Life in Amsterdam
petak, 16.02.2007.
Dedalus..ili Da li je trava kod susjeda stvarno zelenija ???
Oma T. je kupila jedan veliki oleandar u tegli kad su se djeca rodila. Meni u cast, ja luda za oleanderima. Kaze Dida - " Nemoj to sadit, izist ce ga bura". Ali Oma nije slusala. I imao Dida pravo, grm se osusio, a da zapravo nisam nit vidjela kakve su boje cvjetovi. Tako je bilo i sa mojom majkom. Mislim da je bila posadjena na krivom mjestu jer je prerano otisla a da je zapravo nisam niti uspjela upoznati. Jednog dana dosla sam iz skole i receno mi je - " Mame vise nema sa nama, otisla je andjelima". Bilo je to davno, sjecam se samo da sam odrvenila, zazujalo mi u usima, posjeli su me na neki stolac a kao iz daljine sam cula neku zenu da me pita : - A jel bi ti malo sad pojela graha i zelja, moras jest za snagu...I onda sam se pobljuvala..
Otisla sam daleko. Ostavila sam sve mirise moje zemlje, pohranila sam neke od njih u kutijice i staklenke, ali mi to nije dovoljno. Svaki put kad dodjem na more, placem kad prolazim kroz borovu sumu, otvaram brzo prozor auta da napunim nosnice mirisom mora, da udahnem sol, da se obavijem cvrcima ( i cvrci cvrci cvrcak na cvoru crne smrce)...Muz kaze (vec zna) - " Oces da stanem, da proseces po iglicama??..." Svaki put pokupim smokvinog lisca, udisem miris sa njih danima nakon sto se vratim u ovo " daleko". Pokupim ja i drace, onih plavo-ljubicastih cicaka, ruzmarina, lavande, karamisa, cesera...svega. Cijela mediteranska torba mirisna, topla..I jos kad bih mogla ljude u nju strpat...
Tatu nisam mogla strpat..ostao je u toj zemlji crveno-bijelih kockica koju je obozavao gotovo kao i nas dvije..mozda i vise. Strahovito ponosan, stoik, kojeg zivot takodjer nije mazio, stajao je na tom aerodromu sa rukama na ledjima, kao " svejedno mu je, ona sad zivi svoj zivot", a znala sam da mu je knedla u grlu, znala sam da je na rubu suza, znala sam da grci svoje prste stisnute u saku..znala sam da su mu dani odbrojani, da ga izjeda isti neprijatelj kao i sada mog Pikulu, htjela sam viknuti da ne mogu vise, da idem za srcem, da mi oprosti i da.....i on je otisao...dva mjeseca prije nego su moji Pikulici ugledali svijet, nije mogao vise cekati, umorio se beskrajno i samo se ugasio..Zadnje od njega bio je hrapavi uzdah preko mobitela iz bolnicke sobe, nije mogao govoriti, mene nisu pustili da letim sa trbuhom do korjena kose, a ja izludjivala i molila ga da bar nesto prosapce na telefon, i kada nije mogao, onda sam mu ja govorila, blebetala nepovezano, govorila kako ga volim, da se drzi, da nas jos ne napusta, da ga Pikulici hoce vidjeti, zagrliti, da u njegovim nogama jos uvijek ima kilometraze za setnje po Maksimiru i Cmroku...nije me cuo, a mozda i je, ali je samo hroptao...Da li je plakao, nisu mi rekli....
Mi smo mali ljudi. Jednostavni mislima, rjecju i djelom. Zadovoljni sa malim, kao sto su moji roditelji bili zadovoljni " poklonom" suncanog Hvara kada su za vrijeme svadbenog putovanja bili poliveni kisom na tom najsuncanijem otoku na Jadranu, a direkcija hotela ih je nagradila besplatnim dodatnim danom...u ono vrijeme velika stvar, simpaticna gesta, jer kao " na Hvaru nikad ne pada kisa" ...:)
Legla bih sad na topli tepih od borovih iglica, prislonila obraz uz tlo, gledala mrave i potpuno ispraznila misli.
Moj Pikula danas: - Mama, kad mi narastemo do plafona, onda ces ti plakati..od srece, jel' da????
Kao da je to meni neki problem......
