ponedjeljak, 07.05.2007.
Toplina za gudbaj
Neka draga osoba ili osobe požele vas vidjeti, pozovu vas na kavicu, u kino, ili u svoj dom. Provedete s tim osobama dosta vremena, družite se, pričate, smijete se, možda i molite... I onda nakon nekog vremena kucne čas rastanka. Možda zagrljaj, možda pusa, možda samo koji bok i čuvaj se :)
I sjednete u tramvaj, u auto, u bus, i gledate kroz prozor, i više vam one ulice i ceste kojima ste dolazili na mjesto susreta ne izgledaju isto. Sve je nekako ljepše, vi ste sretniji. I onda shvatite, postoji u vašem srcu nešto novo. Svaka topla riječ, svaki izmamljen osmijeh, svaki topli pogled, svaki savjet, svaki zagrljaj, ostao vam je u srcu. I sada osjećate toplinu koja kao da vam grije čitavo biće. O kako lijep osjećaj.
Znate kad se možda i ne vidite često s nekom osobom, kako mislite kako to i nije pošteno što se s nekim možete vidjeti gotovo svakodnevno, a s nekim jedva jednom u mjesecu, u pola godine, u godini... I onda je ta toplina kao poklon te osobe, nešto za rastanak. Nešto što će živjeti u mom srcu i što će me podsjećati da je život ljepši jer na ovom svijetu postoje takvi ljudi. Jer u mom životu postoje takvi ljudi.
A ono što mi je najljepše, uvijek u takvim prilikama imam osjećaj da mi je Bog izuzetno blizu, da me izuzetno ljubi. I shvatim da je preko te meni drage osobe On sam djelovao, pokazao mi koliko sam Mu vrijedna i koliko mi je spreman darovati. Jer nekako sve to ne liči na zemaljsko davanje i primanje. Ono je uvijek sebično i više liči na nekakvo trgovanje. Ali ovo je drugačije, u tim dragim osobama prožima se i Božja ljubav prema nama.
Samo što mi ljudi to često ne primjetimo. Primjetimo samo tugu zbog rastanka. Razmišljamo samo o tome kad će sljedeći susret. Možda brinemo da li će nas se ta draga osoba više uopće sjetiti u sljedećih par mjeseci. Ma počne nas mučiti milijun tužnih stvari. A ne primjećujemo onaj poklon koji je ta osoba tako tiho i s ljubavlju ubacila u naše biće, ne primjećujemo - toplinu za gudbaj...
Plodovi dozrijevaju zaslugom sunca,
ljudi sazrijevaju zaslugom ljubavi.
Julius Langbehn
- 22:29 -
