Upoznavanje balkanska iskrica - Stranica za upoznavanje
utorak , 25.12.2018.Priroda_Srbije
Click here: Upoznavanje balkanska iskrica
Srpski kralj Uroš I Nemanjić se oko 1250. Dvadeset osam godina, već? Očuvanost i bujnost izvornih ekosistema, bogatstvo faune, više od 170 vrsta ptica, oko 50 vrsta ribe, raznovrsne divljači, a naročito retkih i proređenih vrsta, ukazuju na očuvanu biološku raznovrsnost i izuzetan značaj toga područja. Pored bukove, tu su i grabova i hrastova šuma.
PAUN I ČAVKA Počeše ptice vijećati o tome koga će među sobom kraljem učiniti, pa paun zatraži da zbog ljepote za kralja postave njega. rituali P: Jedan od obreda je taj kad se vitezu dotaknu oba ramena s mačem, što je zapravo simbolično odsijecanje glave. Nemaju ti prigovori sporadi- čan karakter, i nisu, kako bi se moglo pomisliti, nekakva novotarija nastala tek s novom trostrukom etnonacionalnom kulturnom paradigmom stvorenom u Bosni i Hercegovini nakon raspada Jugoslavije. Učitelja sta mu bila mimo drugih jezikoslovec Matija Čop in matematik Leopold Karol Schulz pi.
Priroda_Srbije - Tako i neki ljudi zbog svojih namjera i nehotice zapadaju u nevolje.
O njima je odlučivao stručni žiri u sastavu: Mile Stojić, predsjednik i članovi Ljiljana Pavlović i Zlatko Sesar. U drami Tek među rešetkama sam osjetila slobodu Josipa Muselimovića osvjetljava se jedan bitan segment života, trajno prisutan u našem socijalnom okružju — težak i rekli bismo sumoran i bezizlazan položaj žene u patrijarhalnoj zajednici. Jezikom sudskog procesa, jasnom rečenicom i preciznim rječnikom Muselimović otkriva tu patnju suvremene Hasnaginice, osobe o čijim najvažnijim životnim pitanjima odlučuju drugi, odnosno nepisana pravila zajednice, osobe koja tek u paradoksu nalazi svoj izlaz, slobodu u tamnici. Kroz rekonstrukciju sudskog tijeka otkriva se smisao za psihološko nijansiranje, zaplet i rasplet događanja, dijalošku napetost, što sve govori o sjajnim literarnim predispozicijama ovog teksta. Pored snažnog socijalnog angažmana ova drama je i najprimjerenija mediju, tako da će njena realizacija doprinijeti i popularizaciji teme, ali i samoga žanra. Ubiće me neko iz tebe, da prođem, dijete, pusti me, bojim se obojice. Učila te pamet svračija, da sam druga nečija. Ne pucaj, sinko, u mene, jesam tuđa ničija, ali ne i drukčija. Zato se bojim za tebe! NESTAJANJE ŠUMNO Tako mala rijeka, po-tok, toka pola, a tako stalan huk odlaženja. Nestajanje, šumno u-vijek nadolaženje, pro-tok, protok... VRANE Drvo pod prozorom njihovo je, mrko saće na granama. Krivokljune, s večeri, posustale, ljuljaju se crne lađe piratske. Pobojim se, poješće me, iskljucati vrâne vrane pojele mi i orahe. Njihovo se kreštanje u moj sanak zabode, zvijezda tjera mjeseca. A jutro kad osvane, znaju li one sure, moje graktanje, vrane bijele. Na površini grančice, mreže stabla množe se. Popucaće, probiće, ispod kože pomoćnice kucavice, istanjene. Šta ću, srećo, reci mi, sa tolikim žilama, gdje krv mi se stvrdnjava, do zemlje bi zgrušana. Kod toliko krvovoda, kružnog toka i optoka, šta li će sa stablom biti, sa potkornim sokovima. Smrt te s njima islikava, stablo će se sasušiti. OŽILJCI ZA U GROB Dođu neke godine, kad ne sjećaš se otkuda ti kvržice nepoznate po prsima, iznad lakta modrice, otkuda. Ne stidiš ih se više, ne skrivaš, a niko ih ne primjećuje. PROSTO, HEMIJA Smiri se čovječe kažem svojoj krvi, život kroz tebe protječe; sve dok moje se zrnce vrti ti bi ljubila. Kad prestane da sniva, ja kad isteknem, jesi li ti još u zrncima, šta s tobom biva, krvi gdje si ti u smrti. USRED BIJELA DANA Išli smo niz rječicu crni pas i ja, za mnom je on šapama, pratio me ukorak. Nisam ga zapažao, ni on mene, kao, nije gledao. Put nam je prekinula voda. I kad smo zašli u naselje — koje zlo sam izbjegao, srce je tek tada tvrdo zakucalo, mogao sam biti raskomadan. Čudan neki čovjek, nikako da se sažali, piljio je kroza me, u oblak crn, lutalica, gladan, krepan pas. Od jutra, jednooko luda starica-nosorog, koji se samo svome štapu obraća, - ide cestom uz selo, niz selo, i sve to ponavlja do sumraka, kad prilegne da umre. Ali smrt je neće, zato mirno spava kao mrtva. I ne čuje neželjene korake, dok kaplju Stajića jabuke. Stajići, daleko su izbjegli, sada ovdje žive miševi. KAD BI MOGAO PUTEVIMA Na kojima ne bi sreo milo lice, dječije, sa strahom srne u očima, ispisano borama. Umno, poštovanog obraza, lice prikriveno sjedinama, bez pitanja i odgovora na mirnim usnama. Bolno lice, sveto čelo, koje se za odlazak sprema, i ovom svijetu sve je oprostilo. Kada bi mi dano bilo da ne sretnem onoga u kome bi se prepoznao, iz koga bi proplakao. GRLICA Sletjela da pokljuca bosioka sjeme, osušene ikrice što ih posijah. Iš, kurvice, rumenperko, ljepo-tico, u peru sve ti je. UZ DAH Sazrijeva mi u plućima ruža, rana konačna. Tu toplo joj je, mekano, tu ružica diše. Ruku, oko sam slavila, a u vaz-duhu, u dahu sve — slava je. Dah kada izdahne ni rane nema više. Kad krene da kane, u oku ne ostane. U tamu kad zađe, tamno tamo nađe i ne osvane. To je mrtva suza, ista, na kraju što zablista. SUNCE, PLATINA Sijaš li negdje, kada te od moga oka zaklanja crna magla, duboka. Griješ li ti nekoga, dok kroz srce moje klize ledenice krvotoka. SREĆA JEDINA Ne može to tebe zapasti ima hitrijih, okretnijih. Tebi to ne može pripasti, ljepših ima, veselijih. Do tebe to ne može dospjeti, ima bogatih, sigurnih. Nikad ti se dvije sreće nisu srele, kojim putem je krenula ona jedina. Kristalni stup svjetlosti Iskopčano vrijeme iskri u budućnost Skamenjena usamljenost U tamnom predvorju igra se dijete crna smrt figura šahovske dvojbe Škripac u duši cvili u visinu u nedosegnutu uzvisinu Raj izmješten ponad perača novca bez duše Bez rane na srcu, bez srca Tiha utoljenost Utopljenost u zaborav kojega nema, koji se s ovu stranu vrata ne mjeri Svjetlost u stupu izvijena u kristale koji lagano zaustavljaju srce Isključen iz vremena, iz zbivanja i prebivanja u tamnom hladu zboriš s anđelima 4. Dobrota odlazi Ponad: ushit maglovitih klisura Procvali su zumbuli Jasike se zaplele u vjetru Tvoj pogled utonuo u daleke predjele: smrča i kos Neodređen: između života i smrti Rana je jesen dozrela Obrala plodove; uzela život Krik se uzdigao ponad Ravančina iz njega osmijeh blagosti, iz njega praznina i kukurijek procvao ispod plavetna odmora šljive Miriše šeboj, miriše mirnoća, uzaludna upitnost Sve odlazi u etire Ti pogleda u Miholjdan: nestalo je bola u kostima, nestalo je krika u očima Moja draga nikada ne će biti moja Još smrt mogu uzbrati u procvalom vrtu gdje je sipka zemlja i porculanski pogled putnika koji prohode onkraj brda Banj, kroz daljinu, kroz dolinu Rame 16 Motrišta br. POKAZUJUĆI FOTOGRAFIJU - A gdje si tada bio ti? Amir BRKA Oblik odsutnosti Motrišta br. Probijao sam se, u dubokoj noći, ulicom do koljena od šljunka, kroz žestoki vjetar od šljunka, od autobuske stanice, kraj rječice, pored crkve, uskom zvečajskom kotlinom. Put do doma, dug 2-3 kilometra, trajao je cijelu užasnu noć. Promicala su poznata lica, bijela od jeze, koja su mi ledila kičmu, ali ja sam, po svaku cijenu, morao do računara - sa kojega me, nasmijana, gledala umrla majka. Probudio sam se bez daha, vapeći zrak, jecajući. Ja te zbilja volim. AKVAREL Kiša je padala danima i sad se dječaci ogledaju u baricama što naglo kopne na suncu koje je žestoko zasjalo iako je kasna jesen Na osmrtnicama, neizbrojivim po gradu izloženim lica su razvodnjena nečitljiva slova 17. Ne okreći se, Ines! JESI LI Jesi li vidio: neke nogice svaku noć grebu po staklu Jesi li čula: nešto se u meni smješta na mjesto koje meni pripada 27. O DUHOVIMA Prizor, nimalo rijedak, ali on ga je, donedavno, jedva i uočavao, a ako bi mu se tren duže zadržao u oku - osjetio bi odbojnost što mu se i inače jâv pred kakvom pretjeranom, visokoparnom scenom. Međutim, suzni rastanak na aerodromu, u žensku fotografiju sjetno zagledan osamljeni vojnik, prognanik čije lice vrišti pred likom djeteta... I počinje razumijevati kako se u njemu pokrenula teška promjena. I zabrinut je, iako ne zna šta upravo postaje. Ti mu govoriš kako je to, u stvari, dobar znak, jer pokazuje da se oslobodio duhova... O njima - nikada nije znao ništa, ali bio je siguran da postoje, te zračne crtarije što zapremaju manji u većemu praznom prostoru, svaki put kad bi čuo nekoga vjerovati u njih. I onda, bježi ta isječena utvara, osvojena izlišna sloboda - samoj sebi bezglavo umiče. Bila su to prva nepoznata vrata kroz koja je bez nje prošao. Do tad - majušni maslačak bijaše, njenim zakriljen dlanovima... Koliko li se, mislio je, u ovom dugom životu tuđih vrata za njim, od tada, zatvorilo...? Nije to mogao znati, ali jest da se kroz njih, sve dalji bivajući, nikada nije vraćao. Iznenadno, probuđen, zasiječe ga što njegovo izgubljeno srce majci nije iskazalo niti djelić nježnosti, nikada. Bježalo je od svakoga, ma i najmanjeg izraza slabosti. Ali - sad, sad će nadoknaditi sve... Hrleći staroj kući, probudio se i, skamenjen, zastao. Kroz njena vrata - majka je, zadnji put, prije mnogo godina otišla, a pred njim su, sad, tek još jedna tuđa vrata stajala, kroz koja će morati proći... Sjećaš li se kako smo kao djeca voljeli zagnjuriti prste u ostatke nekada velike dive, promatrajući u njima otiske svojih prstiju...? NESREĆA u mračnoj prostoriji sama jedino što čujem kapi su vode koje padaju iz pokvarene česme dobuju po limu sudopera i čine me nervoznom Melida TRAVANČIĆ Mehanička balerina IGRA BESPOMOĆNIH Svijet, ja u sredini, oko mene vise portreti: krokodil, slon, žirafa, muha, mrav, žena, muškarac - rođeni smo da budemo nešto. Ležiš pored mene, zijevaš, češkaš se po glavi, a ja se pitam da li si stvaran? TRAG najljepša stvar na svijetu je svaliti se na udobni krevet, ležati cijeli dan, vlažeći usne sokom od naranče. Čujem tvoj kikot, nježno palacanje jezika osjećam po vratu, pokušavaš mi obgrliti cijelo tijelo dok u nosnicama zadržavam miris tvog kuhanja. Sad se odmakni, jer rolete ne smijemo podignuti zajedno. ČUDOTVORAC otkad sam te upoznala zamišljam kako me dio po dio razgolićuješ zaoštrenim noktima stružeš po bijelom djevičanskom tijelu kao da je ono hrapavi zid s kojeg želiš ukloniti slučajno nastale izbočine SEANSA ZA PROVINCIJALKU Sjenke dragih i manje dragih ljudi svuda su - luđački se smiju, praveći čudne pokrete rukama. U jednoj si ti, ono isto lice, izbezumljeno od bola. Trčiš uokolo maštajući o samoubojstvu uvjerena da svi istinski pjesnici završe tako. Usne mažeš jarko crvenim ružem, nemoj! Lijepa si, za aprilsko vjenčanje nisu ti potrebni dodatni ukrasi, jer, draga moja, ti znaš da on neće doći. Brzo ću se spremiti za naše zajedničko putovanje. U ogledalu crtam sebe. PLANINO MOJA PLAVA Planino moja plava, spavaj u tišini mog djetinjstva. Iz tebe su došle moje pređe, iz tebe su izrasli moji krici. Tvoji me snjegovi još mrznu, ruke me tvoje uvijek griju. Pogled moj odmara na tvom vrhu, noge mi počivaju u tvojim potocima. Srce mi kuca u tvojim špiljama, duša mi s tobom diše. A ja sam daleko od tvoje kiše, daleko od tvog sunca. Sušić je, sine, bio - umjetnik! » Miroslav Ćiro Blažević Osamdesetih godina posljednjeg stoljeća prošlog milenija veliki novac nikome nije bio ni na kraj pameti — veliki novac u današnjem smislu riječi, jer je, koju godinu prije, prvi među najvećima, Johan croif, za prelazak iz Ajaxa u Barselonu dobio samo milijun dolara, a danas svaki revnosni izbijač lopte u aut očekuje barem dvostruko više u eu- rima. Kratki historijski pregled o toj temi sadržavao bi nevjerojatne podatke, ali se time nećemo baviti, iako dođe vrijeme kada nogometaš postavlja profana pitanja. Za neke zanesenjake to bude pustolovina u kojoj se teško snalaze, jer im svaki ponuđeni iznos izaziva vertigo. Dvadeset osam godina, već? Kao treptaj, kao dlanom o dlan, i, evo, dvadeset i osam. Toliko pamtim, za dva života. Život nogometaša se dijeli na do, i od dvadeset i osam; stječete pravo da odete u inozemstvo i spoznate pravu slobodu i uzmete ozbiljan novac, da se snabdijete kao medo kruškar pred dugu, hladnu zimu... Čovjek uglađenih manira, s velikim šarenim leptirom koji kao da mu je sletio na grlo, pruži ruku i reče otprilike ovo, tim redom vrijednosti: »Gospodine, to je veliki novac, Italija je velika zemlja, velika i lijepa, a Inter je veliki klub. Pamte vas iz Zagreba, još ih bole te rane, vi ste veliki igrač. Sve je veliko u ovoj priči. Čovjek je pokazivao rijedak dar za podcjenjivanje i precjenjivanje a koristio ga je pre- ma potrebi. Kod njega sve teče lako, bez teškoća, samo što uvijek preostaje da izgladi neke probleme. Očekivao je, zapravo želio, mnogo, ali ne toliko. Pokušao je da ne pokaže koliko je iznenađen, ali nije skrio zbu- njenost. Sve mogućnosti su mu se otkrile kao na dlanu. Možda se u tom trenutku sjetio one upale koljena, kada je bio na dnu, a sada... Morao se sjetiti toga, nije mogao izbjeći tu sliku, to raskršće, najvažnije raskršće od mnogih u životu. Znate otkriti bit stvari, -reče čovjek sa smiješkom i kažiprstom upre u dno uvezane trolisnice. Čestitam, čini nam čast. Dva dana kasnije, bilo je rano augustovsko jutro, pojavio se visoki čovjek s crnom tašnom od zmijske kože. Imao je okruglo, dječje lice. Sav je bio pretjeran. Reče, ovim redom: »Italija je velika zemlja, Torino je veliki klub, a ovo je veliki novac... Znam, svi vas traže... Potpisali ste već nešto, za nekog? Ja vam nudim ugovor, oni obećanje. Ali, niko vam nije ponu- dio tako mnogo, zar ne? Na dnu trolisnice stajao je iznos koji je govorio esperanto - univerzalni jezik velikih brojki. Čovjek je govorio istinu. Bio je to zaista veliki novac za dugu, studenu zimu... Bila je to vrhunska zavrzlama i ko bi bio u stanju formulirati različite odgovore na isto pitanje. Mozak mu je bio zakrčen nagomilanim nulama. Baš je bio našao odgovor na jedno, kada mu je pažnju odvuklo drugo pitanje. Sjedio je dugo, zaokupljen vlastitom slatkom pohlepom. Dvoumio se, objašnjavao delikatnost situacije, dano obećanje ovjereno potpisom, ali je čovjek s tašnom od zmijske kože insistirao na jasnoj pravnoj distinkciji između pisma namjere i pravog ugovora. Odluka je već bila donesena i samo je trebao da ga neko gurne s ruba na kojem je stajao. Mogućnost prevelikog izbora je raskršće s mnogo različitih puteva i, premda je doživ- ljavamo kao definiciju slobode, ponekad sliči na labirint u kojem čovjek može zalutati. To je pametna odluka. Kada hoćeš sve, ne dobiješ ništa: desetak dana kasnije Talijanska nogometna fe- deracija, presječe čvor, pocijepa sva pisma namjere i ugovore s velikim brojevima i zabrani balkanskom nogometašu Safetu Sušiću pravo igranja u Talijanskoj ligi. Oni ne- maju smisao za šalu, ni za dribling. Vjeruju u papire, ne u danu riječ, vole disciplinu a ne improvizaciju, vole red, sheme i planove a ne solo dionice. To je ozbiljan svijet, gdje jedan potpis isključuje drugi, i potire oba. Izgledao je kao zatečen u preljubi, toliko se ušeprtljao. One silne nule pretvoriše se u oblačiće iz stripova, u pjenu... Nesamostalne su nule, ima- ju smisao tek kada ih predvodi neki broj, bilo koji, inače, same, ostaju — ništa. Nisu nule nestale, ostale su same, u dugoj koloni, kao voz s puno praznih vagona kojeg nema što pokrenuti i, eto, stoji na sporednom peronu, ostavljen kiši i vjetrovima. Ono što je slijedilo nije baš najbolje razumio i sve je olako pripisao njihovoj