subota, 23.06.2007.

Između 4 zida snimamo horor... Kad život postane pakao...

UmjeSto novog poSta koji cu napiSati uSkoro i bit ce o mojem zadnjem danu oSnovne Skole evo vam prica koju Sam ja napiSala i koju Ste mogli downloadati par poStova prije.... xx...EnJoY...xx


Sari je zivot postao uzaludan.... Cak je jedno vrijeme iz skole odlazila ravno u svoju sobu... Zatvorila bi vratima, a zatim besciljno lila svoje suze natopljene boli koju je osjecala u grudima.... Ponekad bi i crtala nesto, najcesce andele, a i imala je talenta... Bila je izrazito nadarena, ali je ipak neutjesno plakala....

Nakon mnogo neuspjesnih pokusaja da je zamijeti, uzela je zilet i ucinila ono.... Krv je tekla, a ona plakala... Plakala od boli... One unutarnje.... Krv, koje je bilo puno, ju nije zabrinjavala....
Kasnije se sve vise rezala, zilet kao da joj je bio najbolji prijatelj... Jedina osoba koja ju je razumjela bila je Karla... Drugih prijatelja nije imala... Oziljci na rukama su bili preveliki.... Sakrivala se iza svoje sjene, bojeci se same sebe... „Prijatelji“ iz razreda vise je ne dozivljavaju kao osobu... S nikim ne prica (osim s Karlom), nigdje ne izlazi, a vec odavno je pobjegla od kuce....
Stalno su ona i Karla bile zajedno, satima bi plakale, pa bi se smijale svemu tome, pa bi opet plakale, pa se smijale i tako u krug... Tako su provodile svake dane nakon skole, za vrijeme skole se ne bi vidjele, ne idu u istu.... Ali ipak, jedan dan je bio posebniji od drugih.... Karla se nije pojavila kod kuce sve do kasno u noc, dok Sara jos nije spavala, cuvsi na vratima grohotan smijeh.... To je bila Karla... Ali... Na vratima se cuo jos netko... Neki... Decko!!! „Karla je s nekim???“ – pomisli Sara i potrci prema vratima. „O bok, mislila sam da spavas!“ – rece Karla i pocne se cudno smijati. Nije to bio smijeh kao sto se do neki dan smijala... To je bio neki cudan, ludacki smijeh koji je Saru tjerao na povracanje, a usput se osjetio i miris alkohola kojeg su Karla i taj „zagonetni decko kratke crne kose“ pili. „Kako... Kako si mogla!?“ – rekla je Sara briznuvši u plač. „I tko si ti?“ – pitala je decka. „Marin.“ – i odgovorio je kao da uopce nije okusio ni kap alkohola, sto se naposlijetku ispostavilo tocnim. Sav onaj smrad od alkohola dolazio je od Karle. „Ja sam njezin frend iz skole i pokupio sam je dok je pijana teturala cestom“. „Hvala“ – kaze Sara i doda – „Sorry sto te gnjavim, al jel bi mi mogao pomoci da je odvedem pod tus?“ – zapitala je. „Nema problema. Ostat cu ovdje koliko je potrebno.“ – rekao je. „Ovaj... Pa, hvala!“ – izustila je Sara navukavsi na lice smjesak.

Dok su je stavljali pod tus Sara zavrne rukave od majice da bi pustila vodu a Marin zacudeno zapita: „Sto ce ti sve ove rane po rukama???“. Nato mu je ona ispricala cijelu svoju pricu. On ju je sa zanimljivoscu slusao i kimao glavom. Sve do trenutka kad se zacuo udarac. Karla je, kako su to Marin i Sara zakljucili, zaspala. No sljedece jutro, kad se probudila , bila je mrzovoljna i cijeli svijet kao da se urotio protiv nje. A uz to je imala i onu glupu glavobolju kojoj nista nije pomagalo. No odlucila je jedno: vise nece piti! Sara i Marin su razmijenili brojeve i Marin joj je rekao da ga zove ako bude problema. Tako je i bilo. Vec iduceg dana Karla je prekrsila svoju rijec i ponovno se vratila kuci pijana. Sara je pozvala Marina i on je odmah stigao. Sljedeca dva dana situacija se nije mijenjala, Karla bi dolazila pijana, Sara bi zvala Marina, a kad bi on stigao stavljali su Karlu pod tus i u krevet. Iducu vecer Karla se nije vratila kuci, zbog ceg je Sara postala nervozna. „Ma doci ce, petak je, valjda si je dala malo oduska!“- tjesila se Sara oko sat vremna tom recenicom. Tad je netko pozvonio na vrata. Ali nije to bila Karla, kako je Sara mislila, nego Marin, koji je dosao u vec uobicajeno vrijeme, kako bi pomogao Sari oko Karle. „Pa... Kako svake veceri dolazim u isto vrijeme odlucio sam i danas doci.... Sorry sto malo kasnim nisam mogao doci ranije... Pa, gdje je Karla?“- kaze Marin. „Nije jos dosla, ali...“- Sara nije stigla ni zavrsiti recenicu jer ju je prekinula zvonjava telefona. Sari je svake sekunde lice postajalo sve ozbiljnije i tuznije, dok joj na kraju, kad je razgovor bio gotov nije ispala slusalica iz ruke. „Karla je, ovaj, u bolnici...“ - kazeSara jecajuci i doda – „Napila se i krenula kuc, kad je naisao manijak s nozem i...“ – zaplace nemogavsi vise govoriti, a Marin je zagrli i kaze „Sve ce biti u redu. Presvuci se i idemo do nje.“ Iako mu se mogla vidjet suza u oku pokusao je biti hrabar, makar samo pred Sarom. Toliko su se njih dvoje zblizili da je stvarno bilo cudno sto nisu par. Kad su stigli u bolnicu isu odmah mogli do Karle jer je bila na operaciji. Lijecnici su se borili za njezin zivot. Umjesto toga, pricekali su da operacija bude gotova i pitali su ljecnika sto je bilo i kako je. „Covjek koji ju je ranio joj je ubo noz blizu srca tako da je imala srece, ali bojim se da je ostetila pluca, te da ce teze disati. Izgubila je puno krvi i jedva smo je uspjeli zadrzati na zivotu.“ Sara je ponovno gorko zaplakala, Marin ovaj put nije skrivao suze. Tako uplakani zagrlili su se, a Marin je ucinio nesto vrlo lijepo; poljubio je Saru, a ni ona se nije opirala. Stajali su tako zagrljeni dugo vremena, sve dok im nije opet dosao doktor i rekao da su Karlu prebacili na intenzivnu. Otisli su do nje, ali ona je izgledala kao da joj je netko oduzeo dusu; bezivotno tijelo bespomocno je lezalo na krevetu okruzeno brojnim piskutavim aparatima i vrecicom krvi iznad sebe koji su je drzali na zivotu. Sara ponovno zaplace, a Marin ostane pribran, no ipak je zagrli. „Idemo van! Nemogu vise ovo podnjeti!“- kaze Sara i krene van, a Marin je prati. Sjeli su tako u cekaonu na stolice, zagrljeni i u suzama. Jeva su zaspali, ni sami ne znajuci kada. Iduce jutro Marin je Sari donio kavu i rekao „Dobro jutro, ljepotice! „Dobro jutro i tebi, a ako smijem pitati, cemu ono ljepotice?“- kaze Sara. „Pa gledao sam te dok si spavala, prelijepa si.“ Rekavsi to, Marin ponovno poljubi Saru i doda „Nije da se dugo poznajemo, ali po ovome sto se dogodilo, po zagrljajima i poljupcima, znaci li to da smo u vezi?“ „Tako nekako...“ kaze Sara i osmjehne se. Ponovno se zagrle i poljube. Otisli su kuci presvuci se i otusirati. Navecer, kad su se vratili, lijecnik im je rekao da je Karla ponovno pocela krvariti iznutra i da ju moraju ponovno podvrgnuti operaciji. Nakon visesatne, teske operacije lijecnik im je prisao i rekao „Sad je na Intenzivnoj, ali ne znamo koliko ce jos izdrzati.“ Tu noc nisu spavali. Negdje oko ti sata ujutro lijecnik im je ponovno prisao. Sara je znala sto ce reci pa su joj suze vec pocele teci niz lice, a ni Marin nije sumnjao u lijecnikove rijeci. „Pa... Karla je ponovno pocela krvariti, no ovaj puta to je bilo jace nego prije, nismo mogli nista uciniti, jednostavno....“ „Dosta!“ placuci ga prekine Sara. Lijecnik je otisao a Marin i Sara su ostali tuzni, uplakani i zagrljeni.
Nakon par sati otisli su kuci, Marin se preselio k Sari jer je nije vise mogao ostaviti samu. Karlin sprovod je bio za par dana, a na njemu je bila i Karlina majka, oca nije imala, ostavio je nju i njenu majku kad je Karla imala samo dvije godine. Sara i Marin su citav sprovod stajali zagrljeni, sa suzom u ocima i tugom u dusi.
Kad je sprovod bio gotov, Sara i Marin su otisli u park pored Sarine kuce, gdje je na drvu u samom sredistu bilo urezano „Sara & Karla“ i datum 15.1.2006. Sad su jos samo dodali datum 15.1.2007., godina dana od kad su se njih dvije prvi put susrele, dan Karline smrti.... Pocela je padati kisa, nebo je plakalo za Karlom, a Sara i Marin su sjeli na vlaznu zemlju, primili se za ruku i odlucili da se nikad nece razici. Ni jedan od njih dvoje vise ne bi mogao podnijeti gubitak poput ovoga...


„In a perfect world this could never happen. In a perfect world you'd still be here...“

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.