put u beskraj https://blog.dnevnik.hr/lili30

četvrtak, 23.10.2008.

Mamino oko

Dragi prijatelji, u ponedjeljak ću biti podvrgnuta jednoj operaciji pa sam malo "sentiš" raspoložena. Operacija nije zahtjevna ali svaka anestezija je rizik, kao što znate i sami. Uvijek postoji opasnost da se iz nje ne probudite i da više nikad ne ugledate sve one najdraže u životu koji vam znače cijeli svijet. Danas sam dobila ovaj mail od svoje prijateljice koji me jako dirnuo u dušu. Stoga sam ga htjela podijeliti s Vama.

Voli Vas

Lili


Moja mama imala je samo jedno oko. Izbjegavao sam ju. Bila mi je teret.

U školi je kuhala za nas učenike i učitelje.

Jednog dana mi je prišla pred kolegama da mi zaželi lijep dan.

Bio sam jako ljut i tužan, kako je nije bilo sram da takva priđe k meni i da mi radi samo na sramotu.

Zato sam ju ignorirao sa ljutitim pogledima da vidi što je učinila i postao sam za nju stranac.

Jednog od sljedećih dana prišao mi je jedan učenik i rekao: “Ej, tvoja mama ima samo jedno oko!”

Bilo me je tako sram, bio sam tako ljut da sam zaželio da se majka zauvijek izgubi...

S njom sam se istoga dana poriječkao i odbrusio sam joj: “Ako mi misliš raditi takve scene da mi se drugi učenici rugaju, zašto radije ne umreš?

Moja majčica nije ni odreagirala...

Bio sam pun ljutnje i ni sukunde nisam znao što govorim.

Potpuno sam zaboravio na nju i njezine osjećaje i posvetio sam se samo sebi. Htio sam otići od kuće i više se nikad vratiti. Zato sam se u učenju prilično potrudio i dobio sam priliku studiranja u Singapuru.

Zatim sam se oženio.

Kupio sam si kuću.

Dobio sam djecu.

Bio sam sretan i zadovoljan sa svojim životom i djecom i udobnosti koju sam imao.

Jednoga dana posjetila me moja majka...

Nije me vidjela godine i godine tako da me nije odmah ni prepoznala.

Stajala je na vratima i moja djeca su se podrugljivo smijala i govorila da je došla neka pridošlica.

Kriknuo sam na nju kako se usuđuje tako prestrašiti moju djecu. “Gubi se!” – rekao sam joj.

Moja mama je na to odgovorila: “Oh, oprostite. Vjerojatno sam došla na krivu adresu” – i brzo je otišla.

Neki dan sam na svoju kućnu adresu u Singapuru dobio poziv za susret bivših učenika.

Otišao sam na taj susret lažući ženi da moram na službeni put.

Kako sam išao do mjesta susreta, prošao sam mimo svoje stare kuće gdje sam proživio djetinjstvo zbog puke radoznalosti.

Susjedi su mi rekli da je majka umrla.

Nisam spustio ni jedne jedine suze.

Susjede su mi u ruke predale majčino pismo kojeg je napisala prije nego li je umrla.



Dragi moj sine,
Ovaj tren mislim na tebe. Žao mi je što sam došla u tvoju kuću u Singapuru i prestrašila tvoju djecu. Bila sam tako sretna kad sam čula da dolaziš na susret sa učenicima.

Oprosti mi, što sam ti bila u času odrtastanja veliki teret.

A vidiš... Dok si bio mali, doživio si nesreću i izgubio jedno oko.

Zato ja, kao tvoja majka, nisam imala srca gledati tebe kako odrastaš samo s jednim okom, pa sam ti dala svojega.

Bila sam tako ponosna na svojega sina koji je s tuđim okom vidio svijet.



S ljubavlju,

tvoja mama.