bezosjećajnosti za običnu ljudsku slabost. Bitka je bila okončana, ali ko zna ko je iz svega toga izašao ošinut kaznom?! Bijes je zaogrnuo riječima kojima nije mjesto među pristojnim ljudima. Nekome je sudbina dala da uvijek kreće ispočetka. Dani su odmicali u gluho, u stidu, u podsmijehu onih koji su te veličali, a sada ti se sitno podsmjehuju jer si pao s desetog kata, među njih, u suteren. Ali ,dan pred istek prelaznog roka pojavi se čovjek iz nekog PSG, nikad čuo, niski, zdepasti čovjek malog kluba iz velikoga grada, iz velike zemlje. Ta ponuda je, nakon velikih Intera i Torina, sličila na bolan pad i zasluženu kaznu. Niski čovjek je objašnjavao, kao da ga je tješio, da je to budući veliki klub, on će ga, Safet, učiniti takvim i kako za takve krupne ambicije imaju podršku i novih vlasnika, pa i samog gradonačelnika Shiraca. Metropola je uvrijeđena, govorio je mali, zdepasti čovjek stišćući krupne pesnice, Pariz je nogometno ponižen od strane provincije. Nije spominjao ni Torino ni Inter, bio je aristokratski delikatan, bez podsmi- jeha njegovom talijanskom iskustvu... Safet je osjećao dugo stid, duboki, stvarni, dječji stid — znao je, čuo, čitao, ljudi su pravili neumjesne šale, a novinari ispisivali neduhovite viceve... Mali znaju biti arogantniji od velikih, samo ako im se ukaže prilika da se predstave većima nego što jesu. Više nije bilo mogućnosti izbora. Jedino se Alma radovala životu u Parizu... O, da, bio je to djevojački san, ta arhitektura, ti čudesni oblici, novi i stari, te kuće građene u slonovači... Njoj, kao arhitektici s diplomom, njoj koja se podredila Sa- fetovoj karijeri, a svoju, onu o kojoj je sanjala sa svojom dugogodišnjom studentskom ljubavi koju je naprasno prekinula zbog Safeta, otvarale su se odjednom možda veće mogućnosti nego njemu kao nogometašu. Odjednom, vratila se ona davna želja, za- nos i izazov potvrđivanja vlastitog puta. Snovi iz djetinjstva nam zaprijete s vremena na vrijeme, onda kada se primaknu buđenju, pa na nejasnoj granici tražimo put. Zgrade o kojima je učila na studijama, iz udžbenika, oblici koje je noćima iscrtavala tušem... Le corbusier, Ajfel, Tassigny, Leroy... Zabacila je svoju dugu kosu i on je u tom pokretu prepoznao njenu odlučnost i svoju sudbinu. Dugovao joj je to, bila je to, na neki način, prilika da joj uzvrati iluzijom da im se želje podudaraju u svemu, pa i u mjestu budućeg života… Doživljavao je to u početku kao veliku žrtvu i ustupak za koji nije bio siguran da ga je ona svjesna i da ga zna cijeniti. Jer, on je nogometaš, a ne slikar ili pisac, ili arhitekt, kao njena bivša studentska ljubav s kojom je, zna, sanjala otvoriti studio — u kući je zabranjeno izgovarati ime tog inženjera, pa ga ni mi zasad ne spominjemo! On pripada drugom svijetu, pa iako ne moraju biti oprečni, ne dodiruju se, i uvijek nešto traži žrtvu i odricanje. Taj arhitekt se zvao Mišo — eto, izgovorih to ime! Udvarati se zaručnici svoga najboljeg druga može biti moralno dvojbeno, ali kada znamo da se priča završila sretnim brakom, okrunjenim dječicom, tada smo skloni sve grijehe otpisati. Moja sestra se kune da ljepšeg muškarca od Miše nije uživo vidjela, pa čak ni banalna poređenja s latinskim ljubavnicima iz kolumbijskih sapunica nije dvojila kompetentnost takve recenzije. Safet, osim što je Sušić, i što je 28 Motrišta br. Dakle, u potrazi za ne pouzdanim svjedocima, među kojima subjektivizam moje sestre zauzima posebno mjesto, došao sam do očiglednog trokuta kojeg čine Mišo,Almin zaručnik, Safet, Mišin najbolji prijatelj, i Alma, Mišina zaručnica i kasnija Safetova supruga. U priči u kojoj znamo samo početak i kraj, o ključnoj sredini možemo samo nagađati jer pouzdanih svjedoka, izvan njih troje, nema. Uostalom, ne robujmo jeftinim slikama... Za mene to je vrlina, a neka svako svoju istinu nosi. Za nekog to je grijeh, ali su ljudi, srećom, različiti. Daj, Bože, da se čovjek nikada ne nađe pred tom dvojbom i poštedi nas gubitka svake vrste, ali ljubav je ipak za hvat iznad prijateljstva, a Bog zna najbolje... Dopala mu se njezina pitomost. Pod njegovim prijateljskim pogledima ispoljavala je krotkost mačke koja će pokorno jesti iz njegove ruke, bez ružnih primisli i dvosmislica. A već sljedećeg trena bio je ulovljen. Suvišni svjedok gledao je prizor s podatnom ne- vjericom čovjeka koji ne može prihvatiti da mu se događa ono što on ne bi drugome učinio. A kada je konačno shvatio, zavjera je postala akutna, i sve što je mogao poduze- ti u svoju obranu bilo je da izazove nevolje. Zato se povukao tiho i bez ružne riječi; bez riječi uopće, zgrožen; čak s osmijehom u kojem je bilo izvjesnog sažaljenja. Zaslužio je od Boga nagradu jer je svima uštedio vremena,gnjavaže i sramote. Svjetlost njegova lika još će ponekad lebdjeti nad njima, nekad kao Sjevernjača, drugi put kao Sunce, ali će ga vrijeme sasvim izgubiti iz vida. Ljudska prijateljstva su plemenita stvar, ali ljubav na višoj grani stoji. Trudio se da s vremenom istisne sva njezina sjećanja i da ih sve veže za sebe, kao da je njezin pravi život tek počeo s njim. Sada, kada je stara ljubav bila izvan domašaja, mogao je biti siguran da je uspio u nakani. Almi posvećuje ono vrijeme koje preostane kada ispuni sve ostale obveze: treninge, zimske i ljetne pripreme, putovanja, utakmice, karantene... Razmišlja o tome što čovjek zapravo može priuštiti ženi, i bi li bila sretnija, i on s njom, da imaju manje, a da su više zajedno. Ona izbjegava razgovore o tome, kao da se boji odgovora. Da nije ono što jest, bogzna bi li bili zajedno, a ako se povuče iz ovih bitaka, hoće li im ljubav znati uz- vratiti? Mogu li kreditne kartice zamijeniti muža i može li muž zamijeniti kreditne kartice? Kada prestane trčati, jednog dana, sve bližeg, hoće li se pridružiti popisu mrtvih, bivših, a on je toliko naučio da bude živ s a d a? On nikada ne dovodi u pitanje njezinu naklonost, ali — gdje je o n a ljubav? Rodila mu je zlatnu djecu, a bez njih, sve je upitnoga smisla. Da, vrijeme je u stanju od svega napraviti imitaciju! Od žene se očekuje da bude lijepa, a od muškarca da bude uspje- šan. Ta patrijarhalna zamisao je pogađala u pravo mjesto. Za njega Pariz je jedno nogometno selo, bez imena i tradicije, duboka frustrirana provincija s pretjeranim željama nogometnih skorojevića. I s kim tamo igrati?! Bog zna, nijedno ime s popisa mu ne znači ništa, i sva su ista. Od suigrača nikada nije očekivao ni tražio više nego što mogu dati, ali treba mu njihova barem prosječna nogometna Motrišta br. Treba, uostalom, nekoga ko će htjeti, umjesto njega, obavljati ponižavajuće obrambene zadatke, treba nekog oštrog konobara koji će uklizavati, lomiti noge, njemu davati loptu i odmah trčati nazad po nju kada je, slučajno, izgubi... Bila je to jedina mogućnost da ipak ode, i bila je to, napokon i prije svega, Almina želja. Dok je stavljao potpis na trolisnicu, kao da ga je opekla struja. Imao je traumu od potpisa trolisnica. Trebalo je poći ispočetka, ali nikada ne znamo što je za nas dobro a što loše, ni koliko je čega u čemu. Sreća je da nikada nećemo saznati što smo nekim izborom dobili, a što izgubili, nego se pomirimo sa sudbinom i, u odsut- nosti boljeg odgovora, kažemo kako je sve bilo onako kako je moralo biti. Ulomak iz romana SAFET SUŠIĆ 30 Motrišta br. I ne želim varati svoju ženu. Treba mi muškarac za stalno. Zar ne znaš nikog slobodnog? Neka je bar malo simpatičan. Ako ga zanima, javit ću ti. Ti ćeš mi onda reći kad da se nađete i gdje. Pitao sam jednog znanca. Bilo mu je četrdeset, udovici trideset. On se nikad nije ženio. Prenio sam to udovici. Rekla je kad da se nađu i gdje. Došao na dogovoreno mjesto i u dogovoreno vrijeme. On je i dalje čekao. Bilo je teško čekati. On je čekao i drhtao. Čekao je pola sata. Od njega sam sutradan saznao da ona nije došla. Pitao zašto nije došla. Hoću da je bar malo simpatičan. Ovaj nije nimalo simpatičan. Onda sam joj rekao: - To nije bio on. A tko je onda bio? On je vrlo bogat... Reci mu da opet dođe! Ako ne može, neka dođe sluga. Neka vidi koliko sam lijepa! Ni jedan niti drugi. Zar se naljutio što se nisam javila? Razlog je što ti nisi lijepa. Što nisi ni malo simpatična. Znaš dobro da to nije istina. Da me vidio, ne bi tako rekao! Ja sam rekao da više ne dolazi. Ni jedan ni drugi. Jer nisi ni simpatična. Jer si me naljutila. Ja sam garantirao za tebe. Ja sam iznevjerio njego- vo povjerenje. Ja sam ispao budala! Zar je povjerovala u priču o bogatašu i sluzi? Povjerovala ili ne povjerovala, siguran sam da me ubuduće može sresti samo slučajno. Nepoznate su mi moje ruke, neshvatljive i svaki njihov pokret trzao bi u meni oprez, jer sam se bojao da se nešto nepoznato u njima pobunilo protiv mene. Bojao sam se da je neki moj čin, kojem nisam predavao previše važnosti a uvrijedio je moje ruke, razljutio moje strankinje i da one sad vrebaju svaki trenutak moje nepažnje da bi me zaskočile i olakšale svojem bijesu. Činilo mi se glupim brižno promatrati svoje ruke samim tim što bi to bilo glupo i nekom slučajnom promatraču ove monodrame koja se odvijala na sceni u kutu male kavane. Znao sam da su još uvijek vezane uz mene i da ne mogu samo tako odšetati i opaliti pljusku nekom divu na trgu i onda uperiti prstom u mene okrivljujući me za to njegovo poniženje. Iako teško prinoseći ustima šalicu kave koja mi je sve manje godila i iako s naporom pripaljujući cigaretu koja kao da je bježala od slabog plamena šibice, vjerovao sam kako je moj um dovoljno snažan da pokori svoje dvije sluge. Novine koje sam listao s ne baš velikim zanimanjem sve su se više tresle i služile kao glas mojim rukama, glas koji kao da čita proglas o raskidu svih veze među nama. Nespretno plativši namrgođenom konobaru i ovog puta su se ruke pobunile, pa mi je ispalo nešto sitnog novca , izašao sam na trg u nadi da ću promatrajući mnoštvo okupljeno oko promrzlog pantomimičara zaboraviti na bijesni rat kojeg su započele moje ruke protiv mene. Namjerno sam ostavio novine na stolu plašeći se njih kao oružja mojih ruku kojim bi me podsjećale da sve manje vladam njima. Oglušio sam se i na mrzovoljno dozivanje konobara koji se pretvarao da želi vratiti mi novine. Krenuo sam dalje, u potragu za nečim što bi obuzelo moje misli i donijelo mi zabo- rav na samo meni vidljiv sukob. Ugurao sam ruke u tamu, u džepove, misleći kako će usnuti, kako će im nestati zraka i sam Bog zna što sve ne, samo da odagnam prokletu misao da moje ruke nisu više moje i da igraju neku igru protiv mene. Možda je bilo malo sebično i presmiono od mene što sam se smatrao njihovim gos- podarom, no ako to i jesam činio, mislim da sam bio dobar gospodar. Nisam puno tra- žio. Nisam zahtijevao da dosegnu neke daleke i nemoguće svjetove niti sam tražio da Motrišta br. Nisam ih mučio, izgladnjivao. Redovno sam ih umivao, nekad pomno nekad manje brižno, ali nikad nisam mislio da sam ih uvrijedio. Često su bile besposlene, bezidejne, umrtvljene mojom dosadom, rijetko sklopljene u molitvu i zanesene u traženju nečeg lijepog. Znao sam ih prisiljavati da glade moju neurednu bradu ili da uživaju dim cigareta, koji je ponekad i meni bio mrzak, nikad ne sluteći da bi se mogle naći uvrijeđenima što obavljaju tako neslavne poslove. Ni u tamnici mojih džepova nisu našle mir. Šetajući nepoznatom ulicom, misleći da se u stranim licima i nepoznatim kućama krije barem trunka zaborava na tajni rat, nisam mogao prestati misliti o pobunjenicima. Počeo je nemir u mojim džepovima. Jedna je gužvala malo novca što mi je ostalo, a druga se trudila zgužvati neku adresu koju je ne- kad sama pisala. Kao utopljenici koji bi za malo zraka dali svu prošlost, i one su divljale sigurno proklinjući onoga koji ih nosi. Rat još uvijek nije prestao. Još traje i moje je pero začuđeno neodlučnošću moje ruke dok pišem, a nikad se nisam bojao pisane riječi. Prestrašio sam se kad ugledao poznanika kako ide u susret meni. Znao sam da mu moram pružiti ruku, jer se nismo već dugo vidjeli. Pomislio sam da bi mogao primijetiti kako se nešto čudno događa s mojim rukama. Zato sam nekoliko koraka prije susreta izvadio ruke iz džepova i pomno ih razgledao tražeći neki vidljivi znak na njima koji bi mogao otkriti njihovu ljutnju na mene. Bile su prazne, bez tragova, i baš kad sam pomi- slio kriknuti od sreće, glas mog poznanika dozvao me u zbilju. Nevoljko sam mu pružio ruku, jer sam pomislio da mi je nešto na rukama promaklo, pa me upitao je li se što dogodilo sa mnom u vremenu dok se nismo vidjeli. Odgovorio sam da je sve u redu i da se samo žurim na već dogovoreni sastanak i da dovoljno ka- snim da bi onaj s kime se sastajem mogao pomisliti kako neću doći. To njemu nije bilo dovoljno, a i samom meni se učinilo glupim što sam izmislio takvo nešto. Njegovo novo pitanje nisam ni čuo jer sam se već okrenuo, bezobrazno, kao netko tko se uistinu žuri. Loveći sam svoje korake, pomislio sam da me upitao što se to događa mojim rukama, pa sam ih opet skrio u džepove uvjeren da svi vide moju sramotu… Kad sam nakon dugog lutanja klonuo na postelju, legavši tako neudobno kao da le- žim na kakvu kamenju samo da bih mogao ruke staviti pod jastuk, ni u snu nisam mogao odagnati misli na ruke. Sanjao sam kako se od moga tijela odvajaju ruke rastući u dva velika ratnika u oklopima i s velikim sabljama gladnim mojeg vrata. Želio sam se braniti, a nisam mogao staviti ruke ispred sebe niti sam imao koga do- zvati. Kao tuđe, došle su do moga vrata, obuhvatile ga i pustile svoj bijes da se grči u prstima i krade mi zrak. Bol se pretvorila u nešto opipljivo ali nevidljivo. Krik je postao želja, a znoj moj jedini glas kojeg nitko nije čuo. Probudio sam se ni sam ne znajući budim li se u snu ili sam napokon stigao u zbilju. Bile su kao i uvijek moje ruke s ponekim ožiljkom za dugo sjećanje. Ruke se nisu bunile. Prošao sam prstima kroz kosu… Ništa… Dotaknuo sam bradu, pripalio cigaretu… Ništa… Otvorio sam prozorske kapke i vidio da je rano. Na ulicama su bili samo oni koji su se vraćali s noćnih smjena i ludih zabava. Pogledao sam na sat. Nisam mogao biti u kavani, šetati se ulicama i sresti svojeg poznanika. Zavirio sam u ormar i vidio da je moja odjeća netaknuta od jučer. Sve to je mogao biti samo san. San u kojem sam ratovao protiv svojih ruku i u kojem sam sanjao da sanjam. Kupio sam i novine da bih ubrzao zabo- rav. Sjeo sam, dozvao konobara i počeo listati novine koje su se počele lagano tresti, pa sve jače, pa prestanu, pa opet… Nasmijao sam se, ostavio novine i pripalio cigaretu koja je na tren pobjegla od plamena umorne šibice. Otpuhnu sam dim i prinio ustima šalicu kave koja se počela tresti i koja me podsjetila na moj san. Na san ili zbilju - zaista nisam znao. Prestrašen znakovima rata, dozvao sam konobara, platio kavu, ispustio nekoliko sit- nih novčića na pod i, zaboravivši novine, pobjegao na trg. Nitko ih ne vidi, a ja bih to tako želio. Umjesto hvala Došla je odmah, šutke. Nije mi brisala suze. Zagrlila me, poljubila — znajući kako je bila mjesto druge, a kad je otišla ja sam se smiješio, baš kako svi zahtijevate, i plakao što su uvijek krive osobe, u krivo vrijeme, na pogrešnome mjestu. Posljednji kad stignu dani oko mene cvijetke stavi. Kratak život njih je slika. Leti srcem ponad svijeta ovog nujnog, a za lijeta nespretnoga zaboravi pjesnika. Suha mi je koža Miriši utroba Trbuh mi zgrčen od straha A tijelo truleži daha Gledam kroz suze