subota, 22.04.2006.
If tomorrow never comes...
Možda vas je začudio ovaj naslov, ali upravo sam slušala tu pjesmu slučajno, i nekako sam se sjetila da bi mogla nešto o tome reći.
Da li ikada razmišljamo o tome..da li smo svjesni da je to moguće? Da li smo svjesni da svako jutro kada čujemo onaj dosadni zvuk budilice, i kada jedva otvorimo oči, da li smo svjesni koliki je to dar? Koliko možemo biti zahvalni Bogu što smo se probudili, što smo dočekali još jedno jutro, novi dan...
A kakvi smo mi ljudi, smatramo da je sve to normalno. Sve dok se jednog dana netko poznat ne probudi...dok neka draga osoba neočekivano ode s ovog svijeta.
Moramo postati svjesni da taj dan može biti i onaj posljednji. Moramo ga živjeti ne samo kao da je posljednji, nego moramo živjeti kao da ispijamo radost iz svakog trenutka, iz kapljice kiše, iz proljetnog sunca, iz prijateljskog zagrljaja, iz utješne riječi....
Najgore je što ljudi sve ostavljaju za sutra. Neku važnu stvar obavit ću sutra, sutra ću otići s prijateljicom na kavu, sutra ću toj osobi reći da mi je ipak draga, sutra ću nekome reći da sam ipak pogriješila, sutra ću se pomoliti jer sam trenutno preumorna.. Jesu li vam poznati ti trenuci, te situacije? To ne smijemo dopustiti, jer Bog nas je stvorio za svaki dan..da ga živimo punim plućima jer svaki je jednako dio našeg života. Jer čim jedan fali, slagalica nije potpuna, naš život nije život ako jedan dan tog života nedostaje.
Koliko ljudi u našem životu su nas dotakli na različite načine? A koliko ljudi u našem životu su s nama u dobru i zlu, koliko je s nama samo kad se smijemo i zbijamo šale, a koliko je i kada trebamo nečije rame i pruženu ruku? Kada trebamo lijepu riječ? Koliko nam znače ti ljudi, koliko ih volimo? Koliko stvari bi im dali, koliko trenutaka bi htjeli s njima provesti, koliko lijepih riječi bi im izrekli...Ali ih ne provedemo. Ali ih ne izreknemo. Najčešće zauvijek ostanu u nama. A ti ljudi nisu ni svjesni niti misle da su nam doista tako važni. A koliko bi topline i svjetla unijeli u njihova srca da im to kažemo? Ali ne, mi sve to ostavljamo za kasnije, za sutra, za mjesec, za godinu... Ili pak čekamo pravi trenutak. Pravi trenutak je svaki trenutak. Jer nikad ne znamo kad će nas dragi Bog pozvati k sebi. I za pet minuta možemo otići s ovoga svijeta. Ne pišem to da vam utjeram strah u kosti, da se prepadnete toga, nego da postanemo svjesni koliko je to moguće, koliko se to na svijetu doista i događa. Jer Bog ne bira ni godine ni vjeru. Ni bogatstvo ni siromaštvo. Jednom nas sve otpuše s ovog svijeta. A ostaje samo ono što smo urezali, ostaju topla srca koja smo ugrijali lijepom riječju, osmijehom i zagrljajom.. Ostaju topli pogledi, ostaju naša djela, ostaje naš trud. A sve drugo biva izbrisano.
Zato dok još nije kasno, dok još kročimo ovom Zemljom, recimo onima koje volimo da ih volimo, recimo im koliko nam znače, recimo im hvala za sve što su učinili za nas. Nemojmo dopustiti da se jednom kada bude prekasno budemo sa gorčinom pitali da li će netko znati koliko ga volimo...da li će netko znati koliko smo ga cijenili, da li će netko znati koliko je traga ostavio u našem životu. Recimo to svakom prijatelju, ali recimo to i Njemu. Mislim da ni s Njegovog lica osmijeh neće izostati ;)
- 00:26 -
