
Elizabeth Brown
Elaine Brown
Elizabeth je nervozno zapalila cigaretu. Drugu ili treću zaredom. Nije bila sigurna. Uhvatila je Markov upitan pogled dok se smještala na udobni kauč. ''I?'', upita on, glasom koji je odavao nestrpljenje i blagu paniku. Elizabeth samo odmahnu rukom. Da je na umu imala bilo kakvu rečenicu koja bi opisala situaciju u kući Brownovih, vjerojatno ju ne bi mogla izgovoriti. Vilica joj se kočila od bijesa. ''Što da radimo?'', upita Mark ponovno. Dobacila mu je oštar pogled. ''Neću joj dopustiti da se vrati u Hogwarts. Što se mene tiče, ostat će u sobi do kraja života'', prosiktala je, pogleda prikovanog za jednu zamišljenu točku na visokom crnom zidu koji je odvajao Lujizinu sobu od dnevnog boravka. Tišina isprekidana nervoznim lupkanjem Elizabethinih dugih noktiju po drvenom stolu ispunjavala je prostoriju tijekom narednih nekoliko minuta. U konačnici, ona se ustade. Odlučnim koracima se približila odškrinutom prozoru. Promotrila je nekolicinu sniježnih pahuljica koje su se pretvarale u vodu, u prozirno ništavilo, dolazeći u dodir sa tlom. ''Sve bih podnijela. Podnijela bih da joj je dečko auror. Podnijela bih da je trgovac bijelim robljem. Podnijela bih da je druge rase. Podnijela bih da ima dvije glave.'' Otpuhnula je pramen plave kose što joj se nadvio nad lice izobličeno od ljutnje. ''Ali neću podnijeti što je izabrala mutnjaka. Želim samo najbolje za nju. Nikad neću prihvatiti Toma Riddlea.''
***
Lujiza je već satima bezvoljno ležala. Činilo joj se kako je njezin krevet postao tvrđi i neudobniji nego ikad prije. Sklopljenih očiju, pokušavala je smisliti način za bijeg. Ne samo iz te sobe čiji su joj se zidovi činili toliko stranim i tijesnim, nego i od svojih roditelja. Od svoje obitelji. Od svog starog života. Pokušavala je, ali nije uspjela. Situacija joj se učinila bezizlaznom, ali nije imala namjeru odustati. Ne tu. Ne tad. Mark i Elizabeth nisu vrijedni toga, proletjelo joj je kroz glavu. Cijelo vrijeme je prevrtala svoj štapić među prstima. Bijes i mržnja koje je osjećala polako su ustupale mjesto panici.
''Lujiza...'' Zvuk čarobnog ključa, a potom i škripa vrata i prijekoran glas njezine majke trgli su ju iz razmišljanja. Uspravila se u krevetu. ''Jesi li se predomislila?'', upita Elizabeth, oslonivši se na dovratak. Lujiza ju ošinu pogledom. Htjela je vrisnuti, htjela je baciti najbliži predmet koji joj se našao pri ruci u nadi da će pogoditi svoju majku u glavu, ali je njezinim mislima u trenu prošla jedna ideja. Ustala se. ''Da...'', prošaputa u konačnici. Oduvijek je bila izvrsna glumica. ''Jesam. Preći ću u drugu školu.''
Elizabethine usne se razvukoše u osmijeh. Osmijeh koji se Lujizi učinio neopisivo odvratnim. Izvadila je ključ iz brave i laganim zamahom ruke joj pokazala da priđe. Poslušala ju je. ''Znala sam da si ti pametna djevojka, Lujiza'', rekla joj je majka nadmeno.
''Oh, da, jesam. I upravo zato ću ostati s onim koga doista volim! Crucio!'' Elizabeth zavrišta i pade na pod, previjajući se od bolova. Lujiza je odlučno projurila kraj nje, ne obazirući se niti na jedan od bolnih vapaja koji su proparali zrak. Činilo joj se da svaka sekunda koja je protekla dok nije stigla do ulaznih vrata duža od vječnosti. No, vrata bijahu zaključana. Pokušavala ih je silom otvoriti, osluškujući ubrzane korake kako joj se približavaju, sve dok nije shvatila da u ruci i dalje drži štapić. ''Alohom...''
