ponedjeljak, 15.01.2007.

...SLUŠATI SRCEM...

Nisam od onih osoba koje se lako otvore. Uglavnom sve držim u sebi.
I sreću i tugu. Naročito tugu. Znam da to nije dobro, ali takva sam. Mislim,
pravi prijatelj će osjetiti, i na moje osjećaje odgovoriti će osjećajima punim
razumjevanja, i to će biti dovoljna utjeha. Jer, jednostavno imam osjećaj, ako
počnem pričati o onom lošem što mi se događa, neću se moći zaustaviti, do
kraja ću se i rasplakati, i upropastiću dan i sebi, i dragim ljudima. A to ne volim,
volim ih nasmijati, vidjeti ih sretne. I uglavnom to i radim, čak i kad bih plakala na sav glas, izigravam ''dvorsku ludu'', da bih njima, dragim ljudima, izmamila osmijeh.
I tada i meni bude lakše... jer, sjaj tog osmijeha padne i na mene...

E, sad, nije da i ja nekad ne kukam. Prosto, dođe trenutak kad više ne mogu,
kad moram izbaciti iz sebe to što me muči, ispričati nekom... Ali, ne bilo kome...
Na prste jedne ruke mogu izbrojati ljude kojima sam u stanju povjeriti se. I ti ljudi su,
ustvari, i jedini koje smatram pravim prijateljima, onim zauvijek. I smatram da oni
to znaju, iako im ne govorim. Jer, ni takve stvari ne volim često govoriti . Ali, takve
stvari bi trebalo osjetiti. Međutim... Ljudi valjda čuju samo ušima, rijetko čuju i srcem.
I samo ono što čuju prihvaćaju... ono neizgovoreno, to se ne čuje... nije pretvoreno u riječi, samim tim nema oblik... ni jasno značenje...

...Ponekad shvatim da ljudi koje smatram pravim prijateljima, za koje sam
ubjeđena da me znaju, rijetko slušaju srcem... možda ne znaju... ili znaju,
ali ne žele, jer priznaju samo onu izgovorenu riječ... ona neizgovorena za njih
nema težinu... Iako je snažnija i glasnija... jer dolazi od srca...

13:16 | Komentraj (3) | Printaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Copyright by:Prihvati nesreću kao životnu situaciju... Dizajn by:Freaky Layouts