ponedjeljak, 02.04.2007.
Ne boj se jer Ja sam s tobom
Sinoć sam bila jako lošeg raspoloženja, osjećala sam se tako bezveze. Nisam ni u čemu pronašla nešto što bi me usrećilo. Nisam više vidjela ni ljude u svom životu koji mi puno znače. Izgubila se sva zahvalnost. Bilo mi je žao zbog toga, ali nisam znala kako da si pomognem.
Slučajno sam naišla na neku stranicu otkud se mogu downloadat neke knjige. Tako sam išla isprobati i downloadati jednu knjigu u kojoj su bila zapisana iskustva običnih ljudi koji su u svoj život pustili Isusa da uđe, da postane njihov Gospodar, Otkupitelj, Brat i Bog. Pročitala sam dosta brzo sve priče, a na kraju jedne je pisalo da razmislim o tome da li je i ovo što sam sad pročitala Isusovo djelo, da li je to blagoslov iz Njegove ruke. A u srcu sam znala da je, osjećala sam da je sa mnom. A do prije nekoliko trenutaka sam bila tako sama. Nije bilo prijatelja, nije bilo nikoga s kim bi mogla tu večer popričati onako kako sam htjela. I sve riječi prijatelja nisu bile dovoljna utjeha. Jer ipak, potpuna utjeha samo je u Njemu.
Negdje sam davno pročitala da su ti trenuci naše tuge i suza kada im ni ne znamo pravi razlog, posljedica naših grijeha. Sve ono loše što svakodnevno činimo, sebi i drugima. I znam da si i sama milijun puta obećam da neću više činiti to i to. Obećam si da neću više griješiti, da neću pasti pod utjecaj zla, da ću biti jača od grijeha. Ohrabrim se, kažem si da ja to mogu uspjeti.
I tako, nakon što pročitah tu knjigu sa svjedočanstvima svih tih običnih ljudi koji su upoznali Isusa u svom životu, nešto kao sveti mir bilo je u meni. Osjećala sam neopisivu Njegovu blizinu. A ono što je posebno - osjećala sam se radosnom, punom života. Što je bilo stvarno čudo - jer nisam mislila da bih se tako mogla osjećati tu večer. Izmolila sam i Križni put od Bonaventure Dude. Križni put pun citata iz Biblije, pun misli koje su me potakle na razmišljanje.
Zatim sam se sjetila opet svih svojih grijeha, slabosti... dok sam molila Molitvu predanja. Kad sam Mu rekla, Bože, uzmi sve od mene što me rastavlja od Tebe. Oh, kako li sam samo osjećala da je svaki moj grijeh ono što me udaljuje od Njega. A kad sam daleko od Njega, kako uopće mogu biti iskreno radosna? Nema tog zlata koje bi moglo tako zasjati na meni, kao iskreni osmijeh koji srce šalje ljudima. Srce koje shvaća koliko ga Otac ljubi, koliko ga stalno doziva, koliko ga ne pušta iz svog zagrljaja... i kako mu ne broji grijehe. Ne da ih ne broji samo, ma On ih vječnom Ljubavlju prašta.
Ali grijeh je taj što čovjeka udaljuje od Boga. Što ga šalje u propast. Sotona je taj što omamljuje čovjeka. I znam da sam milijun puta rekla da mogu protiv zla, da sam jaka da to izdržim. Da ne želim više griješiti. Ali nisam si htjela priznati da nisam dovoljno jaka. I nikad neću biti dovoljno jaka da pobjedim sotonu. Pa što sam ja? Običan čovjek koji bez problema može podlijeći sotoninim činima.
Shvatila sam da jedino Bogu mogu iskreno reći. Uzmi sve od mene što me rastavlja od Tebe! I to želim, to iskreno želim, to sam iskrenim srcem zavapila. I znam da me čuo, i znam da sam ja čula Njega, jer tako sam se rasplakala... Da sam se poslije toga osjećala kao da sam dušu ispustila. Ne dušu, nego ono zlo što je mamilo dušu.
Da, uistinu, sama ne mogu protiv sotone, protiv grijeha. Ali sa Ocem sve mogu. On je svemogući, nema jačeg od Njega.
On je onaj koji je uz mene i u radosti i u patnji. Ali i u svim kušnjama zloga. I kada me grijeh namami, neću mu podleći, ne zato jer ja to mogu pobjediti, ne zato jer sam jača od grijeha, nego zato jer je Bog sa mnom, a zajedno možemo pobijediti i grijeh! Bog je sa mnom!
Još jednom te molim, dragi Bože. Uzmi sve od mene što me rastavlja od Tebe! Uzmi sve! Želim ti biti blizu! Doista od srca to želim...
Ovce moje slušaju glas moj,
i ja poznam njih, i za mnom idu.
I ja im dajem život vječni,
i neće propasti dovijeka,
i nitko ih neće oteti iz ruke moje.
Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od sviju,
i nitko ih ne može oteti iz ruke Oca mojega.
Ja i Otac jedno smo.
(Iv 10, 27-30)
- 00:04 -
