Daklem, naucila sam voljeti.
Zaista pocinjem odrastati i shvacati smisao zivota? Ili ne?
Volim. Jako. To nikako nije lose, zar ne?
Osjecam se ispunjeno. Odlicno!
No trenutno ne, tuzna. Jako.
Moji postovi su uglavnom pisani s nekim glupim osjecajem samo ne sretnim ( osim zadnjeg, odnosno 7. posta ) .
Bjezim li od stvarnosti, sama od sebe kada se osjecam nekako drukcije osim tog sretnog osjecaja? Zaista sam tuzna, a ne znam ni razlog. Ili mozda postoji razlog kojeg ne zelim, kako bih se izrazila, priznati kao razlog?
Bez veze sam. Vise se ni meni ne bi dalo citati ovo sranje. Niti ne trebate, ah. Sto god, ionako ovo pisem kako bih sebi olaksala, a ne vama zagorcala
Daklem, da kazem sto sam htjela. Smatram kako se bojim, bojim se svojih osjecaja i nikako ih ne mogu definirati, mogu odlicno pokazati kad sam sretna, mogu svaku osobu pored sebe odmah uciniti da se osjeca bolje, ali kada se osjecam grozno to cak ni sama sebi ne mogu objasniti, nikako naci nacin kako sama sebi pomoci i to me iritira.
Sama sebe iritiram.
Ovaj post me irtirira.
Isuse jos sam vise iziritirana od ovog posta.
Damn.




Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke.