|
Moj život je mozaik sastavljen od hrpe loših uspomena.
subota, 01.05.2010.
Puno tema. Malo vremena. Probat ćemo uvalit sve u post. ^^
Dragi moji, eto mene opet. Školica počela. Rawr. Ocijene su mi se jako snizile. Pogoršale. Kemija je grozna. Moram to popravit, ali... Teško je.
Muči me i uveseljava činjenica da još ima maaalo do kraja. Bojim se, hoću li stići srediti ocijene, ali se i iskreno veselim. Prošla sam na audiciji za HGZ i za Povijesni muzej. Dva koncerta će biti malo naporna, ali sretna sam. Zavoljela sam ja tu glazbenu. Jako. Htjela bi upisati i srednju, a neki dan sam ozbiljno razmišljala o akademiji nakon srednje. Nedostajat će mi sve to. Prijatelji. Koncerti. Čak i profesori... Zavoljeli su me. A i ja njih.
Mislim da sam se indirektno posvađala s jednom bf. Nije bitno zašto. Ali nakon 2 godine poznavanja shvatila sam da samo trošim vrijeme na nju. Curi očito nije stalo do mene. Uopće. Pa ne mora ni meni onda. Kad se samo sjetim koliko sam se brinula. Koliko sam suza prolila zbog nje. Napisala sam joj pjesmu. Pjesmu koja joj vrlo realno prikazuje što osjećam. Kako mi je. Nadam se da će shvatiti jer ju ne želim izgubiti. Rekla sam joj da ju mrzim. Ne, ne mrzim ju zaista. Mrzim način na koji se ponaša prema meni. Ne mora me obožavati, ali... Pa daj samo mi reci da me ne voliš i idemo dalje. Nije kraj svijeta. Muči me. Osjećam se užasno. Ne, neću više trošiti život na krive ljude. To uvijek kažem, i... Opet mi se dogodi. Zašto se tako brzo otvorim ljudima? Zašto im povjerujem? Zašto?
Muči me i moj život. Tako je... Oprostite na izrazu, ali sjeban. Danas mi je sinulo... Ova rečenica točno opisuje moj život: "Moj život je mozaik sastavljen od hrpe loših uspomena."
Ponosna sam na sebe. Htjela bi da mogu vratiti vrijeme. Da mogu ponovno proživjeti život. Donijeti drugačije, bolje odluke. Ispraviti greške. Imam osjećaj da je sve što napravim krivo. Svaki korak u mom životu je greška. Usavršavam taj mozaik. Nažalost. Bojim se nastaviti. Bojim se života. Ako je sad ovako teško... Kako će biti ubuduće? A ja se i dalje nadam. Nadam nemogućemu. Nadam sreći.
Eto ljudeki to je to za sad. Stvarno nemam volje za pisanje. Žao mi je. Izbacila sam to iz sebe. Hvala što me čitate. I ne mogu vraćat komentare. Nemam vremena. Komentiram nove posteke.
Do idućeg pisanja.
Vaša Dylan aka. FREAK-uša.
I da, nejavljene postovo ne komentiram. Da ne bi bilo svađa.
|
