barakokula

29.07.2011., petak

Povratak"korijenima"

Uvijek iznova imam potrebu zaci u sferu potpunog osjecanja...doci do nekih korijena mene,kao stabla koje raste prema nebu i cvrsto stoji u korjenima povezan sa zemljom...I sve je dobro dok ima fotosinteze,rastes,zelenis se
i mislis da imas jako puno vremena a onda sve stane...prvi zivotni "racuni",prve promjene i primjene "naucenog"...sve, kao da zapravo pocinjem ponovno zivjeti.
Ranije bi mi to bilo "kao stivo za ucenje",rezimiranje,nastojanje sve popamtiti i iz toga nesto "nauciti",odrediti ili barem prepoznati put gdje me vodi ovaj zivot.
Sad mi je kao ogledalo...i to je lijep osjecaj...ne muce me pitanja jer odgovori samo "dolaze".Prepoznajem ih u licima onih koje nisam srela od mog djetinjstva,ili onih koji su u mom zivotu "uvijek",ili onih koji odlaze u sjecanje o jednom sasvim drugom "listu" mog zivota. Sve se to obicno pocinje dogadjati onda kad vise nema "fotosinteze" ili topline jednog od roditelja i moras se nauciti izloziti "svim vremenskim uvjetima"...bez straha...bez ljutnje...bez ogorcenosti...u ljubavi sa samim sobom i svima koji su bili ili jesu dio tebe.
Tako se ponovno radjaju predivni ,nezaboravni momenti sa ljudima koji nisu dio tvog "stabla" ali jednako disu,pjevaju i tuguju.Da li smo mi isto tako negdje u korijenima povezani ili je to samo odraz u ogledalu? Mislim da je oboje...i to je najljepse...uzivam u toj spoznaji.
Osjecam se slobodno...druzeci se sa dvadesetak raftasa na Cetini...u svim vodenim ludorijama,opusteni i bezbrizni jer svi "disemo"isti zrak,pijemo vodu iz iste rijeke i kupamo se pod istim suncem...svi smo mi isti...razigrana djeca...

Ooo, radosti!!