subota, 16.12.2006.
Kada mi jednom pokucaš na vrata...
*predbožićno je vrijeme, bliži nam se rođenje Isusa, svi se trudimo dočekati Ga čistih srca, bez grijeha...
pa kao neki sićušni motiv da doista ovoga Božića krenemo boljim putem, neka vam bude i ovaj post... 
Toliko toga smo doživjeli,
toliko toga ćemo još doživjeti u ovom životu,
znamo i sami koliko smo puta zaplakali,
kada smo sve drhtali od sreće,
koliko puta nismo znali što bismo sa sobom,
koliko puta smo željeli, a nismo i dobili...
Znali smo se smijati tuđim nedostacima,
znali smo ogovarati sve oko sebe,
znali smo propuštati najbitnije stvari,
znali smo ostati imuni na nečiju patnju,
znali smo stajati, a trebalo se pokrenuti...
Ipak...
Znali smo i donijeti nekome osmijeh na lice,
znali smo dati zagrljaj kada je bilo potrebno,
znali smo pomoći nekome u nevolji,
znali smo boriti se iako se činilo nemoguće,
znali smo praštati po uzoru na Njega,
znali smo davati ne očekujući ništa zauzvrat,
znali smo trpjeti, biti gaženi, patiti do granica bola...
Sve je to život,
kao sunce što se prošeta po nebu
tijekom vedrog dana,
mi se šećemo ovim životom,
ali kao što sunce zađe,
doći će kraj i našem svijetlu na ovome svijetu...
I kad nam duša odleprša u zagrljaj dragome Bogu,
što li ćemo tada misliti, kako ćemo se postaviti..?
Hoće li nam se srce raspuknuti pred tolikom Ljepotom?
Pred čistom ljubavlju?
A zašto smo onda na zemlji često tako slabi,
zašto tako često pogriješimo,
pa opet obećamo da ćemo biti bolji,
ali onda opet popustimo zlu,
i tako uvijek ispočetka...
A sve, uistinu sve što nam treba jest vjera.
Vjera da ćemo se jednom susresti s našim Gospodinom,
da će nam se srce rastopiti od tog prizora,
da ćemo se iskreno pokajati za sve,
da ćemo zamoliti za oprost,
i da će nam ta silna Ljubav sve oprostiti...
I onda se pitamo zašto tako često griješimo,
zašto se ponašamo kao bezvjernici,
zašto Ga ponovno razapinjemo svojim djelima?
Zato što nam je vjera slaba,
zato što se osjećamo premalo za veliku vjeru,
ali moramo se pokrenuti,
moramo shvatiti da je to Njegovo obećanje.
Ako ne vjerujemo Isusovim riječima,
onda možemo nazvati sve oko nas velikim lažovima...
Pa što su ljudi spram svemogućeg Boga...
kapljice koje On tako brižno čuva i vodi,
kao da smo najsjajnije zlato Njegove škrinjice...
Zato pokrenimo se,
molitvom, djelima, riječima,
s ljubavlju krenimo naprijed,
uzmimo tu Ljubav za ruku,
i budimo spremni prihvaćati svete planove,
budimo spremni prihvatiti izazov,
gradimo vjeru kroz molitvu,
zamolimo Ga da nam poda tu čvrstu vjeru,
jer sami ne možemo ništa,
bez Njega smo samo prah i pepeo,
ali s Njim smo jači no što možemo zamisliti...
Zamolimo Ga da nam daruje svoga Duha,
zamolimo Ga da nam oprosti sve što nas slabi,
zamolimo Ga da nas ojača u stvarima koje nas znaju pobjediti,
zamolimo Ga da se i ovoga Božića rodi ponovno za sve nas,
u srcu svakoga od nas,
kao novi početak za sve nas...
Kada nam jednom pokuca na vrata našega srca,
da znamo pronaći ključ i širom ih otvoriti,
da znamo postaviti sag ljubavi po kojem će se ušetati,
da znamo biti slika Njegova...
I više od svega,
zamolimo Ga da mognemo svim srcem ljubiti Boga i bližnjega,
da možemo sve činiti na slavu Njegovu,
a kako bismo doista postigli cilj našega života,
zamolimo Ga da nam ulije u naša srca,
istinsku ljubav prema svetome Križu.
I nećemo nigdje naći veći motiv da budemo bolji,
veću privrženost i ljubav,
no u tom izmučenom, krvavom
licu Raspetoga...
- 00:07 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