u tmine I jecam kroz slijepljenu slinu Srce mi lupajuć grudi reže dok udišem težak zrak i bol mizerna njedra mi steže dok okus mi bolan i jak lice siše i mijenja u masku strepnji i zla bijesni nagon tijelom mi stenje i tjera me na urlanje psa I svaka kost kao koplje me bode i gnječi novu ranu i meso mi grize i mrvi slijep sam i lavežom grcam u znoju, slini i krvi. Napustile su je i varljive obmane vilinske. Dan je onoćio naglo. Tmina je ubrzo i sve pogasila zviezde. Pješčane utišale su se oluje. Piesak se skrutnuo u naježeni neprohod. Zemlja u hadsku utonula je tamu. U noći svieta na polnoćku poziva zvono. Svietlo betlehemsko obasja nebo i ze- mlju. Tama se povlači u crne jazbine svoje. Anđeo Gospodnji u pustinji bezvodnoj zasađuje vječno DRVO ŽIVOTA. Na grani zelenoj ptica jutarnjica zapjevala pjesmu je novu. Ljeti joj preko ramenâ prebačen plašt kraljevski cvietni. Zimi sniežnom surkom ogrnuta biserima obtočenim. Orlovi se u njoj gniezdili. Sokolovi s nje polietali. Orkani razoriše gniezda orlova i sokolova. Potopne kiše odplaviše pašnjake i dubrave. Stoljećima smanjivana zgrbila se u križoliki perec. Raztočina iz vlastite utrobe razciepila ju na dvoje. Oseka je od nje udaljila more, Zamrieše krikovi galebova slobodnjaka. Ostatke ostataka Prekrila je bezplodna ušutkana pustinja. Ni svim onim što će se dogoditi sa svakim pojedinim od listova. Ono treperi na jesenskom suncu bez obzira što je na isti način milijun godina već treperilo neko drugo lišće. Ono treperi, otpušta se i pada slijedeći svoju sudbinu — leptirastu putanju. Svaki list spoznaje nebesku šaru koju riše i konačno, mjesto gdje slijeće, a zato mu je potreban čitav život kojeg očitog ne mogu predvidjeti ni sveznadari kaosa niti sve unaprijed sračunate jednadžbe. Da li je, dok traje, u tome sve? Ništa se suvišnog već ne njiše u toj prosinačkoj mreži za spavanje, osim odloženih nepomičnih naših tjelesa što se tresu hrčući u površnom drijemežu što podsjeća na spori fokstrot. Ali, premda joj manjka duhovitosti za jedinstven oslobađajući prasak, ova naša pusta svakodnevica ipak prelazi u napad! Duša ne može podnijeti toliko mraka te pravi umjetne vatromete: baca petarde, pljuje u bezdan beznađa što ga oskudna priroda sugerira osjetljivom biću, smije se špilji utvara hvatajući jeku svog grohota i ohrabruje svoj glumljeni glas, svira koncerte usnulim šišmišima upadajući u vrtlog bezdanog noćnog sluha u kojem prebiva nevidljiva šuma sa svim svojim zaspalim stvorenjima, loče i razbija čaše uz vikanje te konačno krvoločno — puca u mrak! Nova godina će i ove nove godine biti puna buke, lupe i kliktaja, pucnjeva i kratkotrajnih blijesaka, prometnih nezgoda, razbijenog stakla, porigotina po pločnicima, tjelesnih užitaka i mamurluka tjerajući mrak, tjerajući mrak, tjerajući mrak tamo daleko, tamo daleko kroz proljeće sve do kraja, sve do drugog kraja sunčeva svjetlonosnog njihala uz Zemljin ples u ritmu zibanja: Rock Around the clock! Naći je mogu samo u sebi, u izboru untrašnjeg tijeka, što tok svoj tek skrućuje u korito. Drugim putima neznanim zakoraknuti u prazno, što se pruža samo od sebe, a bez straha od bezdana. Pokušati bez osvrtanja, koje nude spas u znanom zagrljaju gdje se zastire otvoren prozor, pogled u nedogled. Uvijek nanovo krenuti nam treba tamo gdje još nismo, niti mislimo da se može zamahnuti rukama, zagaziti potplatima. No druge nam nema. Starim putovima već karavana grabi ostavljajući svu silu otpadaka, izdaja i smeća. Više nema doživljaja na tračnicama svakodnevice, pogotovo bez očiju za jednostavno i obično. Još se ne zna kamo, još se ne zna kuda, putova jasnih nema. Dostaje u rukama mačeta i moćna ljubav. Jedno vrijeme jutra Čini vakuum između noći i dana, posla i stana; gdje uvijek se iste glave i danas i sutra minutama i danima prazne i pune molekulama kofeina.. Još snene i tople glave iz stanova, tramvaja, vlakova, iz mraka zore plave u prvo svjetlo koračaju u oblaku dima mirisu espressa svraćaju uronjene u lagani žamor razgovora i lagodni zveket šalica. Blagdanska sjeta Nakon svih priprema, preprava i predstava Nakon cijelog mjeseca Stvaranja čuje se tišina u pjesmi probuđena, i pada kao prošlost ponovno stvorena. Svaka zvijezda sjaji posebnim sjajem, Kao i druge prije mnogo godina zvijezde nestale. Na njihovom mjestu nove uvijek plamte Ali Sjene davnih noći pamte Božiće propjevane i glasovi tih sjena šapuću bajku glasom moje bake i djeda. Kao davno nekad Zimsku uspavanku. Skup najljepših slika Zrelih i novih misli Stihova i snova što utječu u slapove sunca koji miluju ti kožu nastanjeni u meni dok sa mnom ti si. U zraku ti žubori smijeh. To ptičica sreće pjevuši Pored mene. Veselje tvoje odjekuje Svijetom kao što sreće zvona odzvanjaju diljem mog srca. Trgaju meso zubima i nadlanicom se brišu, I sretni su, S neba padaju pečen ptice, Velike, krupne. Samo se treba žuriti i gurati se i ići, I svi će stići I napuniti prazne želuce. Uvijek su nad Rimom padale pečene ptice S neba. I svake se godine slavi, okuplja i čeka. Onda prije nego se sunce spusti nebo se zarumeni Od silnih pečenih ptica. I oči su mi zlatne, I kosa zlatna, i lice i pogled, I srce zlatno, I sve što je krvarilo u zlato se već pretvorilo, I pjesme pišem kao sretnik, Progonili su me samo nesretnici; Sad iznad njih se zlatim i rumenim i kao sunčanim zrakama ih obasjavam, I ne smeta mi, ne smeta što me ustavljahu I što mi noge potpletaše, Ne smeta mi ništa. Došla mi je jesen sâma od sebe, Zlatna i žuta i tako plodna i rodna, Došla je u moje oplemenjeno srce, I sad mogu umrijeti; Znam da sam posijao, I klasje mi se zlati, i trud se pozlatio, Rodilo je mukotrpje u znoju. Došla je moja jesen. Dugo sam, dugo na nju čekao. Imao sam snage i zdravlja, čak napretek. Ali ispao sam nespretno, pogrešno, na putu sam ispao. I digao sam se. Ali vlak je već bio otišao. Koljena su mi malo krvarila. Hlače se malo razderale. Ispao sam iz vlaka. Po tračnicama sam tada hodao a sunce me je žeglo, I kufer mi je težio, A išao sam, išao iza vlaka. I potom opet sam sjeo na drugi vlak i uzeo sam isti pravac, I još s većom snagom i voljom nastavio put. Al opet sam ispao iz vlaka. Gurali su me, puno ih je tamo bilo i nisu imali mjesta ni milosti, A ja se nisam mogao snaći, Nisam znao kako se treba vladati i kako gurati, Nisam imao čak nikakve drskosti. I opet sam ležao na pruzi i opet su mi koljena krvarila I opet mi je košulja bila zgužvana. Al ponovo sam uzeo kufer i ponovo slijedio pravac, I uspeo se još na jedan vlak i ugurao se drsko i bezobrazno, Jer tako je moralo biti, Drugog rješenja doista nisam imao. I opet su me gurali, i bilo mi je teško, i izgurali su me. I shvatio sam samo jedno: uvijek će me tako bezobrazno gurati, uvijek izbacivati, I uvijek ću tako ispadati, A vlak će preda mnom bježati, izmicati, I uvijek odlaziti. Vlak tutnji i ide prema cilju. A cilj se izmakne. I kad ostanem sâm na tračnicama I kleknem na drvene pragove pa stežem kufer i jecam, Tada je vlak već dobrano odmakao, izmakao mi se, Možda već stigao cilju. Cilj je tamo kamo sam ciljao i stremio. Ali su me izgurali, izbacili, naprosto odbacili. Ispao sam iz vlaka. Ostao sam na tračnicama. Izbor Andrićevih djela napravio je i za tisak pripremio Ivan Lovrenović, koji je napisao i opsežan predgovor, u kojemu se, kod nas prvi put, cjelovito razmatraju svi aspekti važni za situiranje Andrićeva djela u južnoslavenski, bosanskohercegovački i hrvatski književni kontekst. Zbog svega toga uredništvo Motrišta odlučilo je pojavu Andrićevih Izabranih djela popratiti objavljivanjem Lovrenovićeva eseja u cijelosti. Bio je nekako tuđ čovek. Iz Bukurešta, kamo je po diplomatskoj službi premješten iz Rima, piše Andrić svojemu mentoru i prijatelju Tugomiru Alaupoviću 31. Sjećate li se naših razgovora o manastirima? Otkad želim da obiđem fojnicu i Kreševo i da skupim štogod materijala, ali izgleda da je ta želja, tako skromna po sebi, za mene neostvariva, i moj san o velikoj fratarskoj drami izgleda da će i ostati san. Kad se tomu pribroji tretiranje franjevačkih tema i 50 Motrišta br. Ne znam uvjerljivo objasniti, samo sam tvrdoglavo zapeo, pa on na kraju popušta, ali mi daje do znanja da će biti rigorozan... I evo me, utekao sam iz Zagreba u Varcar, gdje je te zime sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid, okupirao sam jednu od soba koje se zimi ne koriste, i sav se predao svome prvom ozbiljnom istraživačko-esejističkom radu. Rezultat je bio: tridesetak stranica teksta iskucanoga kroz nekoliko indigo-kopija na tankom peliru a na tvrdoj biserici, koju mi je spremno posudio legendarni direktor mrkonjićke gimnazije Vojo Banjac. Izgorio je naivni taj tekst, zajedno s ostalim rukopisima i obiteljskim papirima u sarajevskoj katastrofi na Grbavici 1992. Ne žalim za njim, jer je od njega mnogo ljepši i trajniji osjećaj koji je pratio njegovo nastajanje, a njega mogu oživjeti i danas. Bio je sazdan, najprije, od intenzivnoga stapanja sa sintaksom i zvukom Andrićevih rečenica bolje reći: rečenica Andrićevih likova , s idiomskim sklopovima, ritmovima i naglascima u kojima sam, uzbuđen, sluhom prepoznavao podudarnosti u jeziku kako je njime vladao moj djed, samo preobražene u čvrstu i domišljenu, otmjeno eliptičnu strukturu Andrićeva teksta. O tom jeziku-govoru najbolje svjedoči, a ionako mora biti spomenut na samomu početku, monolog fra Nikole Granića iz priče Čaša, u kojemu su se jezik i misao tako sjedinili, da predstavlja jedno od najsnažnijih Andrićevih artikulacijskih zgusnuća, isto- vremeno oživljujući pred našim očima jedan snažan ljudski lik. Evo kako ide ta scena iz Čaše. Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redov- nik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i raz govarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Ko likova u drugim djelima prije svega u Travničkoj hronici , može se reći da je Andrić o ovoj specifično bosanskoj povijesno-civilizacijskoj pojavi stvorio jedinstven iako torzičan književni opus. Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik? Za odnos između franjevaca i Bosne u ovome kratkom monologu zbijeno je na sintet- ski način sve što o tome odnosu valja znati. Upleo se i u moju sudbinu, ne znam kako ni koliko, ali upleo se sigurno. Povratak bio je samo tehničko pitanje, sve ostalo nakon njega — slijed izabrane sudbine. Ali otvorena na pravi način, ta rečeni- ca otkriva jedan beskrajno složen, u koječemu kontradiktoran, a nadasve plodotvoran emocionalni, spoznajni, formativni i inspiracijski odnos i proces. U eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje2 pokušao sam shematski predstaviti tradicionalnu strukturu bosanske kulturne situacije u osman- skome razdoblju. Uz napomenu da je slika bosanske duhovne i kulturne situacije i u predosmanskome razdoblju obilježena snažnom crtom sinkretičnosti, samo na drugi način. Parafraziram: slika bosanske kulture bitno je određena posebnom vrstom duali- teta: sfera visoke kulture obilježena je krajnjim stupnjem izolacije između triju religijskih i kulturnih entiteta muslimansko—bošnjačkoga, pravoslavno—srpskog i katoličko—hrvat- skog, uz četvrti, sefardsko—židovski , dok se u sferi pučke kulture ostvaruje međusobno dodirivanje i prožimanje. Na jednoj strani, dakle, u sferi visoke kulture, tri zasebne kultu- re tri različite religije, od kojih je jedna — islam - državna, vladajuća, dok su druge u sta- tusu podređenih, toleriranih, sa zasebnim, tuđim liturgijskim jezicima, svetri s duhovnim i političkim središtima daleko od Bosne, s različitim, često suprotstavljenim političkim interesima i stremljenjima. Na drugoj strani, u sferi pučke kulture: zajednički fond kul- turnih modela i stvaralačkih zakonitosti zajednički jezik, poetičke strukture i prosedei pučke književnosti, narodnosno porijeklo, cjelokupan folklorni supstrat, stanoviti oblici i običaji transkonfesionalne socijalne solidarnosti... U ovu sliku horizontalnih planova valja uvesti i vertikale, to jest organsku jedinstvenost koja se uspostavlja između svake od pojedinih triju kultura i njenoga dijela pučke kulturne sfere. Pri tome je, opet, važno 2 Prvotno objavljen u sarajevskom Odjeku 1980. Kad se ovoj shemi doda još i dinamička komponenta povijesnih mijena jer razdoblje traje cijela četiri stoljeća! Iz ovih naznaka trebali bi biti čitljivi i historijsko—interesni korijeni međusobnih etnokonfesionalnih antagonizama koji se u sve jačem intenzitetu javljaju osobito u drugom razdoblju turske vlasti — onome od kraja 17. Bosna je, pak — sve to, u dinamičkom totalitetu. Austrougarska Bosna Andrićeve generacije, zadr- žavajući još dugo živom tu svoju tradicionalnu strukturu, postaje u procesu europeiza- cije i modernizacije još nešto, dramatično novo a koegzistirajuće sa starim, donoseći nastanak multikulturalizma u urbanim sredinama kao novi tip društvenosti, s osobito važnom novinom u vidu laicizacije kulture i književnosti. Kao nitko prije i poslije njega u cijeloj povijesti bosanskoherce- govačke književne prakse, do danas. To se, u punoj konkretnosti, ovjerava u Andri- ćevome djelu na svim mogućim razinama — geografsko-regionalnoj, sociokulturnoj, etnoreligijskoj, jezičnoj... Tako, konvencionalno se kaže da su Travnik, Višegrad i Sarajevo mjesta Andrićeva odrastanja i mjesta njegove književnosti. To, naravno, jest tačno, ali treba uočiti kako gotovo da nema ni jednoga bosanskoga ili hercegovačkog kraja, grada, karakterističnijega geografskog pojma, lokalnih klimatskih osobitosti, čak pejzažnih valeura, koji se u Andrićevu opusu ne spominju i o kojima se uvijek ne govori s pouzdanim, skoro stručnjačkim znanjem i poznavanjem. Na to se nadovezu- je Andrićev omiljeni postupak — diferenciranje likova po regionalnim karakteristikama govor, običaji, oblačenje, mentaliteti... Piščeva pažnja s osobitim uživljavanjem trajno je okrenuta prema svim etnokonfesionalnim elementima toga mikrokozmosa. Zanimljiva bi po toj osnovi bila, na primjer, uspored- ba između znamenitoga romana Meše Selimovića Derviš i smrt i proza Ive Andrića. Selimović je gotovo opsesivno fokusiran i ograničen na muslimanski svijet Bosne; Andrića zanimaju svi predstavnici toga civilizacijskoga panoptikuma — muslimani, pra- Motrišta br. Strogo govoreći, zapravo je Andrić jedini autor u povijesti umjetničkoga, respective književnog bavljenja svijetom Bosne, koji je - u gesti programski osmišljenoga i životno predanoga stvaralačkog nadnošenja nad taj svijet - nadišao njegovu okamenjenu unu- tarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom mišlju i svojom stvaralačkom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelo- vitosti. Nitko u našoj književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić — sav taj svijet. Taj osjećaj jest — ljubav, ali ga ne treba pojeftinjavati sentimentalno; on je mnogo jači, on je ambivalentan, oscilira od zanesenosti do odbijanja, od voljenja do mržnje i natrag, no nikad ne gubi intenzitet, ne prelazi u ravnodušnost. Tursko i iracionalno U pismu prijateljici Zdenki Marković 14. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao. Pa, ipak, upitajmo se metodično: je li to baš sasvim tačno? Što je, zapravo, pisac mogao misliti pod izrazom stari posao, kojemu bi se, eto, rado vratio, kao da i sam smatra da je daleko važniji, i u književnome smislu nekako na višoj cijeni od turskoga i iracionalnog? Odgovor, barem okolišan, možemo naći u onome što je Andrić do datuma citiranog pisma objavio, i kako je kao pisac dominantno percipiran u očima suvremenika, a val- jda i u vlastitim. Poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme u stihovima i u prozi narednih 54 Motrišta br. Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku moder- nu O. Već od prvih pjesama u Bosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u dvjema knjigama — Ex Ponto 1918. Kroz cijelo to vrijeme Andrić je preko kritičkih osvrta i članaka u periodici i preko javnih nastupa, te kao jedan od urednika Književnoga juga, živo prisutan u književnom životu. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji o Goyi, franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr. Pa ipak biva ponekad da čujem Nešto kao molitveni šapat u sebi. To se moja stara i vječno živa želja Javlja odnekud iz dubina I tihim glasom traži malo mesta U nekom od beskrajnih vrtova rajskih, Gde bih najposle našao ono Što sam oduvek tražio ovde: Širinu i prostranstvo, otvoren vidik, Malo slobodna daha. No, u trenutku crnjanskijevoga oduševljavanja Andrićevim dolaskom povodom Ex Ponta, već je crno po bijelu postojala, na stranicama Književnoga juga, najava posve drukčijega Andrića, pisca koji već suvereno, a tek na početku, vlada jednim sasvim specifičnim, samo svojim svijetom i postupkom. Bio je to pripovjedni fragment Đerzelez na putu sv. Kao i s već snažno i konzistentno oblikovanim odnosom spram povijesti u piščevoj svijesti, koji bi se mogao nazvati pesimističkim vitalizmom, i koji će se u budućim Andrićevim djelima izraziti u cijeloj gami različitih konkretnih manifestacija u nepreglednoj povorci likova, sudbina i situacija. Taj Andrić nije više, ili nije samo ni dominantno, Andrić moderne i svojih mladalačkih književnih uzora i zanosa. Ja, lirski hipertrofirano i monološ- ki artikulirano, sklanja se iz Andrićeva teksta, prividno do nepostojanja, a glas se daje drugima, tekst postaje prostorom izrazite višeglasnosti. O ovoj važnoj — ili najvažnijoj? Izlažući Ljubi Jandriću4 spominjani i mistificirani susret s Kierkegaardom, Andrić u jednom vrlo tvrdom izrazu sam opisuje glavnu stazu kojom se je tada već bio definitivno zaputio. Danas se, naime, može veoma dobro razaznati kako je Andrićev opus ispisao čovjek u kojemu su jednako snažno živjela, odbijala se i dodirivala — sve istovremeno - dva umnogome oprečna svijeta. Jedan — svijet modernističkoga individualizma i subjektivizma, intelektualističke i umjet- ničke samosvijesti, gotovo oholosti, svijet bez Boga, i snažni osjećaj pripadanja klimi južnoslavenskoga i evropskog književnog moderniteta... Omrznuta Austro-Ugarska u 4 Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, Beograd 1977; drugo, prošireno izdanje, Sarajevo 1982. U ovaj aspekt Andrićeve ličnosti i unutarnjega života spada i mladenačko revolucionar- stvo na granici s anarhizmom, te žestoka mržnja na malograđanštinu koja tako odudara od kasnije konvencionalne slike o distingviranome piscu-gospodinu. Dokumenti takvih stanja mogu se naći u njegovim lirskim tekstovima, a još izravnije u sačuvanim pismi- ma. Neka od njih objavio je Željko Poljak Hrvatski književnik Ivo Andrić, Zagreb, 2002. Ovi gragjani me formalno — duševno — natiču na ražanj. Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premišljao — sjedeći s njima — kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kaiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Da se ne moram družiti dresiram svoja dva psa. Rogjen u Travniku, nadležan u Sarajevu, odrastao u Višegradu. Ne osjećam privrženosti, jer me ne vežu lijepi spomeni da mogu spalio bih sve prošlo, kao neki dan korespondencu a ne stičem ljubavi, jer nemam skupocenih vrlina, koje društvo voli. I niko nije on sam! I u samoći nisam više sam, jer u meni su svi dužnici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno čeka slika moga oca i jer u meni živi jasan glas matere moje. O, živi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali će ih osen- čiti moja bela duša i oni će biti nešto, što je bilo, jer je ona jača i od živih i od mrtvih. Iz pisama što ih 1919. Andrić piše Alaupoviću, jasno je vidljiva ozbiljnost te fascinacije, toga pripadanja, i posvećeno- sti. A žao mi je kad pomislim da sa sva- kom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija... Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom. Ono što je nešto vredelo u meni i na meni bilo je redovno izvan moje volje i moga znanja i saznanja. Ono što sam bio, hoteći da to budem, takvo je da u većini slučajeva ne vredi mnogo, a ponekad čak ne služi na čast ni mom karakteru ni mojoj pameti, i bolje bi bilo da nije nikad ni bilo, ili da se bar može zaboraviti, kad se već ne može izbrisati. Ti su zapisi uvijek sublimni, ali ipak daju jasno nazreti da nisu tek poetsko-medita- tivna uopćavanja, nego da su čvrsto povezani s konkretnim okolnostima života. Ni taj se momenat, dakle, ne treba isključiti iz cjelokupne geneze Andrićeva stava o odnosu privatne osobe i književnoga djela, kojega se tvrdo i zakleto držao do smrti. Premoć zla Još u tzv. Već tada je recepcija Andrićeve književnosti imala širo- ki jugoslavenski karakter. Nakon Drugoga svjetskog rata i izlaska znamenitih romana 58 Motrišta br. Samo su se još dva pisca mogla približiti takvom kulturnom i društvenom statusu: Miroslav Krleža i Branko Ćopić. Ćopić je po tiražama knjiga i po spontanoj popularnosti i neodoljivosti, zapravo, fenomen s kojim se nikada nitko ni prije ni poslije nije mogao mjeriti. No, svoj neiscrpni pripovjedalački i pjesnički dar, i rajsku toplinu svojega humora, osobine po kojima su se neki Ćopiće- vi tekstovi, osjenčeni suptilnom sjetom i slutnjom tragike, vinuli i do najviše estetske ostvarenosti recimo, priče u Bašti sljezove boje , Ćopić je od početka do kraja ostva- rivao u formatu pučkoga i dječjeg pisca, potpuno stran i dalek i u literaturi i u životu svemu što predstavlja društveni establishment i njegove rituale. To je ono što ga je razlikovalo jednako od Andrića i od Krleže. Za neku tanku ali ipak sasvim vidljivu dlaku, sistem dakle, cijela piramidalna ideološka građevina — od vrha Partije i države, do školskoga sistema i sistema javnosti davao je prednost Andriću; ipak je samo on u punome smislu riječi bio Jugoslavenski Pisac. Taj vrlo zanimljivi paradoks - da jedna deklarirano revolucio- narna, protugrađanska i antitradicionalistička ideologija prihvati kao svojega jednoga po svemu građanskoga pisca, pred drugim književno jednako vrijednim, a mnogo produktivnijim koji joj je ab origine ideološki istomišljenik i aktivni suradnik — to je tema za temeljitu kulturalno-politološku raspravu o elementima koji su ulazili u oblikovanje jugoslavenske kulturne politike i u stvaranje njezinih reprezentacijskih likova i ikona. Zamalo pravi vršnjaci, Andrić 1892 i Krleža 1893 rođeni su obojica u Austro-Ugar- skoj Monarhiji i u istom, hrvatsko-katoličkom nacionalno-konfesionalnom obiteljskom miljeu, no s golemim razlikama u povijesnom i sociokulturnom backgroundu s jedne, i u socijalno-egzistencijalnim okolnostima s druge strane. Bosna Andrićeva dječaštva i mladosti — vidjeli smo - zemlja je još duboko prožeta osmanskim naslijeđem, u rural- nim sredinama srednjovjekovno konzervirana, a istovremeno — izložena dramatičnim promjenama u intenzivnom procesu modernizacije i europeizacije. Posljednji izdanak u svojoj lozi, zarana ostao bez oca kojega nije ni upamtio, s majkom koja je prisiljena nadničiti po tuđim kućama da bi njima dvoma plaćala iznajmljenu prizemnu sobicu u sarajevskoj mahali i prehranjivala ih, Ivo Andrić će u najosjetljivijemu razvojnom dobu upoznati stravu neimaštine nešto kasnije i bolesti koja je nasljedno harala u njegovoj obitelji uz koju ne mogu da ne idu egzistencijalni strah i svakojake druge strepnje i uskraćenosti. Mnogo je njegovih meditativnih zapisa iz zrelih i starih godina koji svje- doče da je taj osjećaj nesigurnosti i strepnje bio popudbina koje se riješiti neće nikada, a mora biti da je sudjelovala i u donošenju životnih odluka kojima je Andrić nastojao Motrišta br. Kad se o tim odlukama sudi s antipatijom, što se najčešće odnosi na njegovu diplomatsku karijeru u vladi kraljevske Jugoslavije i na ustupke i neslavne poslove što ih je morao raditi primjerice, elaborat o albanskom pitanju koji je za potrebe Stojadinovićeve vlade sastavio 1939 , to može biti razumljivo, ali dobija barem malo drukčijega svjetla kad se osvijetli podatkom o bijedi iz koje se valjalo otimati od malih nogu. Vrijeme je poslije austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, a prije Balkanskih ratova: Turska je vjekovni okupator, Austro-Ugarska crni vrag i smrtni neprijatelj, južnoslavenska po- litička integracija je san, narodno jedinstvo program, a Srbija sa svojom vojskom — oslobodilački i ujediniteljski Pijemont! I, što rade dva naša buduća najveća pisca tih godina — 1911, 1912, 1913...? Za to vrijeme mladi Krleža već prvi put bježi iz vojne škole 1912. Taj prvi pokušaj završava neslavno, povratkom u školu, ali već iduće godine Krleža ponovo bježi, i preko Pariza, Marseillea i Soluna stiže u Skopje, riješen da ne izostane iz povijesnih događaja u borbi za ujedi- njenje južnoslavenskih naroda. Od tada ideja političkoga ujedinjenja kod Krleže dobija sasvim drukčije obrise, pijemontski san ustupa mjesto kritičkom priklanjanju konceptu federalizma, a sve to nešto kasnije biva silno osvijetljeno i prožeto velikom, planetarnom idejom klasne revolucije. Dok Krleža, dakle, žuri na jug u balkansko grotlo, Andrić, kao da se izbavlja od nje- ga, sve krećući se na sjever, posjećuje katedre, kavane i biblioteke srednjoevropskih prijestolnica. A kada se, u prekidima studijskih boravaka, nađe u Višegradu kod tetke i tetka, sastavlja i šalje prijatelju — vidjeli smo — bijesne espistole protiv malograđana. Bez Krležinih konkretnih iskustava klaonice malih a žestokih balkanskih imperijalizama u Drugom balkanskom ratu, omađijan mitrinovićevskom mistikom naroda, rase i eposa, njegoševsko-meštrovićevskom kosovskom mišlju, Andrić u svome shvaćanju narod- noga jedinstva i ujedinjenja pod vodstvom Srbije neće doživljavati sumnje ni krize. Radovan Po- pović, Životopis Ive Andrića, Beograd 1977. Ta rečenica, koju ispisuje gimnazijalac, kao da osvjetljava i objašnjava cijeloga Andrića kakvoga poznajemo — u životu i u književnosti. Zauzvrat, neće ga mimoići druga traumatična iskustva. Požurivši iz Krakova na jug nakon što je saznao za ubojstvo nadvojvode franza ferdinanda u Sarajevu, stigao je preko Zagreba i Rijeke u Split, gdje ga je 29. Robijao je do 2. U svojim uspomenama crnjanski je u Srpskom književnom glasniku 1929. U Krleže, na primjer, monumentalni roman Zastave, u Andrića završna poglavlja Na Drini ćuprije, u kojima 1913. Taj biografski simultanitet s jedne, i tematska podudarnost u književnim djelima s druge strane, omogućuje da se, u razvijenoj komparativnoj analizi, vide i sve važne književne i ideološke razlike među njima. U međuratnom razdoblju Krleža i Andrić, već profilirani i prepoznati kao vrhunski pis- ci, predstavljaju oprečnosti u svakom pogledu. Najprije na književno-poetičkom planu. Kod Krleže: načelo eksplozije, volja da se svijet pojmi, verbalizira i obuhvati u totalitetu. Tomu na vanjskom planu odgovara silna produktivnost i žanrovski diverzitet. Kad je ovaj 1916. No, u Andrićevim dnevničkim bilješkama iz 1942. Evo toga odlomka u cjelini: Ja sam ih gledao seljake u Sokobanji - op. A između svega u meni se širila moja stara misao o pričanju, o pričama i onima koji pričaju. To je bila složena misao, jedna od onih koje nas godinama stalno prate i koju nikad ne obuhvatimo celu, nego joj svaki put kad se javi sagledamo samo jednu od njenih strana. To je bio upravo niz misli vezanih jedinstvom predmeta: 1 Želja za pričanjem potiče iz jedne osnovne ljudske potrebe; lice kod koga se ta kobna potreba ne- odoljivo javi i koje joj popusti, dolazi neminovno u podređen i zavisan položaj prema onome kome priča i od koga očekuje razumevanje, odobravanje, ili sl. Onaj koji priča, kao i onaj koji glumi, napušta na trenutak svoje ja, odriče se svoje ličnosti i potrebne, prirodne pažnje nad sobom, otkriva se, ostaje bez odbrane, i predaje se ćudima slučaja i tuđe volje. Nema ga u svim onim burnim i tragičnim događajima koji su obilježili razdoblje: politički progoni i procesi, atentat u parlamentu u Beogradu na Stjepana Radića i suradnike, šestojanuarska diktatura i njezine krvave posljedice, sve veći međunacionalni konflikti izazvani politikom Dvora, priklanjanje službene politike silama Osovine... Sam Tito, koji je prema njemu uvijek imao respekt, u legendarnom razgovoru u Šestinama 1939. U predvečerje velikoga potresa — ulaska Drugog svjetskog rata u Jugoslaviju, raspada države, njemačke okupacije i stvaranja Endehazije, Krleža tako ostaje sam na opasnoj čistini: komunistima je postao ljuti neprijatelj, nadolazeći ustaše u njemu vide crnoga boljševičkog vraga... Andrić, pak, u tim prijetećim godina- ma dobija službu u samoj vučjoj jazbini — u Berlinu 1939 — 1941. Na dužnost nastupa 12. A dan nakon Hitlerova napada na Jugoslaviju, 7. Andrić bira ovo drugo, i za cijelo vrijeme rata živi u Srbiji Beograd, s povremenim boravcima u Sokobanji i Vrnjačkoj banji , skoro potpuno anonimno. Tako su se obojica naših junaka našli, zapravo, u sličnome, katakombnom položaju. I jednomu i drugomu kao posljednji modus obrane vlastitoga integriteta, ljudskoga i knji- ževničkog, ostala je — šutnja. I oni je obojica sustavno i dosljedno prakticiraju. Rezultati te šutnje bili su po književnost izvanredni. Krleža je pisao svoj fascinantni dnevnik, te skicirao i ispisivao masu esejističkih, dramskih i proznih tekstova, a Andrić dovršio tri 62 Motrišta br. Postoje jake indicije da je baš u to doba napisao i poznatu kontroverznu prozu Pismo iz 1920. Poraz Hitlerove Njemačke i pobjedu saveznika, te kraj svjetskoga rata, i Krleža i An- drić dočekali su s jednakim osjećajem oslobođenja od najgore more o tome nedvo- smisleno govore njihovi intimni dnevnički zapisi iz toga vremena. Što se tiče stvaranja nove jugoslavenske države, federalne i komunističke, o intimi Ive Andrića, dojučeraš- njega visokog diplomata Kraljevine Jugoslavije pod krunom Karađorđevića, ne može- mo znati ništa, jer o toj intimi nemamo nikakva sačuvanog dokumenta. Možemo znati samo to da su pisac i nova stvarnost glatko i bezbolno sklopili sporazum: Andrić ju je lojalno prihvatio, ona mu se ubrzo počela obilato oduživati. S Krležom su stvari u prvi mah stajale, kao i uvijek, ambivalentno. Politički i ideološki, nova država bila je ono za što se on ne samo zalagao, nego čemu je svojim predratnim djelovanjem i sam nemjer- ljivo pridonio: federalizam kao načelo kojim se pravedno rješava nacionalno pitanje i nalazi politički izraz povijesno-civilizacijske plurimorfnosti, socijalistička revolucija kao način ostvarivanja socijalne jednakosti i prevladavanja teškoga naslijeđa prošlosti. Da- kle: ni manje ni više, nego ostvarenje vlastitih ideala! S druge strane, pobjednike svoje dojučerašnje drugove! Krleža očekuje sa strepnjom. On poznaje taj svijet žestokoga ideološkog fanatizma, sada još ratnim trijumfom opijen, i vrlo dobro znade da mu nije sigurna glava na ramenima... S najvišega mjesta po svemu sudeći, osobnom Titovom