|
Evo nešto malo drugačije ovaj put. Nisam planirala ovu priču, ali samo je nekako izišla iz mene. Zapravo, ja se još uvijek tražim. Ne znam točno što volim pisati, samo znam da me pisanje usrećuje. Isto tako, ne mogu procijeniti je li išta od toga što sam do sad napisala dobro (previše sam kritična prema sebi), pa vam još jednom dajem svoju pričicu, a vi procijenite. Do sad ste bili neizmjerno dobri prema meni, i puno vam hvala na tome, ali kad imate što za prigovoriti nemojte se ustručavati jer i to pomaže! Pozdrav svima! :-)
Čulo se lupkanje. Pravilno lupkanje. Stražar je ovu noć već unaprijed proglasio nemirnom. Počelo je sa sirenama koje su kao za okladu svako malo obznanjivale da se nešto događa, da se događa neprestano, i da vjerojatno nema ništa dobrog u tim događajima. Nastavilo se s nekoliko telefonskih poziva upozorenja na pripravnost, jer su se iz nekog nepoznatog razloga u gradu u zadnje vrijeme počele događati čudne stvari, jedna za drugom. A sad ovo lupkanje. Znao je da bi za njegovo dobro bilo najbolje da ostane na svom stražarskom mjestu - ali posao mu je nalagao drugačije. Prokleti posao! A mogao je otići na prekvalifikaciju! Ali ne - morao je slušati mamu!
Čekala ga je iza ugla, u čučnju, kao i svi grabežljivci kad se spremaju za napad. Kad joj je došao gotovo nadohvat ruku, zazvonio je telefon, i on je sa olakšanjem gotovo potrčao da se javi. No dobro. Odustala je od svog plana. Čula je helikopter negdje iznad glave, iznad zgrade, i zaključila da će ipak morati malo pripaziti kad će izlaziti van. Došlo je do te faze - oprez. Uvijek je bilo tako. Svaki njen dolazak u neki grad bio je praćen istim dočecima, istim događajima, istom atmosferom. Prvo nemir. Ljudi su osjećali da se nešto događa, nešto što nisu mogli definirati ali ih je prožimalo. Počeli su biti nemirni, svađati se. Nervoza, agresija, nasilje. Jedno je pratilo drugo. Drugi je bio kaos. Kad su se sve strasti rasplamtjele, nastupao je on. Povećana doza nasilja, krađe, ubojstva, vandalizam... Nakon toga, treća i četvrta faza bile su napad i oprez, a međusobno su se izmjenjivale. Ljudi su shvaćali da netko mora biti kriv za to, tražili su krivca, napadali su se međusobno, i pazili da njih netko ne napadne. Napad je bio najbolja obrana. Nisu se birale žrtve, a ona je znala da mora biti na oprezu jer u tako bezumnom stanju, ne birajući koga napadaju, mogli su doista napasti i nju. Morala se smiriti na neko vrijeme. Plan da pojede nešto zasad je morao zauzeti drugo mjesto. Morat će ostaviti čuvara na miru, i vjerojatno ovdje prenoćiti.
