petak, 06.10.2006.
Isuse moj...
Svaka suza iz tvoga oka,
svaki trn na tvojoj glavi,
svaki udarac bičem po tvome tijelu,
svaki grč na tvome licu,
bio je znak koliko nas ljubiš,
bio je znak vječne ljubavi dragog Boga.
U svakom grču na licu bolesna čovjeka,
svakoj tuzi u srcu usamljenoga,
svakoj boli na duši ostavljenoga,
svakoj bori na licu umornoga,
možemo prepoznati Tebe,
možemo vidjeti Tebe,
možemo iskusiti Tebe.
Zar nije bilo dovoljno,
svoj si život poklonio,
sebe si nam darovao,
suzama si svojim platio,
platio najveću moguću cijenu,
da nama podariš šansu za vječnost.
Zar nije bilo dovoljno,
Isuse moj,
da nam cijeloga sebe predaš,
u ruke nama,
zar nije bilo dovoljno..?
Kolika to ljubav mora biti,
da ljubi tolikom puninom i predanošću,
tolikim žarom i radošću,
da joj ni to sve nije bilo dovoljno.
Želio si nam dati nešto više,
želio si nam se predati zauvijek,
živjeti kraj nas,
želio si nam pomagati i u ovom životu,
želio si nas usmjeravati,
dati nam snage da uspijemo kada nas život pritisne,
želio si s nama nositi ovaj ponekad težak križ.
Zar ti onaj tvoj nije bio dovoljan?
Kolika to ljubav mora biti,
da ponese sve križeve ovog svijeta,
koliko jaka, čvrsta i sigurna,
da vjerovati u nju znači primiti Tvoju pomoć,
koliko čudesna,
da zna sve moje križeve,
sve moje tuge,
sve neispunjene želje...
Isuse moj,
željela bi Ti reći,
od srca Ti zahvaliti,
izreći Ti svu hvalu i slavu ovoga svijeta,
ali kako kad je moje srce premaleno,
kako kad ponekad u čovjeku ne prepoznaje Tebe,
kako kad ponekad svoga bližnjega ne primjeti...?
Možda sam premalena da ti svu hvalu darujem,
ali dovoljno sam velika da ti kažem iskreno hvala,
vjerujem i nadam se da će biti dovoljno,
makar je malena mrvica spram onog što si ti meni dao...
I kad se sjetim što si nama svima darovao,
koliko nas ljubiš i koliko ćeš nas uvijek ljubiti,
kakva si nam obećanja ostavio,
kakve riječi za život darovao...
Kad se toga svega sjetim,
zna mi ponekad suzica niz lice poteći,
jer osvrnem se oko sebe,
i ne vidim da se itko toga prisjeti,
ne vidim da itko to pokušava uopće shvatiti,
ne vidim da je nekome stalo...
Katkad se pitam,
jesi li jako tužan zbog toga,
da li te duša zaboli kad pogledaš na ovaj svijet...?
Ili ti je naša vjera,
naše molitve,
naša predanost,
dovoljna da ti radost bude jača od tuge...?
Samo kad bi svi ljudi znali ophoditi se,
bar s polovicom onoga što im je dano,
svijet bi bio ljepši.
Shvaćam da je nekima manje dano,
da će se od takvih i manje tražiti,
ali znam da je nekima dano ipak puno više,
a ne znaju to prihvatiti,
ne znaju se s tim nositi,
jer ne žele,ne žele prihvatiti da ih Bog želi takve kakvi jesu.
Isuse moj,
oprosti nam zbog toga,
gledaj našu vjeru, naše molitve,
a ne našu nemoć i slabosti...
I budi uz nas,
jer sami ne znamo i ne možemo,
mi Te trebamo...
- 15:04 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