direktivom , međutim, sve mu je oprošteno, zaštićen je od eventualne odmazde pri ula- sku partizana u Zagreb 8. Po političkim kuloarima i po književnoj čaršiji, doduše, trajno se potezala zamjerka Krleži što se nije pridružio partizanima, kao Nazor i Goran Kovačić, na primjer; Andriću se to nikada nitko nije sjetio predbaciti. Ništa nelogično: njega tamo, za razliku od Krleže, nitko nije ni očekivao. Na službenome kulturno-po- litičkom ikonostasu, dakle, Krleža i Andrić otada figuriraju podjednako. Razlike, one dubinske i trajne, dolazile su na svoje u alternativnim manifestacijama i paradoksima njihovih poslijeratnih karijera. Evo elipse koja, govoreći u slikama, sažima tu situaciju: komunistički monarh je šahirao s Krležom, s Andrićem nije nikada; Nobelovu nagradu, pak, nije dobio Krleža, unatoč silnoj i inzistentnoj Titovoj želji, nego Andrić, protiv nje- gove želje. Polje u kojemu ovaj opis vrijedi, polje je društvene ikonografije i rituala, i polje knji- ževničkih biografija i njihovih privatnih odnosa, koje je trajno karakterizirala dijametral- nost intelektualnih afiniteta, te uzajamna hladnoća, čak i odbojnost i neka vrst organske antipatije; Krleža ju je teško susprezao, Andrić je njome savršeno vladao. No, ako iza cijeloga tog slikovitog i katkad bizarnog kompleksa manifestativnih oblika zađemo u dublje slojeve značenja držanja dvojice velikih pisaca i amblematskih ličnosti jugosla- venske društvene scene, susrest ćemo se s otkrićem da njihovo pripadanje ideji, pa i ideologiji jugoslavenske kulture nije toliko divergentno kao što izgleda. O antipodima tu, u svakom slučaju, teško može biti govora. Za Krležu divovska drama Titova sukoba sa Staljinom i razlaza Jugoslavije i SSSR-a predstavljala je političko-ide- ološku pozadinu kakvu je samo poželjeti mogao. S jed- nakom energijom radio je na intelektualnom uobličavanju svojih vizija i na organizaciji konkretnih izvedbenih projekata. Andrić, pak, prihvaća se dužnosti poslanika Narodne skupštine Bosne i Hercegovi- ne iz travničkoga okruga , a zatim i poslanika u Skupštini Jugoslavije, dvaput zaredom biva predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije, a na nagovor intimnoga prijatelja, starog revolucionara Rodoljuba Čolakovića, pristaje postati i članom Komunističke par- tije. O svome jugoslavenstvu Andrić 1971. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta. Mi, sarajevski gimnazijalci, bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. Ne bih voleo da liči na hvalu kad kažem da sam bio predsjednik naprednjačke srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam — i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja! Napokon, ona je bila veliki, kulturno i jezično raznovrstan a ipak dovoljno inte- griran sociokulturni ambijent da bi njih dvojica u njemu figurirali kao apsolutne književ- ne i kulturne veličine, kao svojevrsni amblemi te kulture, svaki u svojemu formatu, kako smo vidjeli. Veza je morala biti povratna: sigurno je da su i jedan i drugi taj ambijent držali i osjećali, makar i ne na posve identičan način, poželjnim razrešenjem i ostvare- njem historijskih južnoslavenskih političkih i kulturnih lutanja i traženja. Pre ćeš umreti nego uraditi drugačije! Pisac koji želi da piše o svom narodu mora biti zajedno sa njim. To je osnovni koren na koji se naslanjaju i njegova reč i njegovo delo. Pitanje s kojim bi Andrić bio suočen tih, naših godina, bilo bi surovo jednostavno, a za njega nemoguće pitanje: s kojim ćeš narodom poći, kao sa svojim? I moralo bi biti tako, da bi sa sleđujućim užasom otkrio kakvu je laž historija napravila od narodne svesti, i u što je pervertirala epika. U kakvu se povijesnu prašinu, konačno, sorilo njegovo jugosloven- stvo - svi njegovi politički ideali i cijeli njegov politički život! Pogotovo nakon što je to, s porazom uni- tarističkoga modela u kulturi krajem šezdesetih godina, prestao biti ideološki program. Andrićev odnos s Bosnom nije se nikada ni prekidao, a poslije Nobelove nagrade postao je još intenzivniji. Ukupan novčani iznos nagrade Andrić je, u dva navrata, darovao za razvoj biblioteka u Bosni i Hercegovini, pa je od toga novca formiran posebni fond Ivo Andrić pri republičkoj instituciji za- duženoj za razvoj izdavaštva i bibliotekarstva. Ljubo Jandrić, književnik i upravnik te institucije, stekao je posebno Andrićevo povjerenje, često putovao s njime po Bosni i Hercegovini, i poslije Andrićeve smrti objavio vrlo zanimljivu knjigu razgovora Sa Ivom Andrićem Beograd 1977, Sarajevo 1982. O stupnju recepcijske integriranosti Andrića u jugoslavenskoj kulturi govori podatak da su njegova posthumna sabrana djela u sedamnaest svezaka redovito izlazila kao izdanje udruženih izdavača iz Ljubljane, Za- greba, Sarajeva, Beograda, Titograda i Skoplja. Njezino porijeklo s jedne strane ide iz činjenice da je sami razvoj nacionalnih identiteta često bio presudno povezan s likovima i djelovanjem pojedinih književnika — nacionalnih ideologa i tribuna, koji su tako postajali zaštitnim znakom i esencijalnim dijelom nacije i njezine geneze, a s druge je strane ta osjetljivost povezana s načinom na koji se kod nas tretira nacionalna pripadnost pisca, kao vrijednost po sebi viša i od književne, pa je mnogo važnije imati pisca nego čitati ga , i kao vrijednost koja je isključujuća, poput vlasničkoga prava, čiji osnovni smisao jest u tomu da nešto što je naše ne može biti ničije drugo, osobito ne onih što su nam najbliži... Jasno je kako takav koncept dolazi u sukob s elementarnim načelom kulture, koje je načelo uključivanja, a ne isključivanja, načelo vrijednosno a ne vlasničko... No to je tema za neku drugu priliku. Često su i sami pisci pridonosili konfuziji i nesporazumima, izjašnjavajući se u toku života na različite načine. U takvim okolnostima nije čudno da je književna čaršija uz Andrića zarana prilijepila etiketu nedosljednosti, sklonosti prerušavanju, ili bijegu od izjašnjavanja. Čak i u beogradsko- srpskoj kulturi, koja je od svih naših nacionalnih kutlura umjela biti najviše integrativna i asimilativna, i kojoj Andrić nesumnjivo pripada po mnogim elementima djela i života, te koja mu je najobilatije uzvraćala, uvijek je postojala nijansa stanovite nelagode i rezer- ve spram Andrića baš po tom starinskom etničko-konfesionalnom kriteriju. Ako, međutim, stvar pogledamo iz perspektive samoga pisca, sve se mijenja; uvi- đamo, naime, da je on itekako dosljedan u žilavoj borbi za vlastiti identitet, kao i za pripadanje, samo što se njegovo poimanje identiteta i pripadanja nikako ne podudara s onim koje vlada u javnosti. Njegov osjećaj pripadanja svojemu svijetu i svojoj kulturi, kao i njegov osjećaj identiteta, strukturiran je mnogo složenije i bogatije, pa i ambi- valentnije. Najprije, što se tiče identiteta, u Andrića je od kolektivnoga aspekta uvijek naglašeniji egzistencijalno-individualni. Njega je u blistavoj melankoličnoj eksplikaciji ispovjedio u stockholmskoj besjedi, govoreći o identitetu kao ključnom antropološkom pitanju. I Andrića samoga, kad se pitamo o njegovom identitetu, čini mi se, najprije valja tražiti u području istovremenoga preplitanja i gublje- nja identiteta. Toj igri i toj drami Andrić je posvetio mnoge svoje stranice i likove, a jedan od najsnažnijih svakako je doktor Kolonja iz Travničke hronike, s onom zapanjujućom epizodom u kojoj — u bosanskoj verziji Isusova puta na Kalvariju — doživljuje trenutak kozmičkoga prosvjetljenja izazvan ljudskim divljaštvom i ljudskom patnjom, i u ekstazi čovječnosti preobražava se - u drugoga. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta... Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora. O toj bliskosti i pripadanju govore i Andrićeve esejističke reference i intelektualno-idejni orijentiri, među kojima posebno mjesto zauzi- maju Vuk i Njegoš, te Bora Stanković, Petar Kočić, Simo Matavulj, Jovan Skerlić, Zmaj Jova Jovanović, Branko Radičević, Rastko Petrović itd. A da je riječ o živoj prisutnosti i uzajamnom dinamičkom odnosu, na svoj način svjedoči činjenica da se u srpskom kulturnom prostoru neprestalno pojavljuju nova izdanja Andrićevih djela u najrazličitijim oblicima. No, strukturalna prisutnost Ive Andrića u srpskoj kulturi ima i drugo lice. Onako kako je književnost neodvojiva od proizvodnje ideologijskih slika i obrazaca, onako kako je u nas ideologija neizbježno nacionalna, a nacionalna ideologija uvijek oslonjena na historiju kao na svoj legitimacijski izvor - što je karakteristično za sve nacionalne kulture u štokavskom četverokutu, ali osobito naglašeno za srpsku - tako je u jednome dije- lu srpske književne recepcije reducirana ideološka interpretacija od Andrićeva djela odavno napravila sredstvo banalne nacionalno-ideološke i pseudohistorijske propa- Motrišta br. Do kakvih nakaznih izobličenja i posljedica to može dovesti, pokazalo se za vrijeme rata 1992 - 95. U eseju Glasovi sarajevske noći9 opisao sam kako je iz vojno-političke okolice Rado- vana Karadžića na stolove evropskih i američkih pregovarača o rješenju bosanske krize dolazio engleski prijevod Andrićeve pripovijetke Pismo iz 1920. Priča je napisana u prvom licu, i u njoj se opisuje susret dvojice školskih prijatelja na nekom prolaznom kolodvoru, u vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata. Sarajevski Židov Maks Levenfeld služio je u ratu kao liječnik na evropskim frontama, iz rata je iza- šao ogorčen i promijenjen, i sad u nervoznom noćnom monologu, u iščekivanju vlaka, objašnjava prijatelju da je mržnja razlog zbog kojega hoće napustiti Bosnu zauvijek i otići nekamo daleko, možda sve do Južne Amerike. Nakon dvadesetak dana on mu iz Trsta šalje pismo, u kojemu se trudi još jedanput podrobno objasniti svoje razloge. Da, Bosna je zemlja mržnje i straha, ponavlja u pismu Levenfeld, i da bi to ilustrirao, razvija široku sliku: Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta... Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvore- no, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom. Za što može biti argument ova tužna priča? Najprije, moram naglasiti, ne apsoluti- zirajući autonomiju književnosti, da je to u prvom redu književni tekst, pripovijetka, a Maks Levenfeld književni lik, i da se značenja moraju iščitavati uza sav oprez koji ta činjenica nalaže, i pomoću metodologije koju nalaže. Melankolična slika sarajevskih tornjeva i satova impresivna je književna slika, obli- kovana savršenim jezikom, preciznim i gipkim u isti mah. To je tako, bez prigovora i primjedbe, sve dok sliku čitam u njezinom mediju, u mediju književne fikcije. Tako čitana, ona ima snagu doživljaja, a ne sadrži mjerodavnost političkog argumenta. Ali, ne može se osporiti pravo da se ona čita i drukčije: kao kulturološki, povijesni, ili čak i 9 Ivan Lovrenović, Duh iz sindžira članci, eseji, polemike , Zagreb 2005. No, tada se uspostavlja drukčiji sustav korelacija. Tada je, recimo, Leven- feldovom melankoličnom i pesimističnom doživljaju sasvim legitimno su-postaviti ili čak suprotstaviti opis iz povijesne čitanke ili, zašto ne, iz gradskoga bedekera. A tu isti prizor najedanput dobija sasvim oprečno tumačenje: tu se s mnogo dobrih i istinitih razloga govori kako je slika sarajevskih hramova, koji stoje na samo koju stotinu metara jedan od drugoga, svjedočanstvo tolerancije, uzajamnosti i priznavanja drugoga. Nekakvu argumentativnu snagu za djelatna politička odlučivanja ovakvi iskazi mo- gli bi, dakle, imati tek kada bi se sva njihova relevantna čitanja, književna i neknjiževna, našla zajedno na stolu, i kada ni jedno ne bi isključivalo bilo koje drugo. Samo, naravno, tada bi došlo do paradoksa: toliko je u svemu tome ukrštenih perspektiva, relativizma i ambivalentnosti kao u svakom dobrom književnom tekstu , da se nikakva jednoznačna politička odluka ne bi mogla donijeti! Sama priča, međutim, ide dalje. Prošlo je mnogo godina od našega susreta i pisma, kaže pripovjedač10, kada sam slučajno saznao da je Maks Levenfeld bio zasnovao li- ječničku praksu u predgrađu Pariza, a da je po izbijanju građanskog rata u Španjolskoj napustio sve i prijavio se kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Usred dana na bolnicu je izvršen zračni napad, i on je poginuo sa skoro svim svojim ranjenicima. Odjedanput sve dobija još jedno, novo i razmaknuto obasjanje. Nemaju ti prigovori sporadi- čan karakter, i nisu, kako bi se moglo pomisliti, nekakva novotarija nastala tek s novom trostrukom etnonacionalnom kulturnom paradigmom stvorenom u Bosni i Hercegovini nakon raspada Jugoslavije. Osim uglavnom usmenoga i ne preglasnog načina kojim su ti rumori posredovani i komunicirani, bilo je i njihove sistematske artikulacije, kojoj u vrijeme vladanja službene jugoslavenske kulture, i Andrića kao njezine najposvećenije ikone, nije bilo dano pravo na glas. Muhamed filipović objavio je 1967. Konačni trijumf toga kriterija možemo čitati u uvodnoj anonimnoj Riječi uredništva za zbornik članaka Andrić i Bošnjaci, koji je objavila Bošnjačka zajed- nica kulture Preporod iz Tuzle 2000. U književnoj dionici te protivbošnjačke ideologije najsnažnije uporišne stope, koje do dana današnjeg pothra- njuju protivbošnjačku praksu, jesu djela Njegoša, Mažuranića i Andrića. Upoznavanje i tumačenje tih djela na način koji se ne iscrpljuje u imanentnom pristupu književnom djelu za Bošnjake je važna dionica u borbi za opstanak, borbi koja je dramatično zaoš- trena najnovijim zbivanjima agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 - 95. U istome zborniku objavljen je i tekst Esada Durakovića Andrićevo djelo u tokovima ideologije evrocentrizma, u kojemu autor na Andrićevu književnost rigidno primjenjuje Saidovu paradigmu orijentalizma, konkretizirajući je u Andrićevom slučaju kao literarnu otomanizaciju Bosne, uz ponavljanje i pojačavanje starih, predsaidovskih generalizacija o navodnom antimuslimanstvu u Andrićevu djelu. Ovakvo radikalno ikonoklastičko pretvaranje Andrićeve književnosti u neprijateljsku ideologiju, programatski oblikovanu i usmjerenu protiv cijeloga jednog naroda i zemlje, bez sumnje otišlo je daleko preko svake granice teorijski i interpretacijski održivoga. To je šteta, jer se na taj način upropaštava stvarna mogućnost i velika intelektualna potre- ba — da se Andrić doista počne čitati na način na koji se do sada nikad nije čitao, i koji još čekamo, a koji ne bi bježao od tačnosti nekih od premisa na kojima počiva i ovo čitanje koje ga, ideološki iskrivljeno, pretvara u islamomrsca i bosnomrsca. A najironič- niji paradoks novobošnjačkoga ideološkog čitanja Andrića sastoji se u tomu što ono, htijući se uspostaviti kao obavezujuća kolektivna, nacionalna norma, samo ponavlja srpski ideološko-kolektivistički model čitanja toga pisca. I u jednomu i u drugomu se na isti, samo zrcalno obrnut način, posve gubi piščevo djelo u svoj svojoj nesvodljivoj polifoničnosti. Neke početne natuknice o mogućnostima čitanja Andrića u novim metodološkim ključevima kod nas su u novije vrijeme iskazali profesori Zdenko Lešić, Enver Kazaz i Nedžad Ibrahimović. Identitetom Bosne i Bošnjaka u njoj , identitetom knji- ževnog djela i Andrića u njemu. Odgovor na ovo pitanje nažalost je potvrdan, budući da se jedan značajniji dio srpske recepcije Andrića upravo utemeljivao na toj ideologiji, falsificirajući pritom Andrića i tražeći u njemu argu- mente