nedjelja, 03.09.2006.
Sveta Ispovijed...
Čovjek cijeloga života pokušava pronaći sebe, pokušava doseći nešto više, stalno nečemu teži... Koliko god puta se popeo visoko, dosegao sreću, dođe trenutak kada ga zahvati i tuga, i onda opet pada. Kao Isus pod križem. Ono što je važno, što je utješno, čovjek ima mogućnost ponovno se dignuti. Ponovno i ponovno. Po uzoru na Isusa.
Kada sam kao 11-godišnjakinja odlazila na ispovijed, za mene je to bio jedan običan ritual. Iako neobičan i poseban, ali neshvaćen u očima jedne djevojčice. Jer kako čovjek odrasta - rastu mu i razmišljanja, shvaćanja, misli... Jedino što sam tada osjećala prije nego što sam odlazila na ispovijed bila je trema i neka znatiželja. Otići u ispovjedaonicu, reći svoje grijehe, izaći - i ponovno je sve po starom. Naučila sam da će mi grijesi biti oprošteni. Ali naravno čovjeku treba vremena da nauči, to počne shvaćati, da počne o svemu dublje razmišljati. A ta škola traje cijeli život.
Prije nekoliko godina odlučila sam više o tome razmišljati. Pokušala sam dokučiti što je to što čovjeka može ponukati da uđe u ispovijedaonicu, i drugom čovjeku kaže sve svoje slabosti, propuste... Ali nedokučiva je volja Njegova. I planovi.
Shvatila sam da je najveći razlog - sam grijeh. Shvatila sam kolika je to prepreka "na putu prema gore", prema potpunoj sreći... Prema konačnom cilju. Jer redajući grijeh za grijehom gradimo zid u našem srcu, između Boga i nas. Svaki grijeh je poput jedne cigle, što ih je više, zid je viši, a mi smo udaljeniji od Gospodina. Grijeh umanjuje ljepotu molitve, ljepotu ljubavi, ljepotu samog življenja...
Danas polako shvaćam koliki poklon me svaki put čeka u onoj maloj hostiji, u onoj "kućici" s ispisanim slovima - "Ispovjedaonica". Grijeh nas ruši, guta ono najljepše u nama, a mi ljudi - slabi i nemoćni - padamo, pokleknemo toliko puta. A kolika je to Ljubav, da može oprostiti toliko puta s jednakom iskrenošću kao i prvoga puta. S jednakom ljubavlju i žarom. Toliko puta na Njega bacimo kamen, a On nam svejedno daje priliku da počnemo ispočetka. Kakav prijatelj je Isus... :)
I prije nekoliko dana sam bila na ispovijedi. Dok sam tako stajala u redu, pripremajući se što ću reći, promatrajući ljude oko sebe uočila sam kako neki idu od ispovjedaonice do ispovjedaonice i čitaju ime svećenika koji ispovjeda. Neki izaberu jednog, pa tamo stanu u red, neki se pak jednostavno okrenu i odu van. Nijedan im nije bio dovoljno "dobar". Kako mi je to ružno vidjeti. Dobiti takav poklon, iz Njegovog prevelikog srca, a onda se odnositi prema Njemu na ovakav način. Čak i ona izreka kaže - poklonjenom konju se ne gleda u zube. A mi uvijek tražimo više u životu, čak i kad imamo sve, ni to nam nije dovoljno. Dobimo nešto ovako predivno, ali spremni smo cjepidlačiti i u tome.
Koliko smo mi puta u životu nekome oprostili? Koliko smo puta oprostili istoj osobi? Da li smo to činili s ljubavlju i iskrenošću? Ili smo si razmišljali kolike smo budale što to radimo?
Bog, najveća i svemoguća Ljubav prašta nam uvijek iznova. Jedino što traži je iskreno pokajanje. A mi jedni drugima ne možemo oprostiti. Mi, ljudi, često ne želimo dati jedni drugima šansu za bolje sutra. Otkud nam pravo da sudimo jedni drugima? Ljudi smo, griješimo, nemojmo si posvojiti ulogu Svemogućeg oduzimajući jedni drugima tu priliku.
Mogla bi još puno riječi napisati razmišljajući o ovoj temi, pa će biti bolje da uskoro stanem :) Koliki su mir i radost skriveni u ovom sakramentu, tolika zahvalnost bi trebala izvirivati iz nas. Kako je lijep osjećaj znati da si dobio novu priliku, da ideš dalje, znajući da ćeš vjerojatno opet pasti, ali vjerujući da ćeš se uz Njegovu pomoć ustati. Po ko zna koji put - ali da ćeš staviti taj križ na leđa i krenuti dalje ovim svijetom. A kad ti se jednom opet dogodi da padneš, znaj da uvijek postoji jedna ruka koja se pruža svakome čovjeku s jednakom ljubavlju, Božja ruka istinskog praštanja...
- 23:36 -