''Drži ju, Mark! Ne daj joj da pobjegne!'' Elizabethin razjareni povik se zaorio uskim, zamračenim hodnikom. Prije no što je uspjela dovršiti izgovaranje čarolije, Lujiza je osjetila očev snažni stisak na svojim ramenima. Počeo ju je nemilosrdno vući. Što dalje od vrata. Što dalje od mogućnosti da pobjegne. Boljelo ju je, ali ne u toj mjeri da bi vrisnula. Nije htjela pokazati slabost. Opirala se. U konačnici, Mark ju odgurnu. Tresnuo ju je o zid toliko snažno da je pala na mramorni pod. Sve se odvijalo prebrzo da bi se moglo sagledati i shvatiti.
''Ostavi ju na miru!'' Za tren joj se učinilo da je tresak ulaznih vrata i poznati glas koji se probio kroz njezine ubrzane uzdahe i povike njezinih roditelja samo plod mašte. Samo iluzija.
No, Elizabeth i Mark se trgoše. Oboje usmjeriše pogled ka vratima, gdje je stajao Tom. Držao je podignut štapić u ruci. Lujiza ispusti uzdah olakšanja. ''Lujiza, jesi li dobro?'' Ne obazirući se na to dvoje ljudi koji su ga promatrali očima punim neskrivene mržnje, prišao joj je. Pružio je ruku ka njoj i ona ju prihvati. Pomogao joj je da se ustane. ''Da... mislim da jesam.'' Kimnula je glavom i uputila mu blagi smiješak. Tračak zbunjenosti se očitovao u njezinim plavim očima, ali nije željela ništa pitati. Znala je da nije pravo vrijeme za objašnjenja.
''Tom Riddle. Kakvo iznenađenje'', reče Elizabeth kiselo.
I njegovo lice je poprimilo sličan izraz. ''Drago vam je što me vidite, zar ne?''
''Isto kao što je i crvu drago kad vidi ribu'', odvratio je Mark. U trenu je požalio što nema štapić pri ruci. Požalio je što neće imati priliku da izgovori smrtonosnu kletvu i da već jednom završi s tim. Požalio je zbog mnogo stvari koje su dovele do rješavanja situacije na ovaj način, ali je bio svjestan činjenice da je njihov plan propao. Elizabeth ga pogleda. Očajno. Bijesno. Razočarano. Uplašeno. Jer, da... oboje su znali da je Tom osoba s kojom se nije bilo pametno igrati. Koliko god da su ga mrzili, nisu se usuđivali napasti ga. Niti na jedan način.
''Hajde, idemo...'', šapnuo je Tom Lujizi. Nježno ju je gurnuo prema vratima. Elizabeth i Mark su nemoćno gledali za njima. ''Platit ćeš mi. Ne znam kad, ne znam kako, ali platit ćeš mi'', procijedila je Elizabeth kroz zube, prije no što su se vrata zalupila. Tom i Lujiza ju nisu čuli. Ili se jednostavno nisu obazirali.
''Kao da si znao da te trebam.'' Lujiza se ponovno nasmiješi. Njezine su oči sjale ljepše i jače od zvijezda u zagrljaju noćnog neba. Tom joj uzvrati osmijeh. Dodirnuo je njezin hladni obraz na koji su se lijepile lagane pahulje. ''Nisam smio dopustiti da ostaneš s njima. Shvatio sam da nešto spremaju.'' Privukao ju je sebi i spustio poljubac na njezine promrzle usne.
''Htjeli su da napustim Hogwarts i... tebe.'' Uzdahnula je.
On se namršti. ''Očekivao sam nešto slično...'' Stisnuo je njezinu ruku. ''No, ne brini. Više nam ništa ne mogu.''
''Imaš pravo...'', odvratila je, potpuno sigurna u to. ''A kamo sad idemo?''
Nije odgovorio. Aparatirao ih je. Našli su se pred zidinama visokog dvorca, okruženi zimzelenim drvećem vječnih šuma. Ledeni vjetar je nemilosrdno udarao, lomio grane i tako polomljene ih raznosio unaokolo, upozoravajući na početak sniježne oluje. Lujiza je zadrhtala. Postalo joj je još hladnije. ''Gdje smo mi?'', zapitala je zbunjeno, gledajući oko sebe.
''U Finskoj...'', odgovorio je brzo, prije no što je ponovno primio njezinu ruku i poveo ju prema visokim vratima dvorca.