za vlastiti nacionalizam. Naravno, moguće je istraživati i negativne aspekte slike Bošnjaka u Andrićevom djelu, pogotovo slike Orijenta, jer ni Andrić, kao ni evropska moderna, nije umakao onome što je Said definirao orijentalizmom. No, da bi se to uči- nilo, nužno je ovladati metodologijom postkolonijalne kritike i imagologije. Ali ovdje moramo dodati da ni u Andrićevim slikama, kao većinom ni u onim tekstovima koje je Said analizirao, nema mjesta za mržnju, kako neki misle, jer se te slike realiziraju upravo kao lacanovski paradoks: u neodoljivoj privlačnosti onoga što se vidi kao drugo. Ne zabora- vimo: slike drugih nas mame, jer vjerujemo da u drugosti možemo vidjeti obrnutu sliku nas samih. Tada još nismo znali za Edwarda Saida; njegov kasnije slavni Orijentalizam jest bio već objavljen u Americi 1978 , ali će proteći još mnogo vremena, i još više strašnih događaja, dok se na našim stranama ne počne citirati, nažalost, najčešće kao kakva politička mantra, a ne kao analitički postupak. Pitajući se tada o prirodi teksta i postupka u Andrićevoj dizertaciji, ustvrdio sam da on, naravno, nije umjetnički, ali da nije u strogom smislu riječi ni znanstveni, nego da najprije pripada području u kojemu se miješaju ideološki i znanstveno-deskriptivni dis- kurs. Pisao sam u tom članku o kristijanocentričkim i europocentričkim elementima u Andrićevoj koncepciji bosanske kulturne historije, te skicirao idejne izvore takvo- ga gledanja u protuimperijalnim nacionalno-oslobodilačkim koncepcijama i kulturno- političkim mitovima 19. Presudni trenutak prijeloma u historijskom razvoju Bosne autor dizertacije vidi u osmanlijskom osvajanju u drugoj polovici 15. U ovom odlučujućem trenutku taj važni proces naglo je prekinut. Umjesto toga poče- la je najezda jednog osvajačkog naroda, tuđeg po veri, duhu i rasi. Po geografskom položaju Bosna bi zapravo trebalo da povezuje zemlje Podunavlja s Jadranskim morem, a to znači dve periferije srpsko-hrvatskog elementa i ujedno dve različite oblasti evropske kulture. Potpavši pod islam, Bosna ne samo da je bila lišena mogućnosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao, i da učestvuje u kul- turnom razvoju hrišćanske Evrope kojoj pripada po svojim etnografskim i geografskim obeležjima , nego je, šta više, zbog domaćeg islamiziranog elementa postala moćna prepreka hrišćanskom Zapadu. U tom neprirodnom položaju Bosna je ostala za sve vreme turske vladavine. A ako je u znanstvenome smislu u koječemu prevladana i nereprezentativna, opus kojemu prethodi predstavlja u svom, književnoumjetničkom mediju vrhunsku ostvarenost. Kako se to događa? Naravno, zbog temeljne razlike u načinima. Ideološko-politički govor bavi se apstrakcijama, stal- no s jednom brigom — da se ne iznevjeri linija zacrtana u apriorno postavljenoj shemi. Umjetnički postupak bavi se konkretnim manifestacijama života, i u tom načinu nema posrednika između konkretnosti života i njegovog univerzalno relevantnog osmišlja- vanja. Ukratko, bila bi posve legitimna, dapače, vrlo poželjna analiza koja bi izabrala pristup sa stajališta objektivno postojećih eurocentričkih i orijentalističkih premisa u smislu izvornoga Saida u Andrićevu djelu i u njegovoj intelektualnoj formaciji. Takva analiza, oslobođena od ideoloških apstrakcija i preduvjerenja, konkretno oslonjena na tekst, kontekst i na stvarni svijet Andrićevih likova i situacija, uvažavajući osnovni zahtjev u interpretaciji književnoga teksta osobito kad se radi o polifonijskoj romanesknoj struk- turi — da se likovima ne može mehanički pripisivati identitet i stajalište autora i obratno, donijela bi mnogo iznijansiraniju sliku, s uvidima koji potpuno relativiziraju pa i obara- ju tezu o Andrićevoj islamofobiji, i, čak, bosnofobiji! U tome je Andrić video suštinske modele ljudskog iskustva: snagu i slabost, napad i odbranu, i, iznad svega, beskrajan izvor nerazume- vanja među ljudima svih vrsta i na različitim nivoima, uvek i svagda izazvanih kulturnim razlikama. Zahvaljujući ovome veći deo njegovog stvaralaštva može se učiniti mračnim. Ipak, ono je ublaženo njegovom sposobnošću da razume čoveka, dobroćudnom ironi- jom i njegovim centralnim simbolom, mostom, koji spaja razdvojene strane. Jedan od sržnih aspekata u tom kompleksu svakako je — historijsko i kultur- no vrednovanje osmanske epohe u povijesti Bosne. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijal- na bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacij- sko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima. Na dru- gom polu govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji eo ipso: i u Bosni i Hercegovini , osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od klasnorevolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište u hi- storiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici... Po osjećaju neke elementarne pra- vednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge nas je krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko više što mnoge njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni naciona- lizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko- 74 Motrišta br. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički momenat okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske dr- žave i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljeno- sti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase18, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Česti društveni preokreti i političke uzurpacije kroz stoljeća nasilno su mijenjali posjedovne odnose, što je neizbježno bilo povezano i s masovnim socijalno-demografskim i etnokonfesionalnim promjenama. Razvoj zemljišnih odnosa u osmanskoj epohi postao je u Bosni i Hercegovini nerazmrsivi povijesni ra- šomon. Taj razvoj jest u početku bio u znaku sklada, produktivnosti i neke začudne čistoće, zahvaljujući strogom osmanskom konceptu mirije državno vlasništvo nad zemljom , timarskom sistemu ubiranje prihoda sa zemlje za vojničku službu, bez prava posjedovanja , nepostojanju krvnoga, nasljednog ze- mljoposjedničkog plemstva, te stabilnom i relativno slobodnom položaju zakupnika kmeta , zaštićeno- ga sistemom tapije. To je ono blistavo doba carstva od Mehmeda II. Taj sistem je omogućavao i pojavu trgovačko-financijskih magnata u drugim etno-konfesionalnim zajedni- cama, poput, recimo, snažne sarajevske katoličke obitelji Brnjaković, čije su se poslovne veze sterale od Venecije do Jeruzalema, i od carigrada do Beča i Rima, a nestala je netragom, kao i sav taj katolički trgovačko-građanski sloj, nakon Bečkoga rata, provale Eugena Savojskoga 1697, te nakon što su se granice Osmanskoga carstva u Bosni i Hercegovini poklopile s njegovim granicama prema Evropi, obilježavajući kroz cijela dva naredna stoljeća krvavo razbojište dvaju nasmrt sukobljenih svjetova. Međutim, opisani se sistem uskoro u Bosni počinje korumpirati, i to baš promjenom odnosa u agraru i u poimanju vlasništva nad zemljom. Od velikoga turskog poraza pod Siskom 1593. Od tada, pa kroz dugotrajnu, socijalno-ekonomski sve tegobniju a često posve Motrišta br. Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turko- filija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma. Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je četiri stoljeća, i to ona četiri stoljeća kroz koja je Evropa sukcesivno proživljavala dubinske i strukturalne preobraža- je, čiji rezultat je, u jednu riječ - prevlast racionalnog nad onostranim u doživljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u političkom smislu. Narav- no, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrijednosno već samo tipološko značenje. U vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište — ni u znanosti a kamoli u ideologij- skim slikama i prosudbama. Od trenutka u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti austrougarsko razdoblje 1878 — 1918 , promijenilo se nekoliko državno-političkih okvira i ideoloških sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije 1970 — 1990 , kada je Bosna i Hercegovina već imala snažnu republičku, kvazidržavnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraživačke in- stitucije i školovane stručnjake, a službeno je vladala ideologija koja je negirala naci- onalne partikularizme, tvrdeći da ih je povijesno nadrasla i politički neutralizirala. Više decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se već tada u znanstvenim krugovima znalo da je tumačenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacio- protuzakonitu pojavu tzv. Ni Austro-Ugarska suštinski nije odstupila od Saferske naredbe, te je do samoga svojega sloma 1918. Slično je bilo i s projektom kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obrađeno i objavljeno već 196619, da bi doživjelo još jedno, znanstveno ažurirano iz- danje 1984. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, međutim, nikada nije napravljen. Obje nacionalne ideologije - turkofobna srpska, i u implicitnoj, podrazumijevajućoj formi jugoslavenska, danas djelomično i hrvatska , i turkofilna boš- njačkomuslimanska, Andrićem se samo služe, potpuno ignorirajući književni karakter njegova teksta i metodološko-spoznajne zahtjeve koji iz toga proizlaze. O ovoj vrsti vulgarizacija i zamjene teza piše Enver Kazaz: Bošnjačka rasprava o Andriću pokazuje žalosno stanje ovdašnje književne znano- sti, potonule u površni pozitivizam i anahroni konzervativni impresionizam. Otud ona i ne može u povodu Andrića čitati pluralnu dimenziju vlastitog nacionalnog identiteta, njegovu dijalektičnost u genezi, otkrivati sistem njegovih razlikovnih obilježja u užem ili širem kontekstu, niti pak može čitati bez ideoloških predrasuda vlastitu tradiciju, koju, nesumnjivo, kroz dijalog s njenim vrijednostima, gradi i Andrićev opus. Odan Rizvićevoj projekciji kontinuiteta u razvoju nacionalne kulture, taj ideološki desno orijentiran po- zitivizam negira dijalektičnost povijesnog razvoja vlastite nacionalne kulture i potpuno odbacuje onu njenu dimenziju što je kroz metaforu raskršća, kao znak povijesne i soci- ološke uvjetovanosti kulturnog razvoja bošnjačke nacije, ustanovljava Midhat Begić. Taj pozitivizam, nažalost, ne može čitati ni pluralnost Bosne u njenoj povijesnoj dimenziji, niti rubnost bosanskog kulturnog identiteta u odnosu na Orijent i Okcident, ambivalen- tan odnos bosanske kulturne pluralnosti i prema jednom i prema drugom. Na koncu, takva znanost, potpuno u duhu epskog kulturnog koda, konstruira nacionalnu povijest i nacionalni identitet, proglašavajući svoje ideološko stajalište njihovim Jedinim, Konač- nim, Apsolutnim telosom. Otud je strategija falsifikata, prisutna u temelju te znanosti, direktno proporcionalna njenoj nemoći da se oslobodi ideološkog, uslovljenog epskim okularom kroz koji vrednuje i ideološki reducira a ne čita nacionalni identitet u njego- voj povijesnoj i kulturološkoj dimenziji. Ne vjerujem da se može pretjerati u isticanju činjenice, koju sam opisao na početku ovoga 19 Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast Anđelić, Basler, Benac, Čović, Miletić, Pašalić , Sarajevo 1966. Takvo mu je i mjesto u Andrićevu opusu. U kontekstu književnosti u Bosni i o Bosni ova pojava transgrediranja i obuhvaćanja svih partikula bosanskoga civilizacijskog i etničkog mikrokozmosa u gesti stvaralačkoga čina, kako rekoh, izuzet- na je i jedinstvena. U književnosti prije Andrića, ako zanemarimo stidljive i sporadične proboje, bila je to potpuno nepoznata pojava a ni poslije Andrića nije ju nitko tako sustavno prakticirao. Po prvi put nakon Andrića nešto slično se može vidjeti kod bo- sansko-hrvatskoga pisca mlađe generacije Miljenka Jergovića. Književnost, potreba za književnim pre oblikovanjem nekog svijeta, nisu nešto što može biti izazvano ikakvim vanjskim nalogom. Pogotovo ako se to, kao u Andrića sada već po svemu sudeći i kod Jergovića , izjednačuje s potpunom predanošću i posvećenošću, te ako se razrasta u cijeli opus. Takva posvećenost podrazumijeva, prije svega, postojanje primordijalne i trajne emocionalne fasciniranosti tim svojim svijetom, koja je na potpuno suprotnom polu od mržnje. Povjeravajući se prijateljici Zdenki Marković iz Rima 1921. Još je nešto važno. Aksiomatski je jasno da književnost nije historiografija, niti je An- drićevo djelo udžbenik povijesti. No, s druge strane, književnost može imati i te kako živ odnos s historijom, a Andrićevo djelo je na poseban način izrazito historično. Jedan od primjera: kada u sceni klasične književne snage Alihodža Mutevelić Na Drini ćuprija klone na uzbrdici putem do kuće, nakon strašnoga poniženja od okupatorske vojske na svojoj ćupriji, nije za historičnost te parabole odlučujuće hoćemo li u izvorima naći potvrdu postojanja toga čovjeka i autentičnosti toga događaja. Važna je silna simbolo- tvorna energija koja zrači iz scene i otkriva dubinska značenja te historije, i važno je ge- nijalno razrješenje romana-kronike, u kojemu se hladna apstraktnost vjekovne historije građevine i bolna konkretnost ljudske sudbine spajaju i razrešavaju jedno u drugome: Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Neće ni ovi ovako doveka. Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti! Može biti da će ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vasce- log božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti. U tim mislima korača hodža sve teže i sporije. Kad bi samo mogao da udahne više vazduha, kad bi put bio manje strmen, i kad bi mogao stići do kuće da legne u svoj dušek i da vidi i čuje nekoga od svojih! To je jedino što još želi. Ne može više ni da održi pravi odnos između disanja i srca, srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buđenja. Otvori široko usta i oseti da mu oči izviru iz glave. Strmina koja je i dotle neprestano rasla primače se pot- puno njegovom licu. Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima. No, takav posao je u oba slučaja književno deplasiran, jer na nedopustiv način ostavlja književne činjenice bez njihova konteksta koji je prvenstveno mjerodavan za njihovo tumačenje. Generalizirana fama o tobožnjem Andrićevu negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve nesumnjive sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih mehanizama, a tematski smještene u Bosnu turskoga vremena. U današnje nesretno doba, kada je donedavno i sam ljud- ski život bio bezvrijedan a kamoli da se tko još brine o književnim vrijednostima , taj se stav prešutno pretvorio u skoro opći, i teško ga je mijenjati, relativizirati. A posve suprot- no od toga, moglo bi se s mnogo jakih književnih razloga dokazivati da je u cjelokupnoj bosanskoj pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško naći pisca koji je s takvim rafiniranim suživljavanjem i s takvim ponornim tragičkim ko—sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Ivo Andrić. Razvidno je to u čitavu njegovu opusu. Ali, pisac koji je napisao samo, recimo, takva remek—djela kakvo je Most na Žepi, ili Smrt u Sinanovoj tekiji, ili pak onaj koji je napisao slabo razglašenu a sjajnu priču Ruđanski begovi o dvojici braće što ginu u obrani rođene zemlje antički pomireni u smrtnome času, ili — zašto ne! Padaju mi na pamet još cijele pregršti takvih likova i situacija, među njima, recimo, Sulejman-paša Skopljak ili novski kapetan cerić iz Travničke hronike kao izvanredno plastično oblikovani bosanski antipodi likovima osmanlijskih administratora... Ja jednostavno za to nisam bio sposoban, njihov život poznat mi je samo do avlije, dalje — jok. Zato sam često govorio Skenderu Kulenoviću, pokojnom Hamzi Humi, Zuki Džumhuru i još nekim: napišite štogod o muslimanskoj porodici, jer mi iz hrišćanskih kuća nismo sposobni da to uradimo. Šteta je što me nisu poslušali. Umjesto upuštanja u takvo istraživanje, evocirat ću ovdje tek jedno mjesto iz Andrića, koje se u značenjskom smislu uzdiže gotovo kao duhovna i autopoetička šifra nad piščevim doživljajem svijeta. To je detalj iz meditativne minijature Staze, koji ima uzvišeni tonalitet životnoga i duhovnoga creda: U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prosti- rao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Hrvatska recepcija Nakon definitivnog prelaska u Beograd 1919. Uostalom, on to nije nikada činio ni u vezi sa srpskom književnošću. Poznat je slučaj kada Andrić 1933. Zahvaljujući Vam na pozivu moram da Vam kažem da mi, sa moga gledišta, ne izgleda razumljivo ni oprav- dano da se danas izdaje jedna antologija, ograničena na jedno pleme. Ponajmanje po- vodom stogodišnjice Ilirstva. Izdavač i Vi kao urednik imate, izvesno, za to sve razloge. Živeći na strani i po strani, ja te razloge ne znam, a i da ih znam, ja bih ih mogao samo poštovati ali ne i deliti. