utorak, 11.07.2006.
Putevi Gospodnji...
Često se zamislim nad svojim životom, sjetim se raznih stvari...Sjetim se vrtića, sjetim se prvog dana škole... Sjetim se prijatelja u osnovnoj školi... Sjetim se kako sam se u petom razredu osnovne preselila, došla u novu sredinu, pa se sjetim prijatelja iz te osnovne...Sjetim se ljudi koje sam poznavala prije, a već godinama za njih nisam čula. Sjetim se prijateljica koje sam znala nazivati i najboljim...Iako tek danas shvaćam pravo značenje te riječi najbolja...Sjetim se zatim srednje škole, kako se moj život ponovno probudio, krenula sam na jedan novi, ljepši put. Pa se sjetim ljudi iz srednje, pa još nedavno sam ih viđala svaki dan...A sada..sada su mi u život ušetali neki novi ljudi, ljudi s faksa, ljudi iz različitih sredina..ali svi su mi oni - jako dragi ljudi.
I onda zastanem. Kad sam se doselila tek u ovaj kvart, kad sam trebala prvi put ići u tu osnovnu, nisam dobro znala ni put do škole...Bilo me je strah da ću se izgubiti idući kroz taj parkić kroz koji se mora proći. A samo dvije minute mi je trebalo do škole :) Sjetim se tog pomalo neugodnog osjećaja prolazeći kroz nepoznati dio grada..Sjetim se i prvih odlazaka na sladoled s mamom i tatom, odlazaka na trg, kupovine s mamom...I onda na tom istom trgu, sjetim se prvih poljubaca, zagrljaja, rastanaka...
Kada sam kao sedmogodišnjakinja prolazila tim trgom, naravno da mi nikad nije palo na pamet tako nešto da bi se tamo moglo događati ikada...
Samo kad se vozim tramvajem od doma do grada, koliko mnogo mjesta nosi neke uspomene, one lijepe i one manje lijepe...Pa samo kad prošećem kroz svoj kvart do jezera...Mjesta su katkad doista čudesna, uz mnoga nas vežu uspomene, uz mnoga smo emocionalno vezani. Za mnoga nas je život vezao jednom čudesnom niti...
I tako..sjetim se svih ljudi, sjetim se tih mjesta, brojnih događaja, sjetim se načina na koji sam upoznavala te ljude..Doista su nevjerojatni..Čak i oni ljudi koji su mi sada najbliži, najbolji prijatelji.. Susreli smo se, povezali na čudesne načine. Tako čudesne da mi jedino ostaje da Bogu zahvalim što mi ih je darovao, da budu svjetlo mom životu.
Zatim..kad se sjetim svakodnevnih situacija..Kad me nešto muči, rastužuje, smeta..
Kako On uvijek pronađe pravi način da mi obriše suze s lica 
Tek onda shvatim kako onaj moj put kojim sam se htjela utješiti nije bio pravi, nego onaj koji mi se čini najmanje dobar - upravo me na taj put dovede Gospodin. I onda shvatim koliko je pravi, koliko mi blagoslova nosi.
Nakon svega samo mi dođe da kažem koliko su uistinu čudni putevi Gospodnji...Pletu mrežu našeg života, a vjerujem da se svi bar malo naježimo kad razmislimo o svom životu, o nekim situacijama, o ljudima koji su na tako čudesne načine ušli u naš život...Baš onda kad su nam najviše trebali...
- 22:20 -
