nedjelja, 13.08.2006.
Međugorje u mom srcu...
Prije nešto manje od mjesec dana osvanuo je dan kada sam i ja dobila priliku posjetiti Međugorje. Nisam se nikad puno raspitivala niti sam puno znala o događajima i ukazanjima u tom malom mjestu. Jedino sam se par dana prije više počela pitati zbog čega to mjesto toliko i dan danas nekom posebnom snagom vuče k sebi srca cijeloga svijeta. Tako sam malo više saznala o ukazanjima, o vidiocima, ali opet nije bilo vremena da saznam nešto više jer je brzo došao i dan kada sam krenula put Međugorja 
I tako je osvanuo jedan pravi ljetni dan, vrijeme je bilo prelijepo, nijednoga oblačka na nebu...Prvo što sam primjetila kada sam došla u Međugorje, kada sam se prošetala ulicama, promatrala mjesto, jest neki MIR. Bila sam u dosta gradova, i u Hrvatskoj i u ostaloj Europi, bila sam i u Lourdesu, ali nigdje ovakav mir nisam imala prilike osjetiti. U to vrijeme kada sam ja bila, nije bilo baš previše ljudi, našlo se jedino nešto stranaca. Prvo sam otišla do crkve, ali ono što sam ipak najviše htjela vidjeti jest mjesto gdje se Gospa ukazala vidiocima po prvi puta. Temperatura je bila jako visoka, sunce je grijalo onako kako u tim krajevima najbolje zna :) Ali unatoč tome, bila sam odlučna da odem na brdo gdje se prvi puta ukazala. Mislila sam da će biti napornije, ali iznenadilo me kako sam se brzo stvorila na tom mjestu. Korak po korak hodajući po kamenjaru i odjednom sam ugledala kip Gospe, a zatim i raspelo. Prišla sam kipu Gospe, još sam razmišljala dal da kleknem, pošto je kamenje bilo ugrijalo od sunca, ali kad sam prišla, nisam više ništa mogla razmišljati. Samo sam kleknula, pogledala prema gore, i počela moliti...Dosta dugo sam tako ostala, i da sam mogla, najradije bi tamo ostala cijeli dan i noć. Stvarno neki predivan osjećaj, neopisiv. Vjerojatno zbog toga što sam tako istinski osjećala, kao nikada u životu, da Gospa čuje svaku moju riječ molitve. I što je najvažnije od svega - da ga stvarno razumije. Nisam baš imala puno vremena, ali vidjela sam sve što sam namjeravala vidjeti.
Došla sam s ciljem da vidim Međugorje, da vidim jednostavno to mjesto mira, onda da vidim mjesto prvog ukazanja, i naravno da vidim i crkvu. Nisam očekivala ni tražila ništa više, a dobila sam toliko. Dobila sam neki poseban blagoslov i snagu za dalje. I kad se ovog trenutka vratim mislima na ono mjesto kada sam klečala ispred Gospe i molila se, osjetim nešto posebno, osjetim da me prati, osjetim da je tu :) Tako je već sad bar jedna moja molitva uslišana, a nju sam je s posebnim žarom molila - da bude kraj mene, moje obitelji i mojih prijatelja, da moli za nas, da nas vodi na svakom koraku...Po volji Njegovoj :)
Kada sam se vratila, odlučila sam malo više saznati o svemu vezanom uz Međugorje, i tako sam pročitala dosta toga što mi je još više učvrstilo vjeru na putu uz Gospu i Isusa. Ali pročitala sam i neke manje lijepe stvari, kako mnogi ljudi ne vjeruju iskazima vidioca itd. To nije umanjilo ono što sam ja doživjela i još uvijek osjećam zahvaljujući Gospi Međugorskoj. Gospa se mogla ukazati svima njima koji ne vjeruju, mogla se ukazati cijelom svijetu, tako da ju svi mogu i vidjeti i čuti i osjetiti. Ali nije. Jer zlatna nada leži u jednoj poznatoj rečenici...Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! :)
Znamo da je Gospa vidiocima i svima nama prenijela mnoštvo poruka. Mislim da bi se sve one mogle sažeti u jednu, onu koju je vidiocima prvu rekla. Naš život smrću ne završava, već počinje. Tko to istinski spozna i prihvati, ima najveći motiv da ovaj život živi u radosti. Posvećujući ovu sadašnjost - ovaj most - ovaj život s ljubavlju Bogu i ljudima.
BVB!
- 21:33 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