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju. Iz Vašeg pisma vidim da Vam je poznato da sam bio jedan od osnivača i urednika Književnog juga koji je zastupao najšire gledište jedinstva obuhvatajući ne samo srpsko-hrvatsku nego i slovenačku književnost. To je bilo 1917. To su razlozi, čisto književne i načelne prirode, zbog kojih žalim što mi nije mogućno učestvovati u Vašoj Antologiji... Radovan Popović, marljivi istraživač činjenica iz Andrićeva života, objavio je u spomi- njanom Životopisu pismo što ga Andrić 1923. Primijetio je da kao što Hrvati svojataju pravoslavne Srbe koji žive u Zagrebu npr. Desnica, Simić, Kuzmanović i Prica , po istom pravu on pripada Srbima. Ovo naglašeno relativističko stajalište ne može biti bez značenja, a značenje bismo mogli otčitati kao Andrićevu sumnjičavost, znakovito ležernu i skoro ironičnu, u odnosu prema nekakvoj velikoj važnosti koja se pripisuje piščevome izjašnjavanju o stvarima nacionalna i vjerska pripadnost, i sl. U hrvatskoj književnoj kulturi zanimanje za Andrića bilo je zamrlo u nekom neo- dređenom trenutku u prvoj polovici jugoslavenskoga razdoblja, kada je u poetičkom smislu već sasvim prevladao slobodni pluralizam modernističkih postupaka i ideja a u ideološkom bio praktično adaktiran unitaristički koncept nadnacionalne jugoslaven- ske kulture. Bilo je izuzetaka, poput briljantnih eseja Ive frangeša o Prokletoj avliji i Travničkoj hronici, ali — bili su izuzeci. Tema Andrić pojavit će se u hrvatskoj književnoj javnosti ponovo u godinama nakon stjecanja državne nezavisnosti, kada je na djelu bilo stvaranje tuđmanovskoga panetničkog kulturnog modela. U zao čas po Andrića! Bile su to, naime, mihanović-horvatić-jelčićevske pseudoknjiževne i pseudobiografske 22 Željko Poljak, Hrvatski književnik Ivo Andrić, Zagreb 2002. Iz ovoga turobnog i uskogrudnog pogleda na književnost i na Andrića kao i na na- cionalnu kulturu općenito poniknula je davnašnja teza po kojoj bi se Andriću, eto, još nekako i moglo priznati književno hrvatstvo, ali u vrlo doziranoj mjeri. Bio bi to samo Andrić s Hrvatskom mladom lirikom, Ex Pontom i Nemirima te zaključno s Putom Alije Đerzeleza, dakle, do 1919. Recimo, Andrić je ijekavicu i ekavicu naizmjence koristio od svojih gimnazij- skih dana, ijekavske tekstove objavljivao je u vrijeme kada svi viđeniji hrvatski pisci pišu ekavski Krleža, A. O pozadini toga bizarnog slučaja — da jedna književnost praktično prelazi preko postojanja pisca i djela koje je se suštinski i sudbinski tiče, pisao sam u više navrata. Ovdje ću to ukratko rekapitulirati. Tin Ujević, Ivo Andrić, Miroslav Krleža - poslušajte to suzvučje! Pokušajte imagini- rati sve linije značenjâ, vibracija, smislova, koje se uspostavljaju, slute, otvaraju u tro- kutnome polju označenu s ta tri imena, s te tri poetike, s ta tri književna i biografska iskustva! Je li ikada hrvatska književnost, u poslu samopromatranja, samo izgovorila ta tri imena ovako tijesno zajedno, kao trijadu, a kamoli pokušala pronaći ono mjesto koje toj gigantskoj trijadi pripada u strukturi te književnosti? Hrvatska se književnost više trudila da zaboravi takvu mogućnost. O kakvu modelu ponašanja unutar jedne kulture to govori? O tomu da ona ima ozbiljan problem s prepoznavanjem vlastitih sadržaja i vrijednosti, problem sa samoprepoznavanjem. To, dalje, znači da ta kultura ima ozbiljnih problema s integracijom vlastitih različitosti; s vlastitim pluralnim identitetom u krajnjoj liniji. Ja sam pisao i pišem u oba narečja, i to naizmenično. Žao mi je što se u tome ne slažemo; ali o nekom menjanju teksta ne može biti govora, kao što nikad ne bih pristao da stvari koje štampam ovde menjam iz ijekavštine u ekavštinu. U hrvatskoj znanstvenoj, intelektualnoj, književno-esejističkoj praksi ova se činjenica do danas uočavala samo stidljivo i marginalno. A riječ je, za- pravo, o kapitalnoj činjenici povijesti i kulture, jer tek sa shvaćanjem i prihvaćanjem te trovrsne pojavnosti hrvatska kultura zadobija vlastitu puninu. Nevoljni odnos, koji se iz zamišljenog središta hrvatske književnosti i književne po- litike uspostavio spram Ive Andrića davno, i po inerciji održao do danas, analogan je tradicionalnom odnosu toga središta spram cjelokupne hrvatske komponente bosan- ske književnosti i kulture. Taj se odnos zorno očituje u svim pregledima i povijestima hrvatske književnosti unatrag gotovo stotinu godina, od Branka Vodnika daleke 1914, preko Mihovila Kombola, suvremenih autora, pa sve do frangešove sinteze 1987. Bit toga odnosa je specifično optičko izobličenje, po kojemu se, sve gledano iz središta, ukupna bosanskohrvatska problematika promatra uvijek i u svemu kao dodatak, i to nižega reda. K tomu, porazno je da krivulja toga zanimanja od Vodnika da frangeša pada, i s ovim posljednjim dolazi na stvarnu ništicu! A riječ je o polmilenijskom korpusu i kontinuitetu književno-jezične memorije jednoga svijeta i jedne zemlje, što su uvijek bili vitalnom osnovom hrvatske kulturne povijesti. O čemu može govoriti takva ustrajnost, takva stalnost ove deformacije? O tomu da dosad jedino važeća metropolitanska para- digma, model centra i periferije, hrvatskoj kulturi zapravo nisu adekvatni. Ta kultura, pa i njezina književnost, drukčije su povijesno oblikovane: policentrično i plurimorfno, i tek ako vlastita, unutrašnja spoznaja to prepozna kao svoju stvarnu sliku, hrvatska će kul- tura znati za se naći pravi, a to u svakom slučaju znači policentrični model. Tada će ona tek uvidjeti i svoje stvarno bogatstvo. Veliki ispit u tom poslu hrvatska će kultura položiti onda kad uspije i znadne svoj kontekst proširiti i integrirati tako da u njemu, figurativno govoreći, Ujević, Krleža i Andrić mognu biti dovedeni u odnos komplementarnosti. Štokavski univerzum Već smo vidjeli iz kojih sve kutova Andrić ispovijeda svoju privrženost jugoslaven- stvu. Doista, da bi se ovoga pisca bolje razumjelo u vezi s momentom pripadanja, subjektivnoga osjećanja vlastitoga mjesta u širemu, kolektivno-povijesnom identitetu, treba se uživjeti u sadržaj onoga što on naziva jugoslavenstvom. Ostavimo na trenutak način na koji mu je ono, naravno, bilo i državno-političko uvjerenje, karijerno sredstvo također. Pogledajmo ono što je mnogo važnije, iznad svega toga: kulturno-povijesno- Motrišta br. Andrić je, naime, u cijeloj našoj modernoj književnosti jedini autentični baštinik, i predani tumač, one ogromne tradicije koja je kao svoj osjećala i nastojala artikulirati jezično-literarno, prije svega cijeli što- kavski univerzum, i to u svim njegovim civilizacijskim i etnokonfesionalnim varijetetima, a koji se u klasičnim bartolkašićevskim terminima stoljećima zvao: ilirski, ili u starih pi- salaca franjevačkih u Bosni: bosanski, ilirički aliti slavobosanski Matija Divković, Stipan Margitić Jajčanin, filip Lastrić i dr. Takva je bila Andrićeva autopercepcija, koja je bila jedini mogući okvir vlastitog kulturno-jezičnoga identiteta24, kako ga je morao osjećati a da ne iznevjeri samoga sebe. Treba li uopće i naglašavati kako je u srcu takvoga osjećaja svojega svijeta — Bosna, i zašto je Bosna tako važna u Andrićevoj povijesno- antropološkoj imaginaciji i u njegovoj literaturi! Iz istih je razloga i etnonacionalne kulture u Bosni, strogo uzevši, nemoguće prikazati ekskluzivno. S jedne strane, već smo vidjeli kako se Andrić od gimnazijalskih dana i u privatnoj komunikaciji i u književnim tekstovima služi obama tim štokavskim izgovorima. Također, vidjeli smo i da književne tekstove koje je izvorno napisao i objavio na ijekavskome, nikada kasnije — ni kada je već definitivno usvojio ekavski — nije ekavizirao. Posebnu, pak, pažnju zaslužuje ono savršeno precizno diferenciranje između ekavskoga i ijekavskoga u govoru likova, kao stilsko i karakterizacijsko sredstvo kojim Andrić postiže izvanredan književni i kulturološki rezultat. Miroslav Karaulac Rani Andrić piše kako je Andrić u ljeto 1926. Gvardijan manastira bio je Jozo Markušić, pe snik, u svoje vreme, autor Krvavih behara, zbirke pesama, u maniru istorijske nostalgije nad boljim bosanskim vremenima, i jedne pravno-istorijske ras prave o kmetovskom pitanju u Bosni i Hercegovi ni. Te iste godi- ne, u Jajcu je službovao lekar dr Mićo Branisavljević koji nam je pričao o ovoj poseti. Tridesetih godina, kada u pauzama svojih diplomatskih misija bude dolazio u Beograd, Andrić će imati dosta poznanika među beogradskim franjev cima. Tih godina je, znamo, viđao franjevačkog pe snika Augustina Čičića, autora zbirke pesama zavi čajne lirike Proljetnji stihovi 1918 , Ljubu Hrgića, tada studenta romanistike, sa kojima je posećivao franjevački manastir u Bregalničkoj gde je gvardijan tih godina bio njegov dav- našnji poznanik fra Jozo Markušić s kojim će i tokom kasnijih godina nastaviti da se viđa. Granica kao mjesto isto- vremenoga razdvajanja i sjedinjavanja, kao nad-identitet!? Andrić je, zapravo, knji- ževno preradio tu začudnu i kompleksnu historijsku i kulturološku stvarnost; preradio ju je umjetnički jedinstveno i maestralno. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini — koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim - proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apso- lutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni. U Sarajevu travnja 2007. Šimun Musa filozofski fakultet, Sveučilište u Mostaru Zdenka Leženić, prof. Spisateljski rad fra Antuna Kneževića Sažetak U drugoj polovici 19. Kao jedan od najutjecajnijih ljudi svoga vremena i odgojitelj redovničkog podmlatka Bosne Srebrene, on je navlastito važan kao spisatelj koji se bavio bosanskohercegovačkom historiografijom, etnografijom, i prosvjetiteljskim radom. U svojim spisima, buntovnički intoniranim, on se umnogo razlikuje od svojih suvre- menika. Potiče ustaničko raspoloženje protiv turske vlasti, ali isto tako sasvim je kriti- čan i prema novom austrougarskom dobu. Bez obzira na manjkavosti nekih njegovih gledišta, neupitan je njegov prinos histo- riografiji, etnografiji, političkoj misli i uopće poznavanju kulturne povijesti Bosne i Her- cegovine. Ključne riječi: povijest, kultura, narod, prosvjetiteljstvo, preporod, Bosna. Društveno-povijesne okolnosti u Bosni i Hercegovini sredinom 19. Devetnaesto stoljeće izrazito je burno razdoblje bosanskohercegovačke povijesti. Kao najzapadnija pokrajina Otomanskog carstva, Bosna i Hercegovina našla se na razmeđu političkih interesa Istoka i Zapada. Dok se Hrvatskom šire preporodne ideje, otvaraju krovne nacionalne institucije, rješavaju politička i gospodarska pitanja, pitanja jezika, kulture i školstva, Bosna i Hercegovina pokušava se riješiti elementarna proble- ma, a to je višestoljetna turska vlast koja je sijala primitivizam, zlosilje i svaku vrstu zao- stalosti. Ipak, opterećena vlastitim političkim, vojnim i gospodarskim problemima turska je moć konačno počela stagnirati. No, proces propadanja tekao je sporo i, dakako, na štetu kršćanskog stanovništva dok su susjedne zemlje uglavnom čekale ishod doga- đaja. Na plijen s jedne strane vrebale su, već slobodne, Srbija i crna Gora, a s druge Austro-Ugarska, u čijem se sklopu nalazila i Hrvatska. Sredinom stoljeća u Bosnu i Hercegovinu intenzivno prodire utjecaj hrvatskog narod- nog preporoda, te dolazi do buđenja svijesti o nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj pripadno- sti. Na ruševinama starog feudalnog svijeta formira se novo građansko društvo i jedan sloj obrazovanih ljudi što slijede nova gibanja koja se najviše očituju u književnom, prosvjetiteljskom i političkom radu. Ipak, osnovna podjela bosanskohercegovačkog na- roda i dalje se odvijala prema vjerskoj pripadnosti, no s tom razlikom što je muslimanski puk uživao veće privilegije. U takvim okolnostima veliku su ulogu odigrali bosanskohercegovački franjevci koji su zadugo bili jedini obrazovani stalež, jedina intelektualna snaga koja je radila za dobrobit naroda. Šezdesetih godina u politička i književno-prosvjetiteljska gibanja Bosne i Hercegovi- ne uključuje se i franjevac Antun Knežević. Do odlaska u fojnički samo- stan Petar, kako mu je bilo krsno ime, djetinjstvo provodi u rodnom gradu koji je u to vrijeme bio važno trgovačko središte. Tu je zasigurno i začetak njegova oblikovanja u strastvena istraživača bosanske povijesti. Završivši školovanje u Varcaru, kao pripravnik u fojničkom samostanu priprema se za stupanje u franjevački red čiji habit oblači 1851. Nakon novicijata odlazi u Italiju gdje u Rimu i Sieni studira teologiju i filozofiju. Na službi je u Dobretićima, rodnom Varcaru, Petrićevcu, Ivanjskoj, Jajcu, Liskovici te Kotor Varoši. Prirodno nadaren, vrijedan i discipliniran Knežević se ističe znanjem i radnim navikama što primjećuju i njegovi učitelji i redovničko starješinstvo te ga u Livnu postavljaju za odgojitelja franjevačke mladeži Bosne Srebrene. Tu je pokušao osnovati historijsko-geografsko društvo koje bi se bavilo izučavanjem bosanskohercegovačke povijesti i geografije, ali u toj nakani nije uspio. Naime, u to vrijeme još nije bilo dovoljno ni školovanih ni kulturno-nacionalno osviještenih ljudi koji bi intelektualno podržali rad takvih ustanova. Iz Livna je premješten u Guču Goru pa u Dobretiće. Tada nastaje i njegova glasovita Krvava knjiga Zagreb, 1869. Knežević je u Đakovu gdje je postavljen za duhovnika redovničkoj mladeži. Tu upoznaje biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji mu povjerava političku misiju. Naime, po Srossmayerovu zadat- ku Knežević tajno putuje u Beograd, Zemun i Novi Sad kako bi dobio pomoć u oslobađanju Bosne od turske vlasti, što i jest njegov glavni cilj. Političko-agitatorskim djelima on potiče ustaničko raspoloženje protiv turske okupacije, a zalaže se i za drukčije rješavanje pitanja nacionalnog određenja. Nastojanja središnje turske vlasti u provođenju reformi u carstvu, od kojih su mno- ge trebale olakšati položaj kršćana, naišla su na žestok otpor bosanskohercegovačkih