Life in Amsterdam
srijeda, 14.02.2007.
Otkrice !!!!!
Otkrila sam BigMammu i ostale....!!! I sva sam se najezila...Voljela bih da mogu pisati kao ona, da mogu fotkati kao Brlje....voljela bih kada bih sve svoje mogla istresti na papir i onda nakon nekih pustih godina to citat sa nostalgijom, smijat se, plakat i sve ostalo. Emocija u meni....osjecam se kao zreli sipak pun kostica, puknula bih od zrelosti, prolila se....Sjedim ovdje, u ovom stranom gradu, gledam toplinu naseg juga na ekranu, gledam, citam, uzivam u toplim ljudima koje upoznajem samo preko slova i recenica. Moj Pikula kaze : " Opet nesto pises, mama" - "Hajde, zagrli me !!!" kaze on. Kaze moja Pikulina danas : " Mama, ja sam bila jako sretna u tvom trbuhu, igrala sam se s bracekom.." I vjerujem joj na rijec, mi ne znamo kako komuniciraju ti blizanci, vidjela sam na jednom ultrazvuku kako su svaki od njih u istom trenu salutirali, jedan s desnom jedan sa lijevom rucicom, kao dva mala olovna vojnika. I onda zaboravljam muke. Ili bar pokusavam. Nije da ne zasuzim. I lagala bih kad bih rekla da nije tesko. Ne vjerujem ljudima koji kazu da bol i patnju podnose stoicki. Zasto ??? Zasto se ne slomiti ponekad, zasto ne zavristati kada prolazi vlak, zasto ne zaspati na jastuku mokrom od suza ??? Zasto svi govore : " Moras biti jaka zbog njih, ne smijes pokazati suze" Bah, gluposti, ja placem kad mi se place..Jos uvijek se ne mogu pomiriti sa cinjenicom da kroz njegove zile tece otrov, siri se po njegovom malom tjelescu, taj neprijatelj koji prijeti u svakoj minuti.....Pikulina ga draga po glavi i ljubi mu tek naraslu kosicu, paperje...24 sata na dan ja sam sa ovim mojim malim ljudima, gledam, pratim, strahujem... Tako sam pri porodu...gledala, pratila, strahovala..bez epiduralne, bez paracetamola, au naturel, gledala moju Pikulinu prvu, pa onda, nakon jedan sat dosao je moj Pikula, veliki, 4 kile, ja unezvjerena od bolova, nisam znala dal da se smijem, placem, urlam ili zaspim bez snova...BTW nisu ih niti izmjerili, nisam znala niti sad znam kako su bili dugacki...Muz, koji je tiskao sa mnom, patio je tri dana nakon toga od muskulfibera, noge ga nisu drzale..Onda dvije godine nepomucene srece i onda...buuuuuum, Pikulina bolest....U trenu me okovala vjecna zima, ledene sige su mi se zabole u utrobu, popucao taj oklop sretnog nukleusa....i nastupio privid...
