petak, 24.08.2007.
ŽoG ili škola za pamćenje
Već neko vrijeme razmišljala sam da napišem nešto o ovoj temi. O ŽOG-u, ili za one koji nisu čuli, o Ženskoj općoj gimnaziji Družbe sestara milosrdnica. Prilično dugačko ime za jednu srednju školu, ha? Teško je bilo kad na nekim dokumentima treba u onu malu "kućicu" upisati ime srednje škole 
Prije dvije godine maturirala sam u ŽOG-u. Te četiri godine bile su najljepše godine moga života. A ŽOG je tome najviše "kriv" 
A sve se dogodilo sasvim slučajno. Listanje novina u potrazi za srednjom školom, jedan poziv na nagovor mame, simpatična časna sestra na telefonu, dolazak na upis, i to je to. Kad sam se upisala, nisam ni sanjala što sam upisala. Bila sam skeptična u vezi svega toga. Jer upisala sam se možda dan-dva nakon što sam prvi put uopće čula za tu srednju školu.
Mama i sestra vjerojatno nikad neće zaboraviti moje oduševljenje već nakon prvog dana i "običnog" upoznavanja sa curama iz razreda i razrednikom. Već sam taj prvi dan vidjela koliko je razlike postojalo u pristupu razrednika nama učenicama. Nešto sasvim drugačije od svega što sam prije toga imala prilike iskusiti.
I tako su krenuli moji prvi srednjoškolski dani. Na početku je bilo malo čudno gledati same cure u razredu, časne sestre kako predaju nekoliko predmeta, molitvu na početku i na kraju svakog radnog dana... Ali brzo sam se navikla na sve. Nisam sigurna ni da li sam se trebala privikavati. Sve je nekako bilo tako prirodno, baš onako kako bi jedna škola trebala izgledati.
Jedan sat mi je posebno ostao u sjećanju s početka školske godine. Ajde spomenut ću, bio je to sat geografije 
Ali moje sjećanje nešto manje se veže uz samo gradivo geografije. Naime, profesorica je na početku sata ispitivala. Tako je prozvala jednu učenicu da dođe pred ploču. Primjetila sam kako učenica nije baš upućena u ono što smo radili, ali ipak je stalno nešto pričala s profesoricom. Onako kako mi to kažemo - "izmotavala se". Bila sam potpuno sigurna da će izvući barem trojku. Kad je odjednom profesorica poslala učenicu na mjesto i rekla joj da to ona može bolje naučiti, mome iznenađenju nije bilo kraja. Učenica je dobila jedinicu! Tada sam prvi puta pomislila onako uistinu da je ta škola posebna. Na tome običnom satu geografije doživjela sam nešto što u osnovnoj školi nisam mogla ni pomisliti. Oni koji su imali "dugačak jezik" redovito su najbolje prolazili. Znala sam da je profesorica postupila pravedno, i to mi se jako svidjelo.
Kako su dani prolazili, vidjela sam da i na ostalim satovima profesori slično reagiraju. Shvatila sam da tu vlada pravednost. Da nije bitno koliko ćeš brbljati, nego koliko ćeš naučiti. I da će tvoje učenje uvijek biti pravedno nagrađeno. To mi je ispočetka, ali i kroz iduće četiri godine, bila najveća motivacija za učenje.
Toliko lijepih uspomena imam iz te škole. Bilo je dana kada sam s grčem odlazila u školu radi nekog usmenog ili pismenog ispita. Baš kao i ostali srednjoškolci u drugim srednjim školama. Ali ta škola kod mene nikada ne izaziva grč, neki strah. Kad god bi došla tamo, osjećala sam se sigurnom, kao kod kuće. Znala sam da imam prijateljice iz razreda koje su uz mene, da imam profesore kojima se mogu bezbrižno obratiti, časne sestre koje će biti tu ako me brine i nešto što nije vezano uz samu školu. Pod odmorima, šetajući onim hodnicima, gledajući fotografije sa brojnih panoa, pozdravljajući sa "Hvaljen Isus" i profesore i časne sestre, slušajući glazbu iz cd-playera koji su bili stavljeni u svaki razred, trčeći u dućan ili pekaru po nešto za jelo... znala sam da se osjećam sretno i ispunjeno. Bilo je tako posebno prije prvog sata ili nakon zadnjeg izmoliti jedan Oče naš ili Zdravo Marijo.
