utorak, 30.01.2007.
Vjetar se vezat ne može...
Kad se malena djevojčica igra svojom lutkicom, pa joj netko uzme tu lutkicu iz ruku, počne plakati. Žao joj je jer ona voli tu lutkicu, treba ju kako bi se mogla igrati s njom, kako bi ju mogla češljati i odijevati. Ipak je to - njezina lutkica.
Jesmo li i mi često takvi? Gledamo li na ljude oko sebe kao na svoje vlasništvo? Da li nam je zato tako teško prihvatiti nečiji odlazak, nečiju smrt? Često kažemo - imam prijateljicu, imam prijatelja. Imam najbolju prijateljicu. Kad nam ta najbolja prijateljica kaže da neće moći više tako često biti uz nas iz određenih razloga, mi ćemo se čuditi i biti tužni.
Nijedna osoba nije naše vlasništvo. Možemo i trebamo ih gledati kao Božje darove, ali ne kao ono što mi posjedujemo, nego ono što bezuvjetno primamo. I nije smak svijeta ako netko odluči otići, ako netko zbog nekog razloga odustane od našeg prijateljstva. Ljudi su takvi, nije na nama da im sudimo. Budimo zahvalni za sve što smo primili od ljudi, budimo zahvalni za sve što smo mogli dati ljudima, i neka nam to bude iskra svjetlosti koja će nam davati snage kada zapnemo u mraku.
Lijepo je to što možemo biti tu za druge. Kada je drugi u potrebi, što možemo pomoći, što možemo reći makar jednu riječ, ali da je iz srca. Bog nas traži da služimo ljudima, da istinski služimo jedni drugima. Ali ne kao bogovima, nego radi Boga.
Ne smijemo biti ovisni o ljudskim odnosima, o ljudima, o svemu što ljudi čine. To ne znači da moramo prezirati ljude, naprotiv, trebamo ih ljubiti. Ali ljubav isključuje ovisnost, ropstvo, ona uzvisuje slobodu. Svakome je s jednakom ljubavlju dana, i tebi, i meni, i svakome čovjeku. Lijepo je imati drage ljude uz sebe, a još je ljepše ljubiti ih takvom ljubavlju. Onom koja ih neće zarobljavati, onom koja neće sadržavati ovisnost. Nego onom kojoj će ljudska sloboda biti na prvom mjestu.
Svi se mi često osjećamo bespomoćno i jadno kad nas draga osoba napusti, kada izgubimo neko prijateljstvo... Ljudski je biti tužan u takvim situacijama. Ali ne i očajavati cijeloga života. Nema te sile koja bi bolje okrenula kazaljku na satu našem života od ove Božje.
I da ne mislite da sam takav naslov uzalud stavila. Ljudi oko nas su doista poput vjetrova. Nekad su topli i pušu u našem smjeru, griju naša srca svojim riječima, djelima, pogledima... Nekad su hladni, ne obaziru se na naše boli i pregaze nas bez pitanja. I ne možemo ih vezati uz sebe. Jer ne postoje lanci i okovi u ljubavi. A kako pjesma dalje ide..?
Vjetar se vezat ne može, tu samo ljubav pomaže... I to je istina. Milijun puta u životu zabolit će nas ljudska djela i riječi. Puno puta ćemo morati prihvatiti odlazak drage osobe. Puno puta ćemo morati preći preko nekih stvari i oprostiti. Ali znamo da ćemo voljeti te osobe. I samo prava ljubav pomoći će nam da prihvatimo kako ljudi nisu lutkice s početka priče. Prava ljubav će ljubiti i kada nije sve savršeno. I kada je najteže. Prava ljubav nikoga neće zarobiti. Dopustit će da ljubav ostvari samu sebe. U svoj svojoj veličini - vlastitoj neznatnosti oslikanoj križem.
- 00:20 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
