Nisam otišao, jer još sam tu negdje... u nedoumici.

Sanjao sam ju sinoć...

Generalizacija osjećaja.
Potrebno je ponekad u glavi razdvojiti sve što osjećamo...

Vjerujem u ljubav, jer On je ljubav...
Ali ne vjerujem više u svoju ljubav.
Je li se moguće zaljubiti unutar nekoliko dana?

Je li moguće da nakon svega što sam proživio, nakon toliko uspona i toliko padova, nakon beskrajno mnogo zaljubljenosti još uvijek ne znam što hoću, dok dio mene želi upravo nju? Je li moguće da nakon samo nekoliko susreta osjećam kao da se poznajemo tjednima, mjesecima, godinama...? Je li moguće da ću nakon toliko mučenja u emotivnom bezumlju moći pogledati ju u oči i reći joj da ju volim?

Volim li ju?
Više ne znam.

Ponovno sam se vratio u stanje emotivne nestabilnosti. Ne razumijem ono što mi se nameće u emotivnoj sferi... Ne razumijem ono što osjećam. Je li moguće voljeti, a istovremeno biti zaljubljen u drugu?

Jesam li zaljubljen u nju? Ne znam. Možda...
Zbunjujuće su sfere zaljubljenosti...
Hoće li se ikada osjećaji smiriti...?

Je li moguće da nakon samo nekoliko sati provedenih s njom ja ne mogu zaboraviti njen presladak osmijeh, njene lijepe oči...
Je li moguće da dok je nema ja kao da još čujem njen glas...

Muka mi je od te pseudoromantike ako nje nema kraj mene... ili barem blizu...
Da ju mogu slušati, da ju mogu vidjeti...

Zašto tako volim slušati njen iskreni smijeh iz srca?

Je li se moguće zaljubiti u zaljubljivanje?