Često sam na satovima slušala i o životnim temama. Onima vezanim uz gradivo, i onima potpuno nevezanim. I mogu reći da sam toliko toga naučila, a da to tada nisam bila ni najmanje svjesna. Neki ljudi koji su išli u druge srednje škole danas nama bivšim "žogicama" znaju reći kako se vidi da smo išle u "drugačiju" srednju školu. Ne znam po čemu se to točno vidi, ali meni je to drago čuti. Iako sam svjesna i sama koliko sam bogatstvo tamo dobila. Svjesna sam da me ta škola promjenila na bolje, da je od mene učinila bolju i zreliju osobu.
Danas, na moj prijedlog
, i moja mlađa sestra ide u ŽOG. Jako je zadovoljna školom, svojim razredom, razrednicom... Nadam se da nikada neće požaliti što se upisala baš tamo, iako je mogla birati bilo koju. Jer znam da nije postojao niti jedan trenutak u kojem sam ja požalila što sam baš tamo. I što više vrijeme odmiče, svjesnija sam što sam tamo besplatno dobila.
Vjera u Boga i neka posebna povezanost koja proizlazi iz te vjere jest ono što tu školu čini različitom od većine ostalih srednjih škola. Iako nije lako biti djelatnikom ŽOG-a. To sigurno zahtjeva mnogo više davanja i strpljenja od bilo koje druge škole. A za takvo davanje potrebna je ljubav prije svega. I zato mislim da bi učenice uvijek tamo trebale biti na prvome mjestu. Jer na kraju krajeva, škola postoji baš radi njih.
Vjerojatno se treba posebno pripaziti kod zapošljavanja djelatnika. U toj školi nije uvijek dovoljan profesor koji dobro objašnjava gradivo. Nego i onaj koji je spreman davati se i više od toga. Koji je spreman truditi se biti - čovjek - u istinskom smislu te riječi. Naravno, svi mi griješimo, i to nije ništa čudno. Bitno je da se osoba trudi. Trud će učenice uvijek prepoznati. Baš kao i manjak truda. Ali to je zadatak nadležnih osoba, u čiju sposobnost uopće ne sumnjam
Toliko puta sam je imala prilike iskusiti... I mislim da će ta škola uvijek biti posebna, dok god se u njoj proslavlja Bog. Dok god to bude cilj i učenicama i djelatnicima.
Toliko riječi postoji u meni koje bih htjela izreći za tu školu. Ali ni to ne bi bilo dovoljno, ni to ne bi pokazalo što mi je ta škola značila, i što mi još uvijek znači. Ako još uvijek sumnjate da li je ta škola različita od drugih, upitat ću vas nešto. Jeste li imali priliku doći u školu prije prvog dana prvog razreda srednje kako biste provjerili u koliko sati počinje nastava, a da vas već tada sama ravnateljica oslovi imenom?
Kad je došao zadnji dan srednje škole, ili tzv. norijada, bila sam jako uzbuđena. Čitavi 4. razred preletio mi je kao tjedan dana. Kao da sam se bojala prihvatiti da je to zadnja godina. I na norijadu sam shvatila da je to stvarno to. Nema više
Ali nisam htjela biti tužna. Htjela sam proslaviti te četiri godine radosti, ljubavi, odrastanja... Znajući da ću uvijek moći pokucati na vrata ŽOG-a bez straha da me netko neće prepoznati ili da me neće primiti. I znajući da je moja budućnost na putu kojim sam krenula zahvaljujući svemu što sam tamo stekla.Što više reći, nego - doista škola za pamćenje
- 00:07 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