muslimanskih velmoža te se stanje u Bosni i Hercegovini nije znatnije promijenilo una- toč carskim ukazima. Silništvo turskih feudalaca nije mogao spriječiti ni carski emisar Omer-paša Latas pa su se svi društveni odnosi i dalje temeljili na vjerskoj diskriminaciji između kršćanskog i muslimanskog stanovništva. Teška socijalno- ekonomska situacija i dugo nerješavani problemi doveli su do pobuna diljem Bosne i Hercegovine. Postupno dolazi do promjena u političkom i kulturnom životu BiH. U Sarajevo pristižu austrijski, francuski, engleski, ruski i pruski konzularni predstavnici i turske su vlasti, sada pod prismotrom utjecajnih europskih sila, donekle morale promijeniti svoj odnos prema narodu. Svakako da treba naglasiti i sve čvršće veze Bosne i Hercegovine s Zagrebom i Beogradom što se, pored ostalog, može pripisati sve razvijenijoj i utjecajnijoj novinarskoj djelatnosti. Upravo je Knežević jedan od najoštrijih kritičara Osman-pašine politike. Posljednju svećeničku službu Knežević je odradio u Kotor Varoši. Već otprije narušena zdravlja umire 1889. Posmrtni su mu ostatci 1955. Slavko, Život i spisateljska djelatnost fra Antuna Kneževića, Dobri pastir, sv. I — II, god. Slavko, Skica za studiju o fra Antunu Kneževiću, Zbornik radova... Čitavi zborovi ljudih sabirali su se, pa jim jedan ovu knjigu čitao; a oni se pripravni za ustanak pokazivali! Nakon što se zaustavio val osvajanja novih teritorija, na čemu se i zasnivala turska moć, otpočeo je proces urušavanja vlasti. Tom procesu svakako su pridonijeli i novi robno-novčani odnosi te sukobi unutar samog hijerarhijskog ustroja vlasti. Na- ime, janjičari su sve više iskazivali svoje političke ambicije i Bosnom i Hercegovinom zavlada sveopća samovolja turskih spahija. Često su poturčeni bosanski plemići bili gori za svoj narod druge vjere nego azijatski Turčin. Uslijedili su reformski proglasi koji su trebali olakšati život kršćanskome puku, no oni su se slabo poštovali. Katoličko stanovniš- tvo sve više negoduje i iznosi svoje zahtjeve za promjenama. Iako pravno izjednačeni s Muslimanima, katoličko se stanovništvo i da- lje bespoštedno iskorištavalo i teroriziralo. Oružana pobuna više se nije mogla izbjeći i, napokon, hercegovački je narod u lipnju 1875. Pobunjenike je predvodio župnik iz Ravna don Ivan Musić. Ubrzo se ustanak iz Dračeva proširio na desnu obalu Neretve i zapadnu Hercegovinu gdje su ga također podržali franjevci u Klobuku, Veljacima, Posušju te duvanjskom kraju. Uvidjevši da se ustanak ne će olako smiriti, oglasiše se i konzuli europskih velesila nudeći pregovore o zahtjevima pobunjenika na što im je memorandumom11 odgovorio starješina hercegovačkih franjevaca fra Paškal Buco- 7 Usp. Druga verzija opisa istih događaja nalazi se u Kneževićevoj Varici, str. Kneževića je ustanak zatekao na župničkoj službi na Petrićevcu kod Banje Luke. K meni jednako su bježali Krstjani, i Hristjani iz Banjaluke; al ja bih sve zatjerao, i nek se brane priporučivao. Turci nikad nisu mirovali, nego svuda letali, robili, palili, nevine sjekli, i svako brezakonje činili. Samo ću jedno spomenuti: U Uncu zglo- glasni Asan beg Kulenović iz Travnika za jedan dan učini je najprije po- robiti, pa onda zapaliti priko četiri stotine sljemenah! Koliko su nevinih — osobito djece — ubili, sasjekli, na vatru bacili, i drugom smrtju pomrili, to sam Bog znade! Mnogim bi stegli glavu konopom, ol kanafom, pa ju vo- dom polivali da bolje pritegne, dok mučeniku nebi oči iskočile, ol upala mozga nastala, i tako umro! Bili bilo drago Vladi da se i katolici pod Turcima ukupno dignu? Odgovor nam odmah stiže; na 1. Mi ovo primi smo kao izdajnički odgovor,... Nova vlast tre- bala je smiriti pobunjeni narod i uvesti red i mir, a uprava nad Bosnom i Hercegovinom povjerena je Benjaminu Kallayu, zajedničkom ministru financija. U pretpovijest ovog događaja spadaju dugogodišnje veze između austro-ugarske monarhije i Bosne koje su u znatnoj mjeri održavane preko franjevačke provincije Bosne Srebrene i njezinih članova. I nakon povratka u domovinu te su se intelektualne veze sa zemljama u kojima su studirali održavale makar preko novina na koje su se franjevci pretplaćivali kako ne bi u potpunosti ostali izolirani od zapadnoeuropskog duhovnog prostora. Nova je vlast računala na te veze, posebno na ugled i utjecaj koji su franjevci uživali u narodu. Ante Knežević u to je vrijeme na službi u Jajcu. Ako hoćemo tudjina, evo ga imamo, a to kakva! Bog nas ga oslobodio! Tudja ruka davi i gnje- či, ruši i otima, a nekoristi. Pogledaj oko sebe, o , sinu slavni! I vidjeti ćeš, gdje je istina, što Ti govorim! Pogledaj i one iste, koji su iz tudjih zemalja došli, da Tebi tobože oblakšicu učine, da Te oslobode, te tako pred cielim svietom tvrde. A Ti jednako robuješ. Mi Austriju štujemo i ljubimo, al dva nas razloga od nje odvraćaju: prvo, što bi nas Austrija na vieke poklopiti, a tako Bosna izgubila bi svoju samostalnost, i mi samo prišli bi iz jednog ropstva u drugo; prem blažije, al opet robstvo; drugi što vidimo veliko nezadovoljstvo njezinih podanikah. Nu nemogući više nasilja tur- skog podnositi, odabrali smo kao manje zlo, i pozivali Austriju nek nas oslobodi,... U raskoraku između 16 Džambo, mr. Markešića, Teologija oslobađanja kod fra An- tuna Kneževića u Zborniku radova.... Nadajući se razumijevanju kršćanskoga svijeta, Knežević sastavlja molbenicu Benja- minu Kallayu u kojoj iznosi najotvorenija socijalno-ekonomska pitanja i zahtijeva njihovo rješenje. Posebno naglašava neriješene probleme kmetstva, mnogobrojnih i velikih po- reza, pitanje općina i općinskih proračuna, činovničkih ovlasti i korupcije, zapuštenog školstva i neriješena vjerska pitanja. Nadasve, najznačajnije je pitanje o autonomiji Bo- sne i Hercegovine. Molbenica Kallayu nikada nije uručena i danas je ona samo pisano svjedočanstvo o Kneževićevu stavu prema novoj vlasti kod koje se zalagao za boljitak i kršćanskog i muslimanskog stanovništva. Mađari su preko muslimanskih veleposjednika prikriveno vodili svoju politiku, a kršćansko stanovništvo, i dalje iskorištavano, nije se imalo kome žaliti. U takvim složenim političkim okolnostima i općoj ekonomskoj i socijalnoj zaostalosti nije bio moguć ni znatniji kulturno-prosvjetni, ni gospodarski napredak. Spisateljski rad fra Antuna Kneževića Spisateljsku djelatnost Knežević je započeo u livanjskom samostanu gdje je 1861. Obavljajući svoju sve- ćeničko-odgojiteljsku dužnost, Knežević je za života objavio desetak djela raznovrsne tematike i niz novinskih članaka, a značajna mu je i rukopisna ostavština. Budući da se ponajviše bavio proučavanjem povijesne građe, njegova su djela svjedočanstvo o vremenu i događajima, o bosanskohercegovačkom narodu i krajevima te o značajnim ličnostima i vladarima. Neprijeporan je i njegov prinos u bilježenju narodnih umotvorina — pjesama, poslovica, zagonetaka. Stoga je u njegovim djelima istaknuta poučno-poticajna značajka. Koliko god 20 Usp. Također i četvrti svezak Bo- sanskog prijatelja Sisak, 1870. Od djela s povijesnom tematikom značajna su Kratka poviest kralja bosanskih, I - III, Dubrovnik, 1884. Znatan dio Kneževićeva spisateljskog opusa čine i novinski članci u kojima najčešće donosi crtice iz bosanskog života, povijesti i o narodnim običajima. Tu su i političko- agitatorski članci: Rieč popa Gojka Miroševića, Rieč hodže bosanskoga Hadži Muje Mejovića, Rieč hodže Petrovačkoga. Zbog buntovničkog protuturskog tona tih članaka izdaje ih anonimno ili pod pseudonimom. Kneževićevi rukopisi čuvaju se u arhivu franjevačkog samostana u Jajcu Jajački arhiv, III — V , a tematski čine cjelinu s njegovim tiskanim djelima. Krvava knjiga, vjesnica općenarodnog ustanka u BiH Krvava knjiga24 je prvo sačuvano Kneževićevo djelo te svakako najinteresantnije i najoriginalnije u cjelokupnom mu spisateljskom opusu. S obzirom da je djelo izdano anonimno, postoje neka mišljenja da je pravi autor Krvave knjige fra Marijan Šunjić, a da ju je Knežević samo preradio pretočivši stihove u prozu te ju tako izdao pod svojim imenom. Ako se uzme u obzir činjenica da je Šunjić umro šest godina prije nego što je knjiga tiskana te 405. Osim toga, Krvava se knjiga i sadržajno i idejno uklapa u sveukupni Kneževićev opus pa se stoga smatra da je ipak on njezin autentični autor. I — II, Sarajevo, 1976. I — II, Sarajevo, 1976. X, izdavač Velimir Gaj, Tisak narodne tiskarnice, Zagreb, 1869. I — II, Sarajevo, 1976. Zaviri, pogledaj i promisli, o žalostniče, što si njegda u Svojih prastarih bio, što li si sad, te onda čami u tom mrtvilu smrtnom, u kojem se sad nalaziš, ako Ti srdce pripušta! Vrieme prošlo, sadašnje i buduće od nas slogu zahtjeva. Zahtjeva prošla slava, sadašnje sužanjstvo i buduće ugnječenje. Zahtjevaju pradjedi, otci i sinovi. Rukujmo se dakle, braćo draga! Zato s punim pra- vom Bezi, Bozi, gjenij naroda prozvani. Kada pak govori o bosanskohercegovačkoj povijesti, Knežević je romantičarski pa- tetičan i nekritičan. I, kud godj okreneš po širokom tom prostoru, vidiš uredjenje i obrtnost u najvišem stupnju, u najvišoj podpunosti. Puti ukusni i uredjeni. A poljane svojski obradjene, pa se po njih preljeva bjelica-pšenica, kano modro sinje more. Oni na vješalih kon- čaju. Oni strmoglav obješeni i slamom podpaljeni, oni u vodu stavljeni, da se smrznu, oni ubijeni, oni na komade izsiečeni, oni u klade stavljeni, oni u smrdljivih mjestih od smrada, glada i žedje končaju.... Da prokušaju nož- krvoliju, da razvesele držtvo, da krst ukinu, da lakše mu otmu ženu, seku, kćercu, ili imanjstvo. Š njim pod noge sinu slavni! Tko neće brata za brata, hoće Turčina za gospodara. Učionice izpravljaj, a mladež podučavaj, kupi starine, dok nisu izginule, obadji Bosnu, njegda ponosnu, a sad odrpanu i otrzanu, kano stara ciganka, pokupi progonstva, koja je uči- nio okrutnik opaki, sve saberi u kiticu i prikaži mladeži u učionici, neka vide negdašnju slavu i veličinu, a današnje sužanjstvo! Pa je stvar goto- va, otadžbina je oslobođena, a Ti si osloboditelj njezin. Za Kneževića je , posebno, neprijatelj bio svatko onaj tko narod svjesno drži u neznanju. Dvadeseto poglavlje nosi naslov Odluka bosanskog mladića. Ali sada vidim, izvoru dobrote! Pa se kajem za svoje grjehote. Kud pogledam, grob do groba vidim i nevinu krvcu prolivenu, suze grozne svojih roditelja, prietnju strašnu tebe, stvoritelja, plačne glase jedinokrvne braće, vapaj tužni otačbine majke. Pa pred tobom, stvoriteljem svojim, sbiljnu želju u svojem srdcu gojim,... Nakon mladićeve spoznaje grijeha, padanja na koljena i donesene odluke o promjeni stava, slijedi pjesma sročena u stilu preporodnih budnica - Svrha, poziv pod zastavu. Duže jedanaesteračke stihove zamjenjuju šesterački koji ubrzavaju ritam pjesme, a posljednji četverostih ujedno je pripjev koji se opetuje. Zašto si se Ti sad tako spustilo, Da Te tare neprijatelj, pustilo! Zbog tona kojim je pisana, razumljivo je što se Krvava knjiga u Bosni našla na listi nepoželjne literature, stoga se i nije distribuirala po Bosni, već po hrvatskim, ali i po srpskim gradovima. Suze Bošnjaka nad grobnicom kralja svoga u Jajcu Krvavoj knjizi dodana je pjesma Suze Bošnjaka nad grobnicom kralja svoga u Jajcu. Pjesma je već prije tiskana u Gajevoj Danici 1856. Po uzoru na narodno pjesništvo pisana je ep- 39 Knežević, A. Naime, u političko-retoričkom zanosu Knežević pretjeruje veliča- jući bosanskohercegovačku slavnu povijest i tako izražava poruku svome napaćenom puku. Anonimni proglasi Prije Krvave knjige nastala je brošura Rieč hodže Petrovačkog bratji Turcima, tiskana anonimno i ćirilicom. Brošuru je napisao za vrijeme službovanja u livanjskoj bogosloviji, tj. Djelo je izgubljeno, a o njegovu se sadržaju saznaje posred- no iz Kneževićevih memoarskih spisa koji se čuvaju u arhivu jajačkog samostana. No, najvjerojatnije je Knežević jedini autor, a pod pluralnim mi misli na istomišljenike koji ga podržavaju. I — II, Sarajevo, 1976. Evo, već je valla iste imamo zavičaje... Tu je hrabrost imao Knežević koji je na njihova usta zagovarao jedinstvo bosanskog naroda. Historiografska djela Kao Jukićev učenik i nasljednik Knežević je istraživao historiografiju i etnografiju Bo- sne i Hercegovine. Kratka poviest kralja bosanskih Dubrovnik, 1884. Prikazujući sveopće narodno zadovoljstvo i izobilje, on se posve utopio u domoljubnu euforiju pa je štivo sladunjavo, bez psihološke uvjerljivosti i utemeljenosti. Bez veće znanstveno-povijesne vrijednosti, djelo je prilog za razumijeva- nje Kneževićevih stavova prema okolnostima i vremenu u kojemu je živio. Knežević sr- čano brani bosansko kulturno-povijesno pravo na samostalnost i već u uvodu, Prigovo- ru, posebno žestoko napada Mađare i njihovo posezanje za Bosnom, ali i Srbe i Hrvate jer ne priznaju bosanstvo kao nacionalnu odrednicu. Povjesničarski rad Tadije Smičikla- 52 Knežević, fra A. I — II, Sarajevo, 1976. Posebno hvali Jakova Mikalju i Vatroslava Jagića i njihovu ocjenu bosanskog jezika kao najljepšeg i najpravilnijeg jezika. Među tim djelima nalazi se i Varica, spis memoarskog karaktera u kojemu iznosi sjećanja na neke aktualne događaje. Proučavajući te spise, posebno Varicu, dr. On hoće da stvori neki narodni i naučni pojam »bošnjakluka«. Radi tog protivi se i Gajevom fonetskom pravopisu i abecedi gajici. Vijeka ovu zemlju nazivaju Bosna, sta- novnike Bosanci, a njihov jezik bosanskim. Kao bosanski rodoljub, Knežević nije trpio podvajanja svoje zemlje, već je želio cjelovitu Bosnu kojom će upravljati njezin narod. Koristeći spis Carigradsko izvješće i članak Sali- efendije Adži-Useinovića, koji je izašao u Vjesniku Bosne, Knežević navodi sve turske namjesnike koji su prošli kroz Bosnu od njezina pada 1463. Također analizira mnoge aktualne događaje, značajne godine i imena: primjerice opisuje upad Eugena Savojskog u Bosnu pred čijom su vojskom mnogi kršćani prebjegli u prekosav- ske i ugarske zemlje. Knjiga je tiskana desetak godina nakon okupacije u čemu i jest njezin značaj jer govori protiv stranih vlasti koje naše krajeve naseljavaju Nijemcima, Poljacima, Ukrajincima ustupajući im najkvalitetniju zemlju. Posebno analizira vlada- vinu Husein-bega Gradašćevića i njegov reakcionarni karakter te, ojađen Jukićevom sudbinom, osuđuje Omer-pašu Latasa i njegov režim u Bosni. Činjenica, da 58 Usp.
Tekkit Lite - 1. dio - Upoznavanje novog svijeta
Vidjevši nekog putnika, poče ga zvati u pomoć. Osećala se veoma usamljenom. Wenn wir durch Jahrhunderte zuriickwandern und diese Wir- kungen je eine nach der andern wegrechnen, so erscheint sie, die Nátur, in ganz andern Gestalten. U jednoj od vrtača nalazi se zajezerena voda na oko 1500 metara nadmorske visine. Kada je Strašilo sišao sa njega, Lav ponovo preskoči jarak. Kako proći kroz ušicu igle kad imaš grbu? No, takav posao je u oba slučaja književno deplasiran, jer na nedopustiv način ostavlja književne činjenice bez njihova konteksta koji je prvenstveno mjerodavan za njihovo tumačenje. Nakon silnih napora, postignut je dogovor da će imati svoju kćerku samo jedan dio godine, to je bio činioc pojavnosti godišnjih doba. Pomislivši kako u njoj mora biti gomila zlata, zakolje je, no otkri da je ista kao i sve ostale kokoši. Takó silijo v pekel, da bi jih tam dôli odvracali, ako bi smeli.
[Trikovi na iPhone-u za koje niste znali|Smokva porn|Horny Serbia Videos]
komentiraj (0) * ispiši * #
