utorak, 12.01.2010.
Malo čudnovato biće
Ponekad sanjam da sam posve mala i sitna
I da stanem u tvoju čašu,
Da me obaviješ samo jednim pokretom jezika
Svu minijaturnu mene, i okusiš sve moje okuse.
I da zavučena među tvojim razmaknutim usnama
Sasvim gola budem nevina.
I da ti nekad, sjedeći na liniji nosa,
Gledam u zjenici oka,
(Kao u jezeru),
Svijet koji se ljuljuška i zamuti,
Kad te takne neka stara lagana stvar.
Da poskakujem na tvom osmjehu.
Kad ti tkogod razigra misli.
Da ti se sakrijem negdje na potiljak,
Dok u naletima osvajaš tijelo zaljubljene žene,
da podrhtavam na tvom uzbuđenju...
Pa sjednem u udubinu pokraj ramena
i udišem mirise razlivene ljubavi.
Da me nosiš negdje, svugdje,
Da sam uvijek tu blizu u tvom dahu,
Malo čudnovato - tvoje biće!
- 19:50 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
Mogli smo
Pljuštanje pljusaka,
Tvoje uvrede, i pogledi prezira,
Tvoje neljudsko lice…
Pokušavala sam se sjetiti osjećaja da stojim pred božanstvom.
Božanstvo će uskroro proći kroz vrata,
Otići u dan koji se odmotava kao tepih,
Ostavit će mene u razbijenom jutru,
U krhotinama na koje ću se rezati ostatak dana
(Meni si došao kao Kralj,
veći od ijednoj opisanog.
Junaci drevnih mitova
bili su tek mali nagovještaji tebe.
Legao si pokraj mene obasjan Mjesečinom.
Bio si onaj kojem bi darovala svoju volju,
i kao čarobna ratnica svoje bi oružje položila
pred tvojim nogama.
O bio si tako veći od ijednog čovjeka, ikad rođenog.
I..svakog bih na ovoj zemlji natjerala
Da se pokloni ispred tebe.
Bio si, i u nesavršenosti, natopljen savršenstvom.
(mojim savršenstvom) )
Ostavljao si me samu, da se igram s tvojim ostavljenim demonima.
Da bježim pod njihovim ugrizima,
i zatvaram uši pred glasnim smijehom prezira.
Nakon dugo vremena,
Iz mene izlaziš
Kao prosjak i razbojnik.
Kao čovjek koji je bez takta razbijao ljudima jutra.
A ja...ja sam ti dopustila
da najmekšu svilu izvaljaš u blatu,
no ništa za svilu, mene sad muče stvari teže
sad mi više nebo neće vjerovati,
i teško ću se opet približiti božanskim plahtama.
A mogli smo biti veći od bogova....
Mogla sam krasti svu ljepotu prirode- za tebe,
Mogli smo, zaista smo mogli,
Osjetiti svu silinu valova,
Biti oni pradavni Adam i Eva,
Natrag u rajskom vrtu…
Mogli smo osjetiti
Svu tugu nabreklih plima u jesenske sutone
Ostavljenih plaža.
Mogli smo osjetiti radost ustreptalih listova
Pod zadirkivanjem zaigranog povjetarca.
Mogli smo, doista smo mogli,
Biti djeca ovih ulica,
Braća i sestre ovih malo pogubljenih, ali iskrenih,
Socijalnih zgrada.
Mogli smo biti otac i majka svoj djeci ikad rođenoj…
Mogli smo u noćima, ubijati jedno drugo u čarobnim špiljama
Ti mene, kurvu,
Ja tebe, prokletnika,
Pa se buditi novi i čisti
U kristalnim jutrima.
Mogli smo partijati s vjetrom,
Po nebeskim kavanama…
No, umjesto nas, mi smo odabrali pljuske,
I „droljo“, i „šuti“ i „ništa mi ne znači“
Umjesto da istkamo vječnost,
Mi smo polupali jutra,
Ko balava djeca kad ih pustiš
Među skupe kristalne vaze.
Ah, što djeca znaju o kristalnim vazama?!
- 14:50 -
ponedjeljak, 11.01.2010.
Oproštaj
Samo sekundu, samo još minut,
Još jedan pokret da poravnam haljinu,
Jedan potez olovke na oku,
Još jednom da protrljam usne,
Pa da mogu stati dostojanstveno pred bol
Da mogu preživjeti ono što mora biti.
Kao pred smrt u svečanom odijelu,
Tako da stanem pred tebe, pred vas,
U najdubljoj bespomoćnosti
Tračak ideala tjera nas da budemo svečani.
Ona je žena kakvu trebaš,
I ti i ja odavno to znamo,
Još od one noći, guste pod mjesečinom,
Tada, tada mi je postalo jasno,
Da ništa što napravim neće biti dovoljno duboko
Za ništavilo
Ona je žena kakvu čekaš,
Ona je ta, dovoljno slaba i dovoljno jaka,
Dovoljno ništa i dovoljno sve.
Ona može izdržati ples na vjetru nihilizma
Ona može čvrsto stezati u zagrljaj tvoju djecu
Koja nikad neće biti rođena.
Ona, ona je ta oluja,
Ona je noć kroz koju ti se glas može vratiti kao jeka
I izgubiti do tišine.
Ona je ta divna špilja koju tražiš.
Čarobna ratnica za nebeske borbe,
I ništa, ništa na ovome svijetu.
Ona je duboka rana koju ne možeš produbiti,
Možeš se miran odmoriti na razrušenim proplancima,
Ništa, baš ništa tu ne možeš polomiti.
I tvoji strahovi, mirni, mogu se odmoriti.
Ona, ona je ta čarobna muza za ljubavne priče,
Ona je ta s kojom možeš napisati pjesmu
Nad kojom će uzdisati čitav svijet.
I mladi će, mokrih pogleda, pričati o velikoj ljubavi,
Jednog muškarca i jedne žene.
A ja, umjesto da posežem za nebom, ja sam posezala za ponorima.
Nikad dovoljno duboka…
Nikad dovoljno prazna da primim svu tvoju silinu
I nikad dovoljno puna da ispunim svu tvoju prazninu.
Prevelika za ništa, premala za sve.
Izgubljeno nešto što sanja o nekom.
Ostat ću još trenutak ovdje,
Iz poštovanja prema svemu lijepom, tvom.
Svemu što me obavilo toplo,
Svemu što me vinulo jednom u visine,
Otkrilo nebo, i duboka mora.
A onda ću krenuti prema zelenim livadama,
Prema planinama koje se uzdižu do neba čvrsto,
I možda se zauvijek oprostim od dubina,
I od mračnih špilja pred kojima sam uvijek bila ostavljana čekati
Do vječnosti.
Daleko od mirisne tuge,
Daleko od čarobne boli,
Daleko od oluja, noći i hladnoće.
Daleko od toplo – hladnog pogleda,
Kojem sam odavno darovala sebe,
Pa se skupljala bačena negdje uz put,
Skupa s nekim drugim darovanim ženama,
U moru rastrganih glava, ruku, nogu, grudi,
Ja sam nekako opet pronašla svoje.
Idem prema nekom drugom suncu,
koje me neće spržiti svojim sjajem.
- 16:49 -