Mrzila je tako mirovati, jer je znala što to znači. Opet će početi promišljati o svemu, i prisjećati se svega, dok je napada gromoglasna tišina. Jer, bez obzira na sve, ništa osim stalnog pokreta ne može utišati viku u njenoj glavi. Osjećala je kako glasovi polako nadiru. Kako joj milijunti put kroz glavu prolazi pitanje - "Zašto ja?" Kad je bila dijete nije ništa shvaćala. Zašto se roditelji uvijek svađaju, zašto ju djeca u školi ne vole, zašto joj učitelji nikad nisu naklonjeni, iako je najbolja u razredu. U srednjoj školi ju je to počelo smetati, i kad je ušla u pubertet postala je prava mala buntovnica. Uostalom, zašto bi se trudila oko drugih kad je oni ionako ne prihvaćaju. Počela je izvoditi kojekakve nepodopštine. Nikad je nisu uhvatili, pa je uživala u tome. To je bila njena svojevrsna osveta društvu, u koje se nikad nije uklapala. Kasnije je počela shvaćati da je ipak problem u njoj. Kamo god je išla, kaos i nemir su je pratili. Nije vjerovala u paranormalno, ali polako je počela uviđati da ipak možda ima nešo u tome. Možda je zato svaki cvijet u njenoj kući uvijek uvenuo. Možda zato nikad nije imala ljubimca - svi su uvijek pobjegli. Ali zašto ona? Nebrojeno mnogo puta je tražila odgovor na to pitanje, ali - kako doista naći odgovor? Jednom je čak otišla kod vidovnjakinje. Pomislila je da bi u njenom slučaju to moglo možda i pomoći, iako je nevoljko to sama sebi priznala. No, kad je došla na ugovoreni termin, i kad je vidovnjakinja počela gledati u kristalnu kuglu dogodilo se nešto nevjerojatno. Ona nije puno očekivala jer se još uvijek nećkala sa svim tim mističnim stvarima, ali nije očekivala ni ovo! Vidovnjakinja je gledajući u kuglu prvo promrmljala "crno", pa nakon par sekundi uzviknula "Crno!", i zatim je vrišteći pobjegla iz sobe. Ona nije znala što da misli o tome. Vratila se kući zabezeknuta, promišljajući o svemu, i koliko još jedna šesnaestogodišnjakinja može podnijeti! Ubrzo je počela plakati. Prvo plakati, a zatim histerično plakati, vikati, i razbacivati stvari oko sebe. Zašto ju je majka uopće rodila?! Zato što nije mogla držati noge skupljenima! Za sve je ona kriva, kurvetina glupa! Požalila je tu misao čim joj se rodila u glavi, jer je voljela mamu. Ali u tom trenu je već bila u maminoj sobi i razbacivala njene stvari. Dobro, nije trebala, ali to ipak ne umanjuje krivicu njene mame! Nastavila je razbacivati njene stvari i raskrčivši pola ormara naišla je na skrivenu kutiju od cipela. Poznavajući njenu mamu, tu su vjerojatno neki dnevnici ili tako nešto. Salvete, pisma ili fan bilježnice. Odlučila je da će baš i to prerovati! (I pomislila, dobro da je mama na poslu pa može biti tako hrabra) Otvorila je kutiju i našla unutra nekoliko svijeća, neke predmete koje nije prepoznavala, i dvije crne bilježnice. To je to! Otvorila je prvu bilježnicu, i našla unutra hrpu nacrtanih simbola, pentagrame između ostalog, molitve koje nisu imale veze s Bogom, i osjetila je da ju je neki čudan osjećaj u potpunosti prožeo iznutra. Bilježnica joj je ispala iz ruke od straha. Bojala se primiti ju opet u ruke. Uzela je drugu bilježnicu. Sa strahom ju je polako otvarala, ne znajući što će naći unutra. Laknulo joj je kad je vidjela da je ovo ipak dnevnik. Stari dnevnik. Počela je nasumično čitati datume i zapise, i polako je sve više bila u nevjerici. Njena majka sotonistica? I njen otac? Tako su se upoznali?! Nije mogla vjerovati. Nikad nije bila prevelika vjernica, išla u crkvu ili tako nešto, ali se nadala i vjerovala da nešto dobro, nešto jače od svih, pazi i bdije nad ljudima. To joj je pomagalo u teškim trenutcima. A sad ovo? Ne bi nikad rekla za svoje roditelje da... Prekinula je misao. Prelistala je na kraj bilježnice, i vidjela da nije ispisana do kraja. Vjerojatno je u nekom trenu mama iz nekog razloga prestala pisati. Možda zato otad vodi normalan život, za koji svi znaju, i koji nikad ne bi dao pretpostaviti čime se bavila ranije. Tražila je posljednjih nekoliko zapisa. U jednom je naišla na opis rituala kojim su pokušali prizvati svog Gospodara. Snošaj je bio centralna točka rituala. Zapis nakon toga je bio da joj je majka trudna. Pogledala je datum, izračunala u glavi, i shvatila da je odgovaralo - radilo se o njoj. I poslije toga još nekoliko kratkih zapisa - s djetetom se nešto čudna događa, nešto nije u redu. Na kraju samo rečenica: "Što smo to napravili?"
(nastavit će se...)
|
