četvrtak, 26.10.2006.
Sada znam...
Sada znam koliko nam se
Bog svakodnevno daruje,
koliko je tu s nama,
koliko je prisutan u našim životima.
Sada znam kako je lijepo
pogledati u sunce,
osjetiti tu toplinu i svjetlo,
kao da mi Bog stavlja ruku na rame.
Sada znam kako je
predivno imati prijatelje,
kako je predivno osjetiti Njegovu ljubav,
u njihovim zagrljajima i pogledima,
kako je predivno osjetiti Njegovu podršku
u njihovim riječima,
kako je predivno osjetiti Njegovu blizinu
u njihovoj spremnosti da budu tu za mene...
Sada znam kako je radost dio života,
kako je osmijeh najveće čudo našega vremena,
kako se ljudi jedino na osmijeh osvrću dvaput,
kako osmijeh poput niti povezuje ljude,
kako se osmijeh dobiva besplatno i od nepoznatih ljudi,
kako se osmijeh daje besplatno i nepoznatim ljudima,
kako osmijeh čini neke trenutke posebnima,
kako je osmijeh ogledalo naše volje
da ljudima pokažemo da su sjajne zvijezde
na nebu našega života.
Sada znam kako nema vrijednijih riječi
od riječi upućenih Bogu,
sada znam da nema uzvišenijih riječi
od riječi molitve,
sada znam da bez molitve nema života,
sada znam da je molitva oaza
u koračanju pustinjom našega života.
Sada znam da treba vjerovati
u naše ciljeve i želje,
sada znam da se radost množi
kada se dijeli s drugima,
sada znam da ne treba ići svijetom zatvorenih očiju,
nego ih otvoriti i gledati oko sebe.
Jer toliko je malih stvari na ovome svijetu,
koje nam Bog daje da osjetimo da je tu,
ali u njima se ne skriva ta radost za kojom tragamo,
one nam mogu biti poput žica gitare,
ali one ne sviraju bez nečije ruke,
ta ruka skriva se u nama,
to je Božja ruka,
kojoj trebamo dopustiti da sklada melodiju
istinske radosti našega srca.
- 22:14 